Njemačka je u šoku i suzama radosnicama! I s ove i s one strane Zida i Elbe. Gradonačelnik Zapadnog Berlina Momper nazvao je otvaranje gradskih i drugih istočnonjemačkih graničnih prijelaza povijesnim događajem koji Nijemci nikada neće zaboraviti i ustvrdio da su “sada najsretniji ljudi na svijetu”. To su čitatelji Večernjeg lista mogli pročitati 11. studenog 1989. na početku izvještaja o padu Berlinskog zida koji je iz tog tada najvažnijeg grada na svijetu donio dopisnik našeg lista Nenad Ivanković.
Građani mogu na zapad
Zid koji je 28 godina i fizički razdvajao ljude u ideološki podijeljenom Berlinu sagrađen je 1961. kako bi navodno spriječio fašiste da uđu u Istočnu Njemačku: otuda i naziv “Antifašistička zaštitna prepreka”. No zapravo su ga komunističke vlasti Njemačke demokratske republike (DDR) podignule kako bi spriječile masovan egzodus građana početkom 1960-ih. Konačan se kraj razdvajanja grada nazirao već neko vrijeme pa je lider zemlje Erich Honecker još 17. listopada morao napustiti svoje mjesto.
No gotovo su svi ostali zaprepašteni kada su 9. studenog predvečer tijekom jedne od najpoznatijih novinarskih konferencija u povijesti čuli sasvim konfuzno priopćenje glasnogovornika vladajuće Jedinstvene socijalističke partije Njemačke (SED) Güntera Schabowskog koji je građanima Istočne Njemačke rekao da mogu napustiti zemlju na bilo kojem graničnom prijelazu. Na pitanje kada, rekao je: “Po mojim informacijama... odmah, bez odgode.” Njegova izjava na toj inače dosadnoj konferenciji, na kojoj je dopisnik Associated Pressa gotovo zaspao, šokirala je novinare, a poslije se ispostavilo da je odluka trebala biti provedena tek tijekom noći, počevši od četiri sata ujutro. Schabowski je pogriješio, a o konferenciji su čitatelji Večernjaka mogli saznati i od Nenada Ivankovića.
“Pošto je Günter Schabowski posve iznenada u četvrtak navečer objavio da građani DR Njemačke mogu “odmah” na Zapad preko istočnonjemačkih graničnih prijelaza, i to praktički bez ikakvih posebnih formalnosti, u oba dijela Berlina zavladala je neopisiva atmosfera: prava narodna svetkovina! Ljudi su plesali na Berlinskom zidu, pjevali i pili sekt, a tisuće i tisuće Istočnih Berlinaca nahrupilo je na gradske granične prijelaze. Još u noći na petak nastale su velike gužve, a ujutro su bile još veće”, piše Večernjakov dopisnik iz Berlina. Na Večernjakovoj je naslovnici velikim slovima stajalo “Ples na zidu”, uz sliku mladića kako čekićem udara po “antifašističkoj pregradi”.
Tadašnji Večernjakov dopisnik iz njemačke prijestolnice Nenad Ivanković opisuje nam s 30 godina odmaka kako je izvještavao iz Zapadnog Berlina jer u Istočnom više nije bilo ljudi.
– Svi su otišli na Zapad. Ja sam se tamo našao gotovo slučajno jer sam imao osjećaj da bi se nešto moglo dogoditi. Kolega iz slovenskog Dela mislio je drukčije pa nije bio na mjestu događaja kada je Zid pao. Sjećam se da su me zaprepastile dvije stvari: svi su posjećivali kioske i seks-shopove. U kioscima su mogli vidjeti žute magazine u boji, mnogo zanimljivije od sivih i tmurnih novina u DDR-u. Jednu sam staricu u 60-im ili 70-im godinama, koja je čekala u redu za ulazak u seks-shop, pak pitao što očekuje da će vidjeti unutra. “Jednostavno želimo vidjeti o čemu je tu riječ”, rekla mi je – opisuje nam Ivanković koji se sjeća da se ulicama Zapadnog Berlina nije moglo prolaziti koliko je bilo ljudi.
– Fascinantna je bila erupcija strasti za slobodom, rušio se nehuman sustav, a uz svu tu masu ljudi nije uopće bilo incidenata. To je bilo neponovljivo iskustvo za mene – dodaje Ivanković.
