1. DEKADA (od 1959. do 1968./1969.): Prvih deset godina postojanja jednih dnevnih novina, a ovdje pišemo o našem Večernjem listu, čiji je prvi broj objavljen 1. srpnja 1959., može se govoriti i štošta doznati ne samo kroz u toj dekadi napisane tekstove već i po nagradama koje su osvojili upravo Večernjakovi novinari.
A u tih prvih deset godina postojanja večernjakovci su svojoj redakciji donijeli – sedam nagrada Hrvatskog novinarskog društva (HND), odnosno tadašnjeg Društva novinara Hrvatske. Štoviše, kako se novinarskom nagradom odaje priznanje za najbolji rad tijekom cijele jedne godine, Večernjem listu bilo je dovoljno tek šest mjeseci postojanja pa da se među dobitnicima godišnjih novinarskih nagrada “Otokar Keršovani” za 1958./1959. nađe i ime njegova autora Mirka Bilića koji je Večernjem listu donio prvu novinarsku nagradu.
Da je ona i te kako zaslužena, potvrdilo se i godinu poslije jer je godišnju nagradu HND-a za 1960./1961. osvojio opet Bilić, dok je posebna nagrada pripala još jednom večernjakovcu - Emanuelu Mičkoviću. Eto ponovno još jedne podudarnosti, u drugoj godini postojanja Večernjak je u svoju redakciju donio dvije strukovne nagrade.
Za Bilićev uspjeh sasvim sigurno ključna je bila rubrika – Embargo, mali crveni okvir s 35 redaka teksta, gdje je Bilić kao njezin utemeljitelj i autor uvijek stao u obranu “običnog” čovjeka, građanina. Bilić je jednostavno postao njihov zaštitnik javno i argumentirano prozivajući u Embargu one koji su se na bilo koji način ogriješili ili pokušali ogriješiti o prava “malog” čovjeka. Sve je to Večernjaku i Embargu donijelo takvu popularnost i čitanost pa nije bila rijetkost da netko od građana, onako na ulici, u svojoj borbi za pravicu kao “štit” uzme upravo tu rubriku pa onome tko mu čini nepravdu prijeteći vikne: “Dat ću vas u Embargo!”
Emanuela Mičkovića se pak pamti po tome što je znao kako privući čitatelje pa je često obilazio ulične kolportere i na ceduljicama im pisao što da izvikuju kako bi što bolje prodali Večernji list.
U toj prvoj dekadi Večernjaku su posebne novinarske nagrade priskrbili i Bora Đorđević te Ante Živković koji je u Večernji list došao mjesec i pol dana nakon osnutka i u njemu ostao dva desetljeća. Kraj te dekade opet je obilježen dvjema uzastopnim novinarskim nagradama istom našem kolegi – legendarnom karikaturistu Ismetu Ici Voljevici čiji je čuveni “Grga” na zadnjoj stranici Večernjaka na posve originalan, “svoj” način komentirao svakodnevicu pa ne treba čuditi što su, sve do 2000. do kada je “Grga” objavljivan, mnogi čitati Večernjak počinjali upravo od te zadnje stranice i “Grgina” komentara. Zašto? E pa zato što je Voljevica s “Grgom” često znao “nacrtati” ono što se baš i nije smjelo napisati.
2. DEKADA (1969./1970. do 1978./1979.)
O tome što je Večernji list značio 70-ih godina prošlog stoljeća, a bilo je to drugo desetljeće njegova “života”, i opet svjedoče osvojena brojna strukovna priznanja. Njih je u tih deset godina bilo – 12, jer su novinari Večernjeg lista nekad, u samo jednoj godini, osvojili i više njih, dva ili čak tri odjednom. Baš početkom te druge Večernjakove dekade novinarska nagrada “Zlatno pero godine” za razdoblje 1969./1970. pripala je trojici naših bivših kolega: Danijelu Jeliniću, Ivanu (Ivi) Lajtmanu i Alojzu Ševčiku.
Jelinić se proslavio kao rasni reporter, Lajtmanu bi pak poljoprivrednici mogli podignuti spomenik jer je upravo on pokrenuo znameniti Večernjakov tjedni prilog “Vrt” koji je u vrijeme svoga izlaženja stručnošću, savjetima i uputama bio nenadmašan novinsko-poljoprivredni priručnik, dok Ševčika pamtimo kao iznimno vrijednog i domišljatog karikaturista i posvećenog grafičkog urednika. A novinar, kazališni i književni kritičar Josip Pavičić u to je vrijeme “Zlatno pero godine” sebi i Večernjaku donio dvaput.
