'Atentat je otkrio koliko su duboke predrasude protiv kojih se Kennedy borio'

Američki predsjednik John Kennedy podlegao je jučer točno u 13 sati po lokalnom vremenu ranama koje je zadobio u atentatu što je izvršen u gradu Dallasu, u državi Texas. Atentator je na njega ispalio tri metka od kojih ga je jedan pogodio u tjeme. Predsjednik Kennedy prenesen je odmah u bolnicu gdje je izvršena transfuzija krvi. Međutim, živio je samo 25 minuta poslije izvršenog atentata. Atentator je pucao s jednog skrivenog mjesta. Teško ranjeni Kennedy klonuo je okrvavljene glave u naručje svoje supruge koja se nalazila s njim u automobilu, kojim je krenuo na ručak što ga je u njegovu čast davalo gradsko vijeće Dallasa...

Pod naslovom “Ubijen Kennedy” i pod egidom “Vijest koja je potresla svijet” ovim je riječima Večernji list tog 23. studenoga 1963. izvijestio o atentatu na američkog predsjednika. Osim prvih nekoliko pasusa izvješća o ovoj vijesti koja je uistinu potresla svijet, redakcijski kolegij, predvođen glavnom urednicom Verom Vrcić i urednikom vanjskopolitičke rubrike Ladislavom Melčickim Lacijem, na naslovnoj je stranici pozicionirao, dakako, i portret američkog predsjednika, ali i fotografiju automobila u kojem je ubijen Kennedy. Snimljena je, kako stoji u potpisu, nekoliko sekundi poslije atentata, a do redakcije je doputovala promptno, posredstvom agencije Telefoto. Na naslovnoj stranici, također, objavljeni su i glavni naglasci: “Grozničava potraga za atentatorima”, “Lyndon Johnson položio zakletvu i preuzeo predsjedničke prerogative”, “Posmrtni ostaci prenešeni u Washington”, koji su čitateljima zorno prikazali i ključne trenutke koji su uslijedili u prvih nekoliko sati nakon dramatičnog događaja.

Crvena linija s Moskvom

U velikom izvještaju na četiri stranice u uvodu se navodi da se teksaški grad Dallas u kojem je izveden atentat smatra konzervativnim bastionom. “U tom gradu su desničarski elementi prošlog mjeseca fizički napali predstavnika SAD u Ujedinjenim narodima Adlaia Stevensona i ranili ga”, stoji u izvještaju. Čitatelji Večernjaka doznali su kako se vijest o atentatu na Kennedyja proširila munjevito po SAD-u i čitavom svijetu: sve američke radio i televizijske emisije prekinute su i spikeri su objavili vijest o tragičnom događaju.

U trenutku kada je izveden atentat u Dallasu, predsjednikov brat upravo je govorio u američkom Senatu u Washingtonu. Govor je naprasno prekinuo, a ujedno je prekinuta i senatska sjednica. “U Washingtonu je poslije objavljivanja vijesti o atentatu zavladalo veliko uzbuđenje i nemir. Javnost je frapirana događajem i teško dolazi k sebi. Predsjednik Kennedy je svojim progresivnim mjerama stekao veliko poštovanje i simpatije velike većine američkih građana. Službeno saopćenje da je predsjednik Kennedy podlegao ranama uništilo je i posljednju nadu milijuna Amerikanaca koji su uzbuđeni očekivali posljednje izvještaje o predsjednikovu stanju. Radio i televizijske stanice su do posljednjeg trenutka pokušavale smiriti uzbuđenje građana ponavljajući da je predsjednik ‘još živ’ iako u veoma kritičnom stanju. Nade su definitivno nestale objavljivanjem saopćenja o smrti najmlađeg predsjednika u historiji SAD”, pišu Večernjakovi novinari.

Donose i brojne reakcije iz svijeta, redom, iz Moskve, Rima, Pariza, Stockholma, Alžira, Kopenhagena i Osla, kao i kratku biografiju tragično stradalog Kennedyja, ilustriranu fotografijama najmoćnije američke obitelji i nekoliko susreta na vrhu sa stranim državnicima.

