Te subotnje večeri, 6. svibnja 1989., ništa nije mirisalo na senzaciju. U tijeku je bilo natjecanje za pjesmu Eurovizije koje se te godine održavalo u švicarskom gradu Lausanni. Prijenos se pratio gotovo u svakome domu, no bez previše očekivanja jer je Jugoslaviju predstavljala Riva, u to doba nepoznati sastav iz Zadra.
Međutim, kada je počelo glasanje, dogodilo se nezamislivo: pjesma “Rock me, baby” zauzela je čelno mjesto na ljestvici i ondje se zadržala do samoga kraja. Premda izvedena posljednja od 22 pjesme, skladba Rajka Dujmića uglazbljena na tekst Steve Cvikića zaradila je 137 bodova, sedam više od drugoplasirane pjesme Velike Britanije. Najveći broj bodova, dakle 12, Riva je dobila od žirija Irske, Izraela, Turske i Velike Britanije, deset od Austrije, Belgije i Danske. Tada jedva poznata Emilija Kokić i društvo osvojili su srca izbirljivog europskog auditorija, a glavnu nagradu primili su iz ruke velike Celine Dion.
– Ništa specijalno nije bilo dok nisu počeli glasovi. U jednom trenu osjetila sam da mi se mozak isključio. Nisam mogla ništa zbrojiti, mislim, bilo je jasno, imali smo toliko bodova više od drugoplasiranog, bilo je jasno pred kraj da nas nitko ne može prestići. U tom trenutku ja ne bih znala zbrojiti dva i dva. Pomisliš da ćeš izgorjeti – opisala je Emilija svoje osjećaje kada je stupila na krov glazbene Europe. “Riva! Riva! Riva!” – uzvikivalo je više od 50 tisuća grla okupljenih na središnjem zadarskom gradskom trgu na dočeku dojučerašnjih autsajdera. Osim silnog ponosa, članovi grupe Riva u Hrvatsku su donijeli još nešto: domaćinstvo idućeg Eurosonga koji će se godinu dana kasnije održati u glavnom gradu. No, u svibnju 1990., u osvit prvog i još uvijek jedinog Eurosonga dosad održanog u Hrvatskoj, zamirisalo je na nevolju.
Na korak do finala, kao grom iz vedra neba stiže najava izvanredne konferencije za novinare, o čemu svjedoči i naslov s naslovnice Večernjaka: “Ne može bez skandala: Helga Vlahović i Oliver Mlakar neće voditi priredbu”. Premda se tome nitko nije nadao, samo dva dana prije festivala hvaljeni je voditeljski par podnio neopozivu ostavku, piše u izvještaju naša novinarka Mladenka Šarić.
– Tek prije mjesec dana obavijestili su nas da smo glavni voditeljski par – objasnio je novinarima Oliver Mlakar.
– Nakon jezičnih testova i teleteksta počeli smo se punom parom pripremati. Isto tako i naši mladi zamjenici Rene Medvešek, glumac bez voditeljskoga iskustva, i Dubravka Marković, beogradska voditeljica. Prije dva dana, međutim, direktor zagrebačke televizije Goran Radman izjavljuje u televizijskoj emisiji o Eurosongu da se još ne zna koji će par voditi natjecanje! Nakon dvadesetak godina rada koji stoji iza nas, stotinjak festivala, nekoliko smo godina komentirali i eurovizijske festivale i dogodilo se, eto, da sumnjaju u naš profesionalizam. Kada sam drugi dan pitao gospodina Radmana što se krije iza svega toga, rekao je da u ekipi postoje dvije struje. Jedna navija za mladi par, a druga za Helgu i mene – izjavio je Oliver Mlakar pred zaprepaštenim izvjestiteljima najavljujući uzmak.
Javnost je zbog njihova čina, doznajemo sa stranica Večernjaka, bila podijeljena. Dok su jedni taj potez smatrali neozbiljnim, drugi su pak pokazali solidarnost s popularnim voditeljima. Mario Mihaljević, novinar Radio-Sljemena, na kojem je cijela konferencija prenošena uživo, rekao je da se u studio javilo više od 500 slušatelja revoltiranih postupkom prema Oliveru i Helgi te da su zaprijetili da će prestati plaćati RTV pretplatu! Možda i u tome treba tražiti razloge zašto je samo dan kasnije došlo do preokreta na Prisavlju, nakon što je direktor Radman priznao da se nespretno izrazio, pa je ključne večeri, pred auditorij od milijarde gledatelja diljem svijeta ipak izišao popularni dvojac.
No, ni prve minute prijenosa nisu prošle glatko. Već pri nastupu prvog izvođača dogodio se tehnički propust pa su članice španjolske grupe Azucar Moreno pobjegle s pozornice zbog problema s matricom. Pjesma nije započela od početka pa su se Španjolke zbunile i napustile pozornicu. Ipak, vratile su se na scenu i otpjevale pjesmu “Bandido” koja je kasnije postala veliki hit. Prvi put u povijesti Eurosonga dogodilo se i da prošlogodišnji pobjednik nije otvorio natjecanje. Naime, grupa Riva nije izvela svoju pobjedničku pjesmu, navodno zbog prevelikog iznosa koji je organizacija tražila od Jugotona. Emilija Kokić, koja je to natjecanje dovela u tadašnju Jugoslaviju, ni danas nema lijepa sjećanja na tu večer.