Ta nagrada tada nije mogla zaobići ni Večernjakova političkog izvjestitelja s domaćeg terena Franju Kiseljaka, kao ni Bogoljuba Lacmanovića koji je, kao dopisnik, izvještavao sa “stranog” terena, onog ruskog. Dodjela novinarskih nagrada za 1976./1977. opet je bila posebna jer “Zlatno pero” opet su osvojila dvojica večernjakovaca – Zlatko Franjić, vizionar koji je osmislio i pokrenuo Turističku patrolu, te Vojko Mužina.
A da kraj ni ove druge dekade ne prođe bez isticanja Večernjeg lista zaslužni su vrsni novinar Stipe Jolić, inače i jedan od osnivača te kasnije i dugogodišnji predsjednik Sindikata novinara Hrvatske, novinar i urednik Nenad Figenwald te legendarni Večernjakov fotoreporter Pavao Cajzek, naš Pablo.
3. DEKADA (1979./1980. do 1988./1989.)
Kaže se da je postignuti uspjeh često, u mnogim slučajevima, teško zadržati, a kamoli nadmašiti. Ipak, novinarima i urednicima Večernjeg lista i to je uspjelo. Nagrade struke koje su zasluženo dobili u trećoj dekadi postojanja Večernjeg lista to i svjedoče, potvrđuju. Dobiše ih tada čak – 14, od toga 12 “Zlatnih pera” i dvije “Godišnje nagrade”. Tako se kao novinari od “zlatna pera” u istoj godini potvrdiše novinar i karikaturist Zvonimir Gavranović (čuveni Gaga) te sportski novinar, a poslije i urednik Sportske rubrike Zlatko Mačešić.
Njihovim je putem krenuo i naš tadašnji kolega, kasnije i dopisnik iz Moskve, Branko Vlahović. Da mu se pozlatilo sve što je napisao, potvrdila je i nagrada našem legendarnom novinaru te još jednom dugogodišnjem uredniku Sportske rubrike Darku Draženoviću.
Karikaturistu i grafičkom uredniku Alojzu Ševčiku u ruke tada dođe i drugo osvojeno “Zlatno pero”, a zbog uspjeha pokretanja Večernjakove Plave devetke u svibnju 1984., koja je kao rano poslijepodnevno izdanje Večernjeg lista postala pravi hit pa je prozvaše i “najbržom novinom u Zagrebu”, “Zlatna pera” za 1984./1985. sasvim zasluženo odoše u ruke dvojici njezinih neumornih urednika – Marijanu Machali i Anti (Toniju) Šimunoviću.
Godinu poslije novinarski se rad nagradama “pozlatio” još jednom Večernjakovu dvojcu – Sergeju Gercu i Branku Tuđenu, kasnijem glavnom uredniku Večernjaka.
Već iduće godine potvrdilo se da zlatopisom svoje novinarske tekstove piše i Vladimir Matek, novinar pa onda i urednik Večernjakove vanjsko-političke rubrike koji je poslije otišao u diplomaciju. A onda je za ono što je i kako je pisala u razdoblju 1987./1988. kao prva nagrađena novinarka Večernjeg lista Zlatno pero dobila Deana Knežević koja se profilirala u vrsnu političku novinarku. Tada je Večernjak slavio dvaput jer je godišnju nagradu novinarskog društva osvojio novinar i urednik Stjepan Malović, da bi na samom kraju te treće dekade istu godišnju nagradu zaslužio dugogodišnji novinar i urednik, tada i glavni urednik Večernjeg lista, Stjepan Andrašić, dok je “Zlatno pero” osvojila još jedna Večernjakova novinarka, Stella Bogdanić, koja se specijalizirala za praćenje i analiziranje gospodarskih tema.
Na kraju, valja još jednom ponoviti i naglasiti – u trećoj dekadi postojanja Večernjeg lista strukovne novinarske nagrade prvi su put našoj redakciji donijele, zasluženo ih osvojivši, i dvije – novinarke.
4. Desetljeće (1989./1990. do 1998./1999.)
Sam kraj prošlog stoljeća, to posljednje desetljeće, posebno je u našoj nacionalnoj povijesti jer tada Hrvatska stječe samostalnost. Stoga je početak i prvu polovinu tog desetljeća obilježio Domovinski rat. Bilo je to vrijeme kada su informacije, kako one političke iz zemlje i svijeta tako i one s ratnih terena, imale iznimnu vrijednost. Može se reći da su tada ljudima u našoj zemlji mediji bili sve i da se novine nikada kao tada nisu napetije čitale, radio nikada kao tada napetije slušao i televizija nikada kao tada napetije gledala.
