Kako je skončao jedan od najopasnijih ubojica: 20 godina sijao strah po Zagorju

Čučimo zgureni, pritajeni i u grozničavu iščekivanju, primjetno drhtureći iza neke kržljave i zapuštene živice, uz krivudavi poljski put u blizini sela Luka kod Zaboka. Tresemo se više zbog straha, a manje zbog ledene zime koja je nemilice okovala krajolik. Noć je, ponedjeljak, i obojica u sebi zazivamo nebo, svatko na svoj način. Večernjakovac i dragi prijatelj Mladen Stražimir, poznatiji kao Straža – da nas ne otkrije policija! A ja, iz konkurentskog Vjesnika – da nas ne ubije Vinko Pintarić! Ništa se ne čuje osim povremeno pseći lavež u daljini. Pojma nemam kako je Straža doznao za akciju, ali znam da smo ovdje nepozvani, potpuno inkognito, kao dvije lisice u kokošinjcu. Tu smo, naravno, i mimo znanja naših redakcija i policije, nje osobito – da bismo izbliza svjedočili kako će završiti velika potjera za odbjeglim višestrukim ubojicom... Ovim se riječima, prije nekoliko godina, negdašnji Vjesnikov novinar Đorđe Ličina – jer naš kolega Stražimir već dugo nije među nama – prisjetio zasjede u toj svibanjskoj noći 1991. kada su obojica svjedočila likvidaciji Vinka Pintarića, koji će u gotovo dva desetljeća višestrukog odmetništva i hajdučije po zagorskim bregima prerasti u pravi mit i koji će filmski skončati kao što je i filmski živio.

Bijeg iz Vrapča

Vinko Pintarić je u ranoj mladosti ostao bez oca, a batine koje su od očuha trpjeli on i njegova majka kasnije su pripisivane razvoju njegove agresivne prirode. Prvi je put ubio u travnju 1973. kada je nakon verbalnog i fizičkog sukoba zbog nekoliko letvi usmrtio susjeda iz Zaboka Vida Želimorskog i hicem u leđa ranio Matu Papištu. Osamnaest dana nakon zločina predao se policiji, a u srpnju iste godine istražni sudac odredio je Pintariću psihijatrijsko vještačenje u bolnici Vrapče. Samo tri mjeseca kasnije, odande je pobjegao te je, sumnjajući da supruga Katica policiji otkriva njegove namjere, odlučio pogubiti upravo nju. To je i učinio 24. listopada 1973. te suprugu ubio hicem iz puške u glavu. Potom je tri mjeseca proveo u bijegu, koji je okončao dobrovoljnom predajom, pa je dogodine, 1974., protiv njega pokrenut sudski postupak zbog dva ubojstva, jednog pokušaja ubojstva i pucanja po kućama. Proglašen je krivim i osuđen na smrt, no kazna mu je zamijenjena kaznom zatvora od 20 godina koju je služio u zatvoru u Staroj Gradiški. Kada mu je nakon osam zatvoreničkih godina dozlogrdio život iza rešetaka, sam je sebe dopisao na listu za izlaske pa je 21. veljače 1982. išetao iz zatvora.

Skrasio se u Andraševcu pokraj Oroslavja kod nove ljubavnice Barbare Šipek s kojom je zajedno pljačkao po selu, o čemu su mještani, u smrtnom strahu, šutjeli. Pintariću je krenulo nizbrdo kada je 24. travnja 1983. došao u kuću susjeda Milana Kucelja. Milanov sin Matija svojedobno se za Večernji list prisjetio da je tada htio ubiti njegova oca jer ga je vidio s policajcima.

– Tražio je da na policiju odnesemo pismo u kojem piše koga će sve ubiti. Ja sam rekao da neću pa je zaprijetio da će me ubiti. Otac je donio sjekiricu za meso te smo ga napali. Udarali smo ga čime smo stigli. Bio je sav krvav te se onesvijestio – opisao je Matija Kucelj. Prizor koji su policajci zatekli bio je stravičan. Pintarić je bio pri svijesti, no ruka mu je bila gotovo odsječena, vidjele su mu se kosti, a iz glave mu je tekla krv, no “zagorski Čaruga” bio je žilava zvijer. Preživio je, pa na suđenju priznao da mu je to bio najveći neuspjeh u “karijeri”. Osuđen je na 20 godina zatvora koje je služio u zatvoru u Lepoglavi, no ni tamo se nije dugo zadržao. Tri godine kasnije ponovno se dao u bijeg, iza sebe ponovno ostavljajući krvavi trag.