Na drugoj stranici objavljen je i poveliki, britki komentar Frane Barbierija. Piše kako je od svih izjava sućuti, koje su poslije tragičnog događaja u Dallasu obletjele svijet, možda jedna najbolje odrazila dramu smrti Johna Kennedyja: “Atentat na američkog predsjednika otkriva kako su još duboke i strašne predrasude protiv kojih se borio.” Premda krivci i motivi ovog zločina još nisu osvijetljeni i objavljeni, Barbieri navodi da se prema okolnostima i prvih podacima može utvrditi da je predsjednik Kennedy poginuo “u borbi za progresivniju obnovu američke politike”, kojom je označio svoj trogodišnji prekinuti boravak u Bijeloj kući. “Akcije predsjednika Kennedyja predstavljale su u velikoj mjeri dinamični prijelom s ustajalim konzervativizmom u američkoj vanjskoj i unutrašnjoj politici. Poslije dugih godina hladnog rata, doktrina o ravnoteži straha i sile, o potrebi vođenja američke politike po uskoj i opasnoj ivici rata, Kennedyjeve se orijentacije predstavljale u toj politici radikalniji zaokret. Sagledavajući katastrofu samouništenja, koju bi atomski rat donio pobjednicima i pobijeđenima, Kennedy je svoju politiku orijentirao prema proširenju manevarskog prostora, koje bi pružalo i Americi i svijetu više sigurnosti, od opasne dullesovske ‘ivice rata’. U tim je okvirima prenio američko prihvaćanje inicijativa za popuštanje zategnutosti od terena taktičkog manevra na teren konkretnog traženja sporazuma i rješenja za međunarodne probleme”, stoji u analizi.

Sporazum o atomskom moratoriju, o “crvenoj liniji” između Kremlja i Bijele kuće, niz inicijativa koje su otvorile novu stranicu u odnosima dviju velikih sila – sve su to rezultati Kennedyjeve orijentacije i spadaju u pozitivnu bilancu njegove prekinute vladavine. Ostvarujući ove korake, Kennedy je Americi i Amerikancima postupno otvarao jednu novu i širu sliku svijeta, procesa i narastanja koji su se u svijetu zbili posljednjih godina. Naravno, ne da bi tim procesima i narastanjima žrtvovao američke interese, već da bi ih njima prilagodio i u novim oblicima sačuvao – poentira Večernjakova analiza.

Konzervativci, zatvoreni u starim koncepcijama i pretenzijama, predbacivali su mu upravo to: da dovodi u opasnost američke interese, da pruža ruku neprijatelju, umjesto da ga pritiskom hladnog rata drži na odstojanju ili u odstupanju. Nikada se u Americi nije jasnije nego za Kennedyja povukla linija između konzervativnih tendencija hladnog rata i progresivnih tendencija smirenja u svijetu. U času kada mu čak i u njegovoj Demokratskoj stranci desne grupacije sugerirale kompromis, Kennedy se odlučio za borbu. Izrazio je to ne samo u nastavljanju kontakata sa sovjetskom vladom i u daljnjem pregovaranju o inicijativama za rješenje spornih međunarodnih problema nego i u nekoliko svojih jasnih i direktnih govora, naročito važnih posljednjih mjeseci. Donijelo mu je to u SAD-u novu popularnost, ali i još žešće napade konzervativne reakcije. Od Lincolnovih i Rooseveltovih vremena nijedan američki predsjednik – navodi se u izvještaju Večernjeg lista – nije izazvao takav otpor konzervativaca kao John Kennedy.

Protivnik rasne diskriminacije

Večernjakov novinar smatra da se u unutrašnjim odnosima sukobila Kennedyjeva politika na isti način s istim konzervativnim snagama, osobito oko crnačkog pitanja. Pripremajući novi Zakon o građanskim pravima, stradali američki predsjednik je i na ovom terenu pripremao prijelomni sukob sa snagama regresa: rasnu diskriminaciju proglasio je “najtežim udarcem što može biti nanešen američkom prestižu u svijetu”. Kennedy je volio svoju politiku nazivati “novom granicom”. Pokazalo se da je ta granica na američkom terenu išla između rata i mira, progresa i regresa. Atentat u Dallasu je tragična kulminacija sukoba na Kennedyjevoj “novoj granici”. Bila je to, podcrtava Frane Barbieri, kulminacija neočekivana za civiliziran svijet. “Međutim i kulminacija koja je istovremeno tako dramatično potvrdila koliko je bilo potrebno da se ta granica povuče. I koliko je i danas, poslije Kennedyjeve smrti, neophodno da se ona održi”, napisao je Barbieri o Kennedyjevu nasljeđu. Njegova promišljanja, natipkana na pisaćoj mašini u vremenski ograničenim uvjetima i, zasigurno, opsadnom stanju u kojem je redakcija bila, i danas, 56 godina kasnije, zvuče kao iznimno stručna, precizna i, pokazat će se, posve točna.