Subota 11. kolovoza
Razlozi zašto se Thompsona sotonizira
Ljevičarski mediji opet su uprli sve snage ne bi li dokazali nedokazivo – da beogradski pjevač Bajaga nije u vrijeme rata pjevao ni za četnike ni četničke pjesme. Isti ti mediji, koji su sada zagraktali jer je Bajagi otkazan nastup na karlovačkim Danima piva, već godinama pronose neistine da je Thompson pjevao krvoločnu pjesmu “Jasenovac i Gradiška Stara”, premda je nikad nije pjevao i premda ne postoje dokazi za tu krivotvorinu. Razlog te pristranosti, obožavanja Bajage i sotoniziranja Thompsona, zacijelo najbolje objašnjava izvrstan tekst Petra Horvatića na portalu “Narod”, u kojem među ostalim piše: “Takozvanu rock-scenu bivše Jugoslavije velikim dijelom stvorila je privilegirana kasta sinova oficira JNA, kao i sve druge nadzirane i dirigirane ‘alternativne omladinske pokrete’ koji su bili pod kontrolom komunističkih vlasti.” I u vrijeme tih vlasti mogao se prokrijumčariti sličan stav, pa je tako sročeno sjajno obilježje te glazbe – rock-staljinizam. Iz nasljeđa toga jugostaljinizma jesu i današnji ljevičarski promotori “ikone jugoslavenskog popa” Bajage i Thompsonovi “obožavatelji”, a i istarski “antifašistički” političari koji širom otvaraju vrata pulske Arene pročetničkom pjevaču, a zatvaraju hrvatskom branitelju i sjajnom pjevaču Thompsonu.
Nedjelja 12. kolovoza
Vijesti koje govore da se Europa vraća kući
Europa se vraća kući – mogao bi to biti zajednički naslov za dvije vijesti koje smo čitali ovih dana. U prvoj među ostalim piše: “Talijanski ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini najavio je... promjenu obrazaca za dobivanje elektroničke osobne iskaznice. Nazivi ‘otac’ i ‘majka’, zamjenjuju nazive ‘roditelj 1’ i ‘roditelj 2’... ‘Branit ćemo prirodnu obitelj zasnovanu na savezu muškarca i žene’, rekao je Salvini.” I doista, ima li išta neprirodnije od izbacivanja riječi “otac” i “majka” koje izražavaju bit ljudskog roda i u tradiciji su svih kultura, civilizacija, naroda i rasa, pa dakle i u europskoj baštini? Druga je vijest iz Danske a govori o “transformaciji države koja je bila simbol multikulturalnosti”, i “koja je uvela geta u kojima vrijede druga pravila”. Riječ je o getoizaciji migranata, a Danska je jedina zemlja na Zapadu koja to čini. Sva djeca iz danskih geta morat će provoditi 25 sati na tjedan u vrtićima u kojima se govori danski, zločini stanovnika geta bit će strože kažnjavani itd. Tako Europa sada panično nastoji liječiti posljedice otvaranja vrata cijelom svijetu kroz koja su u nju ušle i opačine iz toga svijeta i s europskima nespojive kulture koje joj prijete ugrozom nacionalnih identiteta. Da se bolje štitila, ne bi joj bila potrebna danska okrutnost.
Ponedjeljak 13. kolovoza
I u četvrtom desetljeću Hrvati žive s roditeljima
Hrvatska ima dvije vrste iseljeništva, jedni se iseljavaju u inozemstvo a drugi se “iseljavaju” k svojim roditeljima. U povodu Dana mladih objavljeni su rezultati istraživanja po kojima su Hrvati u još nečemu rekorderi u Europskoj uniji – i u četvrtom desetljeću života žive s roditeljima. Razlog je, naravno, novac, nezaposlenost, siromaštvo. Premda, kako ističe psihologinja Mirjana Nazor, na ostanak kod roditelja utječe i jedna pogodnost, tamo se dolazi na gotovo, “i na skuhano, i na oprano, i na izglačano, i na uređen stan”. Rješenje je i podstanarstvo, no ono zna biti skupo, a osim toga u Dalmaciji na početku ljeta podstanari dobivaju otkaze jer dolaze isplativiji stranci, pa su stanovi opet slobodni tek od listopada. Kako, dakle, mladi ljudi mogu postati očevi i majke, dobivati djecu kad su i sami još djeca koja žive kod roditelja? Jedina je “utjeha” što se tako u gradove vraća negdašnje selo u kojem je nekoliko naraštaja živjelo oko jednog ognjišta, no sad je gotovo obratno – djeca na selu nastoje se što prije odvojiti od roditelja i za se sagraditi kuću. I premda je natalitet i na selu slab, barem se namnožilo mnogo novih kuća od kojih se stare i ne vide.
Utorak 14. kolovoza
Što su dvije smrti prema ministarskoj fotelji
Što je smrt dvoje ljudi, u Zaprešiću i Jastrebarskom, kojima zbog neprikladnog sastava ekipe Hitne pomoći, u kojem nije bilo liječnika nego samo vozač i medicinska sestra, prema ministarskoj fotelji Milana Kujundžića. Ništa. Manje od ništa. Upitan hoće li dati ostavku – koju su sinoć tražili i prosvjednici u Zaprešiću – on se sprdao, svađao, smijao, istraživao obrazovanje novinara koji ga je nazvao i naprasno završio razgovor. I ovaj se put pokazalo da ministri ne postoje radi ljudi nego radi države, a država – to su oni. Da je, na primjer, ministar Kujundžić negdje napao svoga šefa, a imao je razloga jer je premijer donosio odluke potpuno suprotne njegovim uvjerenjima, bio bi smijenjen. Ali kad Ministrstvo zdravstva svojom nepojmljivom nebrigom za rad Hitne pomoći usmrti dvoje ljudi, nema smjenjivanja, nema ostavke. Od tih smrti mnogo je važnije da država skladno funkcionira, to jest, ako ministar ne ugrožava premijerovu stražnjicu, ni premijer neće ugrožavati njegovu. Netko će se možda pitati kako su Plenković i Kujundžić mogli mirno sjesti za ručak sa svojim obiteljima dok su ih s naslovnica novina i portala te s malih ekrana gledale tragedije za koje su krivi, no oni imaju odgovor. Toliko su gladni da ni na što drugo ne misle, gladni za vlašću.
