Presađeno srce!, vrištalo je s naslovnice Večernjeg lista u nedjelju 2. listopada 1988. godine. Medicinski pothvat učinjen je na zagrebačkom Rebru – 57-godišnjoj pacijentici transplantirano je srce. Bilo je to 19 godina nakon svjetske premijere jednog tako značajnog zahvata. Prvu transplantaciju srca na svijetu 1967. godine izveo je dr. Christiaan Barnard, južnoafrički kirurg nizozemskih korijena. U razgovoru za magazin Time dr. Barnard, prisjećajući se epohalnog poteza, rekao je da “transplantacija srca nije bila tako velika stvar, barem kirurški”.
Nisu znali što očekuju
– Poanta je da sam bio spreman na rizik. Moja je filozofija da je najveći rizik u životu – ništa ne riskirati – poručio je Barnard.
I upravo su takve okolnosti – riskirati – 19 godina poslije, u rujnu 1988. godine, bile na zagrebačkom Rebru. Kao specijalizant treće godine tada je na kardiokirurgiji bio prof. dr. sc. Bojan Biočina, kojeg je na taj odjel s traumatologije “prebacio” upravo prof. dr. sc. Josip Sokolić, koji je vodio prvu transplantaciju srca u nas.
– Moram priznati mi smo tada tamo radili logističke pripreme za tu transplantaciju, kolega Željko Sutlić i ja. I zamislite kakav je imao peh da dan prije nego što će se dogoditi transplantacija ode na edukaciju u Njemačku. Najviše smo pomagali profesoru Sokoliću u razvoju te ideje i tada su vitalne bile dvije stvari – uvjeriti profesora da se mora početi u uvjetima koji nisu idealni jer u hrvatskom zdravstvenom sustavu uvjeti ni dandanas nisu idealni, a drugo najvažnije bilo je naći nekoga tko će pomoći ako nešto krene loše. Jer, tko će ovdje moći pomoći ako o tome nitko ništa ne zna. Tako smo išli u Graz k profesoru Karlheinzu Tscheliessniggu, koji je bio šef kardiokirurgije. On nam je rekao da možemo, ako nešto pođe po zlu, poslati pacijenta k njemu. A prvo smo pitanje riješili tako da je profesor John Wallwork iz Cambridgea uspio uvjeriti profesora Sokolića da treba početi – opisuje prof. Biočina klimu, osjećaje, dvojbe tada na Rebru na kojem je on danas predstojnik kardijalne kirurgije.
Kada su uspjeli riješiti te dvije ključne stvari, odluka je pala i bili su spremni za prvu transplantaciju srca. No, u to vrijeme okolnosti su bile sasvim drukčije i nije bilo, kako je opisao prof. Biočina, kao danas, nikakvih listi čekanja pa da se traži kompatibilan davatelj. Donor se naprosto čekao, a pacijentica je ležala u bolnici .
– Bernardica Đukez u to vrijeme se pripremala za klasičnu operaciju srca. Priroda njezine bolesti u ono doba značila je sigurnu smrt, pa ni ta “obična” operacija nije bila nekakva šansa. Tada se pojavio davatelj, cerebralno mrtav i bila je to prilika za transplantaciju. Poslijepodne nas je profesor Sokolić skupio da idemo svi u salu, s pacijenticom je obavljen razgovor i ona je pristala – govori prof. Biočina što se događalo 30. rujna 1988. godine na Rebru. Sam zahvat trajao je 48 minuta i operacijski tijek je bio donekle rutinski, opisuje liječnik. Večernjak je pak javio:
“U cijelom pothvatu sudjelovalo je četrdesetak stručnjaka s kirurške klinike tog velikog kliničkog sveučilišnog središta u našoj zemlji. Prof. dr. Sokolić ocijenio je presađivanje srca velikim trenutkom jugoslavenske medicine, ističući da je taj pothvat plod višegodišnjeg učenja i suradnje s vrhunskim stručnjacima u svijetu.” Opisala je to Zdenka Korošec, novinarka Večernjeg lista specijalizirana za teme zdravstva.
U dvorani nisu znali što očekuju, bili su spremni, organizirali su se, ali kako nam danas kaže prof. Biočina, nije tada bilo YouTubea ili stručnih snimaka pa da se negdje moglo i vidjeti kako presaditi srce. Nije se uostalom srce transplantirano tek tako ni u drugim zemljama pa da su naši liječnici mogli kamo otputovati i vidjeti.