I baš zbog toga ta je četvrta dekada postojanja našeg lista jedan izniman kutak u povijesti Večernjaka. U njega spadaju i nagrade večernjakovaca osvojene tih godina. A bilo ih je ukupno 12. Najprije je na samom početku tog desetljeća Godišnju nagradu, tada još uvijek Društva novinara Hrvatske, dobio urednik i novinar Večernjakovih poslovnih stranica Miodrag Šajatović.
Godinu poslije drugi je put “Zlatno pero” dobio naš Gaga, Zvonimir Gavranović, a onda je za svoj cjelokupni rad u novinarstvu naš Alojz Ševčik 1992. okićen i Nagradom za životno djelo “Otokar Keršovani” što mu je bila ukupno već treća novinarska nagrada, čime je po broju nagrada postao i sve do sada ostao – Večernjakov rekorder.
Tada se dogodio i mali presedan. Jer, iste te godine na dodjeli novinarskih nagrada posebno je priznanje odano jednoj grupi ljudi, i to fotorubrici, tadašnjim fotoreporterima, a u najvećoj mjeri ratnim reporterima Večernjeg lista koji su zajednički osvojili Nagradu “Zlatna kamera”. Bili su to: Josip Bistrović, Robert Belošević, Zoran Božičević, Drago Havranek, Siniša Hančić, Jozo Petrić, Goran Pichler, Karlo Rosandić, Robert Šipek i Davor Višnjić.
Potonji od njih, Davor Višnjić, i godinu kasnije, taj put samostalno, okitio se “Zlatnom kamerom”, dok je naš dugogodišnji dopisnik iz Pariza Mirko Galić tada u ruke primio Nagradu za životno djelo “Otokar Keršovani”. Sredina 90-ih donijela je novu, posebnu kategorizaciju novinarskih nagrada ovisno o vrsti medija i novinarskih formi pa su, među ostalim, uvedene i nagrade za tisak: najbolju vijest-izvještaj, reportažu, komentar-kolumnu, uređenu rubriku...
Sve su te nagrade nosile i novo ime, jedno ime – ime prve hrvatske novinarke Marije Jurić-Zagorke. I Večernjakovi urednici i novinari odmah su se našli među nagrađenima. Tako 1997. prve dvije “Zagorke” u kategoriji tiska, onu za najbolju novinarsku reportažu osvaja Robert Valdec, a za najbolju uređenu rubriku tadašnji urednik Crne kronike Marinko Jurasić.
duće godine, što se tiska tiče, “Zagorka” za najbolje uređenu rubriku opet je pripala jednom večernjakovcu – uredniku Auto-moto rubrike Nenadu Unukiću. A zatim su 1999. zbog “Marije Jurić-Zagorke” za tisak slavila tri večernjakovca jer je novinar naše Crne kronike Dušan Miljuš osvojio “Zagorku” za najbolju vijest-izvještaj, Renato Ivanuš za najbolju reportažu, točnije seriju ekskluzivnih reportaža s Kosova nakon vojne intervencije SAD-a protiv Srbije, a Miodrag Šajatović za najbolji komentar-kolumnu, što mu je ujedno bila i druga dobivena novinarska nagrada do tada.
5. DEKADA: Četiri nagrade dobili su večernjakovci za istraživačko novinarstvo
Kratko i jasno, u petoj Večernjakovoj dekadi postigao se jedan – rekord. Večernjakovci su u tih deset godina osvojili do tada najveći broj nagrada u svojoj povijesti, njih čak 18, od čega četiri za istraživačko novinarstvo. Taj niz ponosa, u kategoriji Nagrade “Marija Jurić-Zagorka” za tisak, započeli su 2000. Božica Brkan i Branko Vukšić koji su tada, svaki posebno, “Zagorku” dobili za najbolji podlistak-prilog (Božica za legendarni prilog “Vrt”) i najbolji komentar-kolumnu, dok je Nagradu “Nikša Antonini” za fotografiju primila Kristina Štedul.
Slavilo se u Večernjaku i iduće godine kada “Zagorka” bi uručena našoj novinarki specijaliziranoj za zdravstvene teme Diani Glavini za najbolju vijest-izvještaj (a radilo se o aferi Baxter), novinaru Crne kronike Dušku Miljušu za istraživačko novinarstvo (jer je istraživao pozadinu ubojstva Vjeke Sliška), te rubrici Crna kronika za najbolje uređenu rubriku, što je i opet bila zasluga urednika Marinka Jurasića.