Srijeda 15. kolovoza
Tko sve nosi ožiljke bogatstva naših tajkuna
Prva vijest kaže da je podnesena optužnica protiv tajkuna Zlatka Marića, vlasnika zaštitarske tvrtke Sokol Marić, jer je u javnoj garaži nekim oštrim predmetom izgrebao automobil prijateljice tajkuna Tomislava Horvatinčića, poznate po tome što je s Horvatinčićem bila na jahti kojom je usmrtio dvoje Talijana. Navodno je Marić bio iživciran njezinim lošim parkiranjem, ali mogli bi biti posrijedi i međutajkunski odnosi, pakosti kojima snage odmjeravju dvije moći koje misle da smiju što drugi ne smiju i koje imaju što drugi ne mogu imati. A malo tko i može imati ono što ima lik iz druge vijesti, tajkun Luka Rajić, koji je sa sinovima i društvom preglasno tulumario u unajmljenoj vili na Hvaru. Došao ga je oko tri poslije ponoći upozoriti susjed, hvarski dizajner Toni Carić Rico, no kako sam kaže, vratio se obasut prijetnjama i uvredama i poderane košulje. Tako se zabavljaju hrvatski tajkuni kojima nije dovoljno što su bogati nego i drugi moraju na svojoj koži imati ožiljke od njihova bogatstva. A tako se zabavlja i hrvatska vlast koja “tulumari” dok sirotinja ne može spavati od briga i strahova pred dugovima i ovrhama, koja “parkira” kako hoće ne mareći hoće li drugi građani moći proći i kao lak s automobila grebe sirotinju do gola.
Četvrtak 16. kolovoza
Oprostio se junak koji je rastao s ovom državom
Oprostio se od nogometne reprezentacije jedan od velikih koji su joj ime srebrnim slovima što ne hrđaju upisali u svjetsku nogometnu povijest – Mario Mandžukić. Strastveni strijelac, u reprezentaciji najbolji poslije Šukera, podjednako je na travnjaku bio i strastveni ratnik. Na stadionu u Münchenu nakon jednog gola koji je postigao za Bayern salutirao je netom u Haagu oslobođenim generalima Gotovini i Markaču, pa je optužen da je podignuo ruku na nacistički pozdrav, no njemačko je tužiteljstvo tu optužbu odbacilo. Time je doživio malu reprizu optužbi kakve su pratile i hrvatske heroje koje je počastio pozdravom na igralištu. Mandžukić pripada naraštaju koji se rađao otprilike kad i hrvatska država, rastao je s njom i na kraju je s Hrvatskom narastao do svjetskih visova. Povijest te države povijest je i te generacije u kojoj ima i ratnih izbjeglica, pa je u Rusiji trijumfirala i svjetska zrelost Hrvatske koja je stasavala tri desetljeća. Sjećamo se sportskih i nogometnih početaka te države, kad smo se djetinje radovali prvoj utakmici nogometne reprezentacije, sa SAD-om u Maksimiru, ili prvog sudjelovanja na Olimpijadi, u Barceloni, uspjesima Gorana Ivaniševića koji je po cijelom svijetu nosio “kockasti” povez oko čela... Kao što su Gotovina i Markač ratni heroji, Mandžukić je istinski heroj moderne sportske Hrvatske.
Petak 17. kolovoza
Lalovac može u politiku, a Mraović ni u stranku
Kad je izbila afera o obiteljskom nasilju bivšeg SDP-ova ministra Borisa Lalovca, optuženog da je verbalno zlostavljao i tukao svoju ženu, jedan je lijevi portal napisao: “Ukoliko je snimka autentična, verbalno nasilje je evidentno”. Snimka nikad nije opovrgnuta, ali nije bilo ni optužnice, te se Lalovac, nakon podulje šutnje, ponovno aktivirao. Kao zastupnik u Saboru sudjelovao je u raspravi o Agrokoru i nasamo s Plenkovićem razgovarao o toj temi. I nikome to nije bilo sporno. Ali su se lijevi mediji naveliko raspisali o navodnom povratku u HDZ Jose Mraovića (što je HDZ opovrgnuo), svojedobno osuđenog zbog navodnog silovanja košarkašice gospićkog kluba. I to kao da je rehabilitiran Al Capone. No zašto bi se poslije afere Lalovac mogao reaktivirati u politici, a Mraović se ne bi smio ni vratiti u stranku!? Ta diskriminacija je trajna osobina ljevičara, radilo se o malim ili najstrašnijim zločinima. Pavelić i ustaše su uvijek ubojice i fašisti, Tito i partizani antifašisti i oslobodioci, Jasenovac je uvijek strava a za Bleiburg je bilo razloga, Bajaga nije pjevao četnicima premda jest, Thompson je pjevao ustaške pjesme premda ih nije pjevao, povratak Lalovca u politiku je normalan, Mraovićev povratak u HDZ, makar i opovrgnut, svjetski je užas.
Mario Madžukić se oprostio od reprezentacije:
Bajaga i instriktori?! Oni do statusa demode još trebaju 15 godina. Pa tko normalan sluša još to jugošund iz prapovijesti?