Na stadion stiže plamen Univerzijade. Putovao je od dalekog Japana, gorio u Štrbskom Plesu, odakle je stigao pred aulu Rektorata Zagrebačkog sveučilišta. Jučer su ga preuzeli sportaši, njih dvadesetak pronijeli ulicama Zagreba, gdje ga je prihvatio Dražen Petrović. Pali se plamen na poprištu igara, na Dinamovu stadionu. Uzbuđenje u gledalištu i ponovo pljesak”, izvještava specijalna ekipa novinara i fotoreportera Večernjeg lista o danu koji je Zagreb i cijela Hrvatska iščekivala s velikim nestrpljenjem. Baš kao i cijela redakcija, što se dade iščitati iz cijelog niza nadahnutih tekstova, objavljenih u 12 dana praćenja ove manifestacije koja je preporodila cijeli grad.
Mladi za svijet mira
“Svijet mladih za svijet mira” bilo je geslo Univerzijade, ali pripreme nisu prošle u mirnom duhu. Do trenutka kada je Zagreb dobio organizaciju Univerzijade svima je bilo jasno da upravo veliki sportski događaji, kada se kamere cijeloga svijeta okrenu prema Jugoslaviji, rješavaju brojne komunalne i razvojne probleme gradova. To je Beograd dokazao kada je 1973. dobio Svjetsko prvenstvo u plivanju, Split 1979. s Mediteranskim igrama, Sarajevo 1984. godine sa Zimskim olimpijskim igrama. Tada, već u drugom dijelu osamdesetih, činilo se da će Zagreb, ponajprije zbog Hrvatskog proljeća i događaja iz 1971. ostati kratkih sportskih rukava, a tada mu se ipak dogodila Univerzijada. Zagreb ju je objeručke prihvatio i dobro iskoristio.
Premda Univerzijadu, održanu u srpnju 1987., mnogi pamte kao spektakularan događaj, bilo je to i razdoblje velike izgradnje i obnove Zagreba. Pod zastavama 14. studentskih sportskih igara Zagreb se promijenio. Bio je to događaj radi kojeg je u Zagrebu sagrađeno čak 130 novih objekata, ne samo sportskih, iako su oni naravno bili u središtu pozornosti. Tada je metropola dobila Cibonin toranj i dvoranu, ali i svoje “more”, uređeni Jarun, koji je barem malo popravio način života u gradu koji je oduvijek bježao od svoje rijeke. Jarun je svečano otvoren 3. svibnja 1987. , uz veliko veslačko natjecanje posada Oxforda i Cambridgea, a ondje je tada bilo čak 70 tisuća gledatelja. Za Univerzijadu su obnovljena oba zagrebačka stadiona – Dinamov i Zagrebov – sagrađen je novi autobusni kolodvor, tadašnja Radiotelevizija Zagreb napokon se preselila u dovršene dvore na Prisavlju, a tada već kultna Stojedinica u Teslinu ulicu, u prostorije s balkonom na kojem je dočekala narodnu revoluciju u svoju korist. U povodu Univerzijade uređeni su i sportski kompleksi na Mladosti i Šalati, obnovljeni studentski domovi na Savi i u Cvjetnom naselju. Obnovljeni hotel Esplanade tada je primljen u udruženje dvjesto vodećih hotelskih kuća u svijetu, restauriran je i hotel Dubrovnik u centru grada. Pripreme za Univerzijadu značile su istinski urbanistički preporod Zagreba, u kojem su uređeni Jarun te novi tramvajski prsten u Novom Zagrebu zatvarali trokut u čijem su srcu bila tada najvažnija gradska gradilišta.
Mirko Novosel i Zagi
Sve su oči bile uprte u sam centar Zagreba jer se preuređivao središnji gradski trg, tada Trg Republike, a uz Vjesnikov neboder, tadašnje središte svih tiskanih medija, sagrađen je press-centar Univerzijade u čije su se prostore nakon igara preselile redakcije Večernjeg lista, Vjesnika i Sportskih novosti. Bio je to i iskorak u kompjutorizirano novinarstvo jer nakon Univerzijade upravo je redakcija Večernjeg lista preuzela kompjutore, tek malo naprednije pisaće strojeve, na kojima su radili strani novinari i tako je nastala prva kompjutorizirana novinska redakcija u tadašnjoj Jugoslaviji. Hrvatska metropola dobila je i Zagija. Sljemenska je vjeverica za dužinu repa u idejnim prijedlozima pobijedila vrapca, kosa i medvjeda i postala službena maskota, a simpatičan izgled podario joj je legendarni animator Zagrebačke škole crtanog filma Nedeljko Dragić. Bio je raspisan i natječaj na koji se on, kao ni na jedan u životu, nije javio.