– Isključenje cirkulacije, izrezivanje i ušivanje srca u 48 minuta, a pazite prof. Sokolić to nikad nije ni vidio u realnosti! I dandanas mogu reći: to je dobar rezultat za iskusnog operatera! Pokazuje to koliki je bio njegov stupanj vještine i znanja kirurgije – govori dr. Biočina o svojem profesoru koji je imao hrabrosti i znanja da pokrene nešto tako veliko i važno u nas. Idućih dana, kako na Rebru tako i u Večernjem listu, pratilo se, odnosno izvještavalo o stanju i oporavku 57-godišnje Zagrepčanke.
“Srce kuca mirno”, bio je naslov dan poslije 3. listopada te se izvještavalo da se transplantirana pacijentica oporavlja prema planu i da je na nekoliko sati skinuta s aparata za disanje:
“Sa svojim doživljajima koji su prethodili presađivanju srca sada živi sama. Isto je i s osjećajima sada, nakon operacije, na javi, s tuđim srcem. Što se sve zbivalo u njenoj intimi kada je trebalo reći ‘da’ i potpisati pristanak na operaciju – sve je to sada izvan domašaja publiciteta”, pisalo je u tekstu čiji je istaknuti dio tada bio posvećen donoru srca. Muškarac iz okolice Požege stradao je tijekom čišćenja pištolja te je zbog teške ozljede mozga bio na neurokirurgiji Rebra.
“Prilikom teške i delikatne operacije izvađen je metak koji je ušao s čeone strane i zadržao se u začelju lubanje. Zbog teškog oštećenja mozga bolesnik je bio stalno u komi. U petak oko 16 sati encefalograf je pokazivao ravnu liniju što je bio znak da mozak više ne funkcionira, da je bolesnik praktički umro. Predvečer je specijalna komisija ustanovila smrt pacijenta”, opisano je za davatelja srca na čije su doniranje organa pristali roditelji te su osim srca Bernardici Đukez bubrege presadili drugim pacijentima koji su čekali na taj organ.
Humanost rasla uz struku
Svaki idući dan Večernji list je izvještavao o oporavku Bernardice Đukez, a ta je žena nakon transplantacije srca poživjela još gotovo tri godine.
– Imala je niz komorbiditeta, bolovala od dijabetesa i niza drugih problema, a mislim da je na kraju umrla od moždanog udara.
A tjedan dana nakon nje odmah je obavljena i druga transplantacija srca na Rebru. Bila je to Ivka Perajić, koja je nakon tog zahvata živjela još gotovo 20 godina. Ona je, naime, umrla samo dva mjeseca prije 20. godišnjice svoje transplantacije srca, preživjela je čak i izbjeglištvo, rodila dvoje djece – prisjeća se prof. Biočina, koji je preklani na 50. godišnjicu prve transplantacije srca na svijetu u Cape Townu održao predavanje.
– O mom radu sudit će drugi, ali želim istaknuti da je ovaj program dobio svoje mjesto i reputaciju – poručuje poznati liječnik.
Profesora Sokolića i njegov tim za povijest hvalili su svi. Bernardica Đukez četvrti dan nakon operacije prvi je put razgovarala, počela je uzimati hranu i sjediti u krevetu, u klinici ju je posjetila i tadašnja politička vrhuška, a iz cijelog svijeta stiglo je 200 brzojava čestitki. Tijekom proteklih 30 godina, zaključno s 2018., u Hrvatskoj je transplantirano više od 300 srca, što potvrđuje da u transplantacijskim postupcima hrvatska medicina stoji uz bok svjetskim centrima. U vrhu smo i prema broju donora na milijun stanovnika, a i u tekstu iz 1988. godine za odluku roditelja da doniraju organe mladića u ovoj priči pisalo je da je “humanost nadvladala tugu i bol i položila ispit s najvišom mogućom ocjenom”. Iste bi se riječi mogle ponoviti i danas, i to puno puta jer je humanost rasla usporedno s razvojem struke.
Interesantno istog mjeseca iste godine svega u nekoliko dana razlike poceo je raspad Jugoslavije.Kako?Pa opocela je antibirokratska odnosno 'jogurt revolucija' kada je Milosevic poceo rusiti prvim mitinzima legitmno vojvođansko rukovodstvo.Vrlo dobro se sjecam ovog vremena jer bas po toj transplaticiji odnosno uz tu vijest glavna vjest je bila o pocetku 'jogurt revoluciije' ili 'antibirokratske revolucije' u Srbiji tj.Vojvodini