– Dok se u dvorani Vatroslava Lisinskog održavao Eurosong, ja sam sjedila u svojoj hotelskoj sobi i plakala. Ni danas mi nije jasno zbog čega. Nastup nam je zabranjen, a zašto je bilo tako, treba pitati Gorana Radmana, tada direktora projekta. Nikad se u povijesti Eurosonga takvo što nije dogodilo. Sjećam se da sam dobila karte da budem u tzv. green roomu, no nisam otišla jer mi je bilo preteško. Smatrala sam da mi je mjesto na pozornici, a ne iza nje – rekla je godinama kasnije Emilija.
Svim skandalima usprkos, te je večeri Zagreb bio centar glazbenog svijeta, što je otvorilo i pitanje sigurnosti. O sustavu osiguranja u gradu Večernjakova novinarka Mladenka Šarić razgovarala je s Matom Laušićem, tada višim inspektorom zagrebačkog SUP-a. U najavi intervjua piše kako je prvi veliki posao za njega bila Univerzijada, a kalio se i na osiguranju Eurobasketa i Europskog prvenstva u streljaštvu.
– Posebne sigurnosne mjere počeli smo pripremati još lanjskoga rujna. Valjalo je povezati službu sigurnosti s raznim gradskim inspekcijama, zdravstvenim službama u cjelovit mehanizam. Ljude je važno zaštititi od eventualnog fizičkog napada, a nezaobilazno je da ih se, primjerice, zaštiti od trovanja hranom. Najprije smo prikupili podatke tko, kada i odakle dolazi, gdje će gosti biti smješteni, gdje će se pripremati. U dvoranu nitko ne može ući a da ne bude pregledan, kao i njegova prtljaga. Takav susav pregleda postoji na aerodromima. Kako će se sudionici Eurosonga najviše kretati gradom, imperativ nam je bio postići opću sigurnost u gradu – ispričao je Mate Laušić.
Na sreću, osim skandala u organizaciji natjecanja, drugih incidenata nije bilo jer su službe osiguranja svoj posao obavile sjajno. Na zagrebačkom su Eurosongu nastupila 22 izvođača, a pobijedio je Toto Cutugno iz Italije s pjesmom “Insieme”, a drugo su mjesto podijelili Francuskinja Joëlle Ursull s pjesmom “White and Black Blues” i Irac Liam Reilly s pjesmom “Somewhere in Europe”. Hrvatsku je predstavljala Tatjana Matejaš Tajči s pjesmom “Hajde da ludujemo”. Iako je njezina pjesma brzo ušla u uho zbog odlične plesne melodije, Tajči je na kraju bila sedma. No, prvi je put u povijesti jedna naša pjevačka zvijezda, upravo Tajči, imala press agenta, a to je bio – Večernji list, zadužen za njezinu medijsku promociju.
Večernjakovci su pratili (i organizirali) svaki korak popularne Tajči. Na jednom od brojnih druženja s obožavateljima priređen je i Tajčin dolazak na “balonfest” ispred tada nove Nacionalne i sveučilišne biblioteke.
“Premda zbog lošeg vremena nije poletjela balonom, tisuću djevojčica, dječaka i njihovih roditelja nagrnuli su na Tajči. S producentom Zrinkom Tutićem i novinarima Večernjaka jedva se probila do oldtajmera, skrila se u njega i čekala da joj lavina obožavatelja napravi mjesta na putu za koktel party u Saloonu u njezinu čast”, izvijestili su. Ne tako sjajan plasman na Eurosongu brzo je zaboravljen. Zvijezda je, uz pomoć Večernjaka, rođena.
Zanimljivo je kako se gotovo 30 godina kasnije zapravo frizira ono što se tada događalo. A zapravo se radilo o takvom skandalu koji je svima koji se tih vremena sjećaju jako dobro poznat. Da, tadašnji direktor TV Zagreb Goran Radman gurao je navedenu beogradsku voditeljicu Dubravku Marković, no iz samo njemu poznatih razloga. Inače ona je hrvatskoj publici bila poznata kao voditeljica Igri bez granica u kojima je jedno vrijeme sudjelovala bivša SFRJ. Imala je dosta specifičan, neki bi rekli izrazito napadan pristup koji možda nije stršao na TV Beograd, ali Eurosong je organizirao Zagreb. No Radman je gurao, dok Helga i Oliver naposljetku nisu napravili jedino što su mogli. Na kraju je ovaj morao popustiti zbog teško revoltirane hrvatske javnosti. Inače, još jedan sjajan pokazatelj "ravnopravnosti" Hrvatske unutar bivše SFRJ i što su i za koga su drukali "domaći" kadrovi.