Slavu mu je, među ostalim, donio njegov film “Tup tup” koji je nominiran za Oscara, a da prihvati posao pozvao ga je Josip Vrhovec, nekoć glavni urednik Vjesnika u srijedu u kojem je i Dragić bio ilustrator od 1959. – Vrhovec, u tom trenutku predsjednik nekog odbora koji je vodio Univerzijadu, bio je sitan poput mene, ali me je uvijek zvao mali. Nazvao me i rekao: “Mali, možeš li doći do mene?” Ured im je bio u bivšoj Ulici Proleterskih brigada, današnjoj Vukovarskoj. Rekao je da nisu zadovoljni natječajem za maskotu i ponudio mi posao. Prihvatio sam, ali rok je zbog neuspjela natječaja već bio znatno kraći pa, da si olakšam, odmah sam pitao jesu li barem odredili životinju da ne nabadam sam. Rekao je da su se odlučili za vjevericu te da je, čini mi se, Mirko Novosel dao ideju da se zove Zagi – prisjeća se danas Nedjeljko Dragić.
Tih dana prisjetila se i dugogodišnja novinarka, poslije i urednica Večernjeg lista, Branka Osmec. “S trogodišnjom utakmicom Plave devetke u nogama Univerzijada je novinarskoj ekipi gradske rubrike i iskusnim kolegama iz sportske bila samo još jedan poveći zadatak. Bili smo navikli raditi danonoćno. Stoga, bilo je prirodno da Večernji list može i treba biti službeno glasilo studentskih sportskih igara.
Naravno, za nas je Univerzijada počela tjednima prije službenog otvaranja – napravili smo englesko-njemačko-hrvatski vodič sa svim sportskim, kulturnim i zabavnim priredbama i događanjima u Zagrebu i okolnim gradovima u kojima su se održavala natjecanja. – Dobil sam uniformu – ponosno je rekao naš legendarni dostavljač Ljubo koji je šarenu majicu sa Zagijem nosio još godinama kao i mnogi kolege grafičari. Zapravo je Univerzijada bila iskorak Zagreba iz 80-ih godina prošlog stoljeća obavijenih redukcijama struje i redovima za kavu, deterdžent i benzin.
Odjednom bilo je svega, a što je najvažnije, dućani, kafići i restorani bili su otvoreni i u ponoć. Koncerti su počinjali u 23 sata pa smo i mi novinari iz gradske i sportske mogli nakon posla uhvatiti još poneki zalogaj i piće na terasama. U press-centru za strane izvjestitelje bio je otvoren “djutić” u kojem sam kupila svoje druge Adidasove tenisice u životu. Po prve sam 70-ih išla u Trst”, kaže danas Branka Osmec.
Evo tek jednog u nizu nadahnutih tekstova koji su, u dane Univerzijade, osvanuli na stranicama našeg lista. “Zagreb je od sinoć centar svijeta. Na tisuće mladića i djevojaka iz svakoga kraja ovog našeg planeta sjatilo se na zelenom tepihu maksimirskog stadiona da se druže, raduju, vesele, da se viteški nameću u sportskim vještinama. Razigrana mladost u skladnom ritmu muzike i pokreta u neopisivu šarenilu boja okupila se sinoć pod geslom »Svijet mladih za svijet mira«, s jedinom željom da sutra ne bude topovska meta, nego da u miru gradi sretniji i ljepši život - svoju budućnost. Sinoćnje je veselje bilo svojevrsna proslava rođendana petmilijarditog stanovnika jedine poznate oaze u nepojmljivom beskraju svemira, naše Zemlje”. Bio je to Matej Gašpar, beba rođena u Klinici za ženske bolesti i porode u Petrovoj ulici. I o tome događaju tada je pisao Večernji list, kasnije prateći Mateja i kroz godine njegova odrastanja, jer i on je jedan od simbola neponovljive Univerzijade.
Jedna od najljepsih univerz..