Svoj novinarski trud i put Diana Glavina potvrdila je još jednom, po drugi put, kada je za istraživački tekst o smrti sedmero djece nakon operacije srca, napisan 2003., osvojila Zagorku za istraživačko novinarstvo. Za ono što su na stranicama Večernjeg lista ostavili pisani trag 2004. Zagorku za najbolju vijest–izvještaj dobio je, tada po drugi put nagrađeni Renato Ivanuš (za otkriće afere Bechtel, odnosno izvještaje o nakani Vlade da tvrtki Bechtel dodijeli posao mimo natječaja), te Zorana Bajt koja je Zagorku za najbolju reportažu zaslužila zbog serije reportaža s tursko-iračkoga graničnog područja.
Uslijedila je Zagorka i Tanji Božić za najbolju vijest-izvještaj, kao i Kreši Skozretu za najbolju fotomontažu, dok je fotoreporter Patrik Macek dobio prvog “Nikšu Antoninija” za najbolju novinsku fotografiju, a njegov i naš kolega Robert Anić proglašen je tada fotoreporterom godine.
U kategoriji tiska i interneta, Zagorku za 2006. za istraživačku priču “Slučaj Zec”, objavljenu u Večernjaku, nagradu za istraživačko novinarstvo dobila je Ljiljana Marić, a godinu poslije “istraživačkom Zagorkom” okitio se naš Vojislav Mazzocco zbog istraživačkog nerva u tekstu “Regrutiranje civila za rat u Iraku”.
Nije to bilo sve. Tada je reportaža “Dolina lutaka” Marinu Borovac također učinila slavljenicom i dobitnicom Zagorke. Naravno, za najbolju reportažu. Fotoreporter Robert Anić (naš Robi) opet je imao razloga za slavlje jer mu je fotografija o izbornom porazu HSP-a donijela Nagradu za najbolju novinsku fotografiju 2007. Kraj ove dekade obilježilo je pak priznanje za životno djelo “Otokar Keršovani” našem dugogodišnjem kolegi – Zvonimiru Milčecu.
6. DEKADA - 2010.-2019.
Sad i nešto o dekadi čiji kraj slavimo upravo ovih dana. Uzimamo li u obzir nagrade, njezin ćemo konačni rezultat znati tek dogodine kada će biti poznati dobitnici novinarskih nagrada za ono što je i kako napisano u ovoj godini. No, i bez toga, imamo se čim pohvaliti. Jer, za 2011. Nagradu “Marija Jurić-Zagorka” za pisano novinarstvo, zbog cijelog niza kolumni napisanih u tadašnjem Večernjakovu tjedniku “Forum”, dobio je Goran Gerovac, dok je priznanje za najbolju novinsku fotografiju “Nikša Antonini” po drugi put pripalo našem fotoreporteru Patriku Maceku.
Godinu poslije među nagrađenim se slavljenicima, posve zasluženo, našao Sergej Županić osvojivši “Zagorku” za istraživačko novinarstvo, i to zato što je u Večernjakovu “Forumu” napisao minuciozan istraživački tekst o kadroviranju, uvozu azbesta, zagađivanju Save, malverzacijama i utaji u biznisu s vodom.
ICT nagradu “Božo Težak” dobila je 2012. godine Tanja Ivančić za IQ, najbolje uređeni magazin.
Godina 2013. bila je pak sretna za našeg fotoreportera Željka Lukunića koji je “Nikšu Antoninija” za najbolju novinsku fotografiju zavrijedio zbog fotografije oluje “Teodor” na kojoj vjetar nosi drvene daske s krova, a umalo se dogodilo da je vjetar tada otpuhao i samog Željka (našeg Žaca) dok je snimao tu fotografiju objavljenu u Večernjem listu.
Koliko je Lukunić vješt fotoreporter dobra oka i osjećaja za “uhvatiti trenutak”, pokazalo se i potvrdilo ponovno, samo dvije godine poslije, kada je nastala njegova fotografija s prosvjeda branitelja na zagrebačkom Trgu sv. Marka, objavljena tada na naslovnici Večernjeg lista, što mu je donijelo i drugu Nagradu “Nikša Antonini” za najbolju fotografiju.
Zbog te 2015. imali smo još dva velika i važna razloga za slavlje u našoj redakciji jer “Zagorku” za onu posebnu, najdelikatniju novinarsku kategoriju, tada je osvojila naša Sandra Veljković. Nizom tekstova ona je u to vrijeme otkrila skandal o Arbitražnom sudu u Haagu vezano uz spor Hrvatske sa Slovenijom, što nije prošlo i bez značajnih posljedica.
A treći nam je slavljenik tada bio naš kolega novinar Hassan Haidar Diab koji je “Zagorku” za pisano novinarstvo zaslužio izvještavajući o dvjema najvećim svjetskim krizama – ratnoj i izbjegličkoj