S odmakom od tri desetljeća govori nam da mu je odmah od početka velikih događaja bilo jasno da je riječ o apsolutno povijesnom događaju.
– Prije nego što je pao Zid, tjednima sam putovao u Istočnu Njemačku gdje su se redovito održavale demonstracije, kao i molitveni skupovi s političkom konotacijom. Ti se procesi nisu mogli zaustaviti – opisuje Ivanković.
U doba velikih previranja u istočnoj Europi, čiji je simbol upravo pad Berlinskog zida, Večernji list svojim je čitateljima tog 11. studenog donio i kolumnu Zorana Vodopije naslovljenu “Jugoslavija u trabantu”. Vodopija se nije nimalo suzdržavao da čitateljima prezentira vrlo jasan stav o tome da su druge socijalističke zemlje Jugoslaviju odavno pretekle u reformama te da su one potrebne i na domaćem terenu.
“Brzi pogled lijevo kroz bočno staklo i onda naprijed kroz vjetrobran. Upravo je projurila Istočna Njemačka. Pogled u retrovizor. Čehoslovačka dodaje gas i prelazi u lijevu traku. Daleko naprijed su Mađarska i Poljska, SSSR je tu negdje. Daleko natrag su Rumunjska, Kina, Albanija i Kuba koja će, kaže Castro, gurati svoj socijalizam makar ostala sama u trci... Jugoslavenski trkaći “trabant” štekće, stenje i vrluda. Jedni stišću gas, drugi nagazili na bremzu, svatko okreće volan na svoju stranu”, piše Vodopija te se zatim buni protiv policijskih procesa koji su se ponovno nadvili nad Jugoslaviju, posebno apostrofirajući represiju koju je srbijanski režim provodio na Kosovu.
Navodi i dio teksta iz austrijskog lista “Neue Kronen Zeitung” u kojem piše: “Staljin živi, ali govori srpski; dok se gotovo svuda u nekadašnjem komunističkom svijetu ruše zidovi, partijski šef Srbije Milošević pokušava da u Prištini provede inscenirani politički proces po staljinističkom uzoru”. Zoran Vodopija jasno se založio za reforme, a protiv represije (“to su nam priskrbili oni koji su u ime superjugoslavenstva vratili političke procese, policijsku državu i izvanredna stanja”) koju povezuje s nacionalizmom i unitarizmom te je njegov tekst, zasigurno bi se složili Večernjakovi čitatelji, preživio test vremena, iako je od tada prošlo čak 30 godina. Na naslovnici Večernjeg lista tog je 11. studenog bila i vijest da je Todor Živkov, bio prvi čovjek bugarskih komunista u posljednjih 35 godina, dao ostavku.
Snažne političke promjene
Kao što bi se moglo i očekivati, pad Berlinskog zida bio je svjetska tema broj jedan i idućih nekoliko dana, a Nenad Ivanković nastavio je za Večernji list izvještavati s mjesta događaja. “Berlin i dalje gori u ‘kaosu’ neopisiva zadovoljstva i povremenih prekomjernih izljeva emocija. Najmanje je 150.000 Istočnih Nijemaca dosad prešlo preko graničnih prijelaza na kojima su cijelog petka vladale gužve kakve grad ne pamti”, piše Večernjakov dopisnik dan poslije, u broju od 12. studenog 1989. godine.
Oglasila se i za mnoge zloglasna njemačka partija: “... u petak je završeno trodnevno zasjedanje CK JSPNJ na kojem je u preambuli Akcionog programa zapisana i ova obećavajuća rečenica: ‘Revolucionarni narodni pokret izazvao je proces snažnih političkih promjena’! Ocjena koja je još do neki dan izgledala nezamislivom”, piše Ivanković.
Večernji list donosi u tom broju i vijest Tanjuga o velikoj popularnosti opozicijskog pokreta Istočne Njemačke “Novi forum’, a među drugim sličnim pokretima spomenuto je i “Demokratsko buđenje”. Oko mjesec dana poslije članica te stranke postala je mlada i ozbiljna kemičarka u usponu Angela Merkel.
Baš tu "erupciju strasti za slobodom" ste kao novine za vrijeme komunističke diktature najoštrije osuđivali i javno tražili kazne za one koju su zagovarali slobodu i ljudska prava. Komunizam je bio i ostao najveći zločin u povijesti čovječanstva!