Cijelu noć u potoku

U lipnju 1990. u Začretskom Proseniku ubio je Rudolfa Belinu, kojega je optužio da ga je izdao policiji i nakon toga mu presudio hicem iz lovačke puške u prsa. Nakon tog ubojstva tadašnji je MUP osnovao posebnu policijsku postrojbu kojoj je jedini zadatak bio pronalaženje i uhićenje Vinka Pintarića. Valjalo im je djelovati promptno jer je samo nekoliko dana nakon ubojstva Beline, 24. lipnja 1990. ubio i Stjepana Kišura. Kako je kasnije pričao svojim jatacima koji su mu pomagali u bijegu pred policijom, Štefa je ubio zato jer je ubio jedno pile koje je iz dvorišta Barbare Šipek prešlo u Kišurovo dvorište. Kišur je štapom ubio Baričino pile i mrtvo ga bacio natrag u njezino dvorište, a sve to vidio je Pintarić. Pričekao je da padne mrak i nakon kraće svađe hladnokrvno likvidirao Kišura.

Sljedeće, ujedno i posljednje hladnokrvno ubojstvo, počinio je 2. kolovoza 1990. kada je hicima iz pištolja ubio Božu Habeka zato što ga je pitao “Da li nekoga tražite?” Jednom prilikom, policija ga je ganjala sa psima, kada su trag izgubili kod jednog potočića i odustali od potrage. Dan kasnije shvatili su da je Pintarić cijelu noć ležao u potoku, samo mu je glava virila. Pronašli su samo odjeću u obližnjem mlinu gdje se sušio. Nastavio je bježati, danima tumarajući po seoskim cestama s tranzistorom na uhu.

Doba je to demokratskih promjena, HDZ dolazi na vlast, Bad Blue Boysi serijskom ubojici u Maksimiru skandiraju: Pinta, vrati se! Preko svog odvjetnika, danas pokojnog Ladislava Gruičića, slao je pisma medijima, ismijavajući policiju i prozivajući izdajice i prokletnike. U medijima je vidio saveznike: bilježili su svaki njegov korak, pratili u stopu sve njegove odmetničke tragove, nazivajući ga neuhvatljivim bjeguncem kojem nitko ništa ne može. Psihički labilan, skromnog obrazovanja, ali lukav i s urođenim osjećajem za preživljavanje u svim uvjetima, ne i bez izraženih crta samodopadnosti, i sam je počeo vjerovati u svoju veličinu. Zna se da je redovito čitao mnoga hrvatska glasila – Vjesnik, Večernji list, Arenu, Vjesnik u srijedu, Start… Požutjele stranice tih novina policija je pronalazila u Pintarićevim tajnim skrovištima širom Zagorja i kalničko-bilogorskog kraja.

Njegov ubilački pohod zaustavljen je u svibnju 1991. kada je policija doznala da se ubojica skriva u kući svoje nove ljubavnice Ankice Buhiniček u blizini Velikog Trgovišća. Opkolili su kuću pa Pintariću ponudili mirnu predaju policiji, no nije išlo. Kada je i Pintarićev odvjetnik odustao od daljnjeg nagovaranja svoga klijenta da se preda, to je bio znak policiji da krene u akciju nasilnog istjerivanja Pintarića iz kuće. Nakon suzavca ubačenog u kuću, Pintarić je djelomično onesposobljen, a već u idućih nekoliko sekundi u kuću nasilno upadaju policajci od kojih jedan pogađa Pintarića u glavu. Prije nego što je ubijen, Pintarić je hicem u trbuh ranio Ankicu Buhiniček koja je ranjavanje ipak preživjela te je svjedočila o njegovim posljednjim trenucima provedenim u odmetništvu.

U službenom izvješću policajaca koji su radili očevid na mjestu smrti ostalo je zapisano: “Uz pomoć zaštitnih maski ušli smo u kuhinju obiteljske kuće. Uz desni bočni zid ispod dvokrilnog prozora na metalnom krevetu na leđima leži mrtvi Vinko Pintarić. Glava mu je naslonjena na zid. Mrtvo tijelo obučeno je u sivu dolčevitu, majicu kratkih rukava bijele boje s natpisom Cedevita. Nosi plave traper-hlače s etiketom ABBA i tamnoplave zimske gaće i vunene čarape. U hlače je zataknut pištolj tetejac, udarna igla je u zategnutom položaju. U pištolju je pet metaka. Pretragom hlača utvrđeno je da mu je u džepu žuti češalj i zgužvana maramica. U novčaniku ima šilinge i njemačke marke. Na svakoj ruci nosio je sat. Ruke su mu krvave, lubanja propucana.”

Vinko Pintarić sahranjen je u neoznačenom grobu u Lepoglavi, a na ispraćaju je, osim grobara, bio samo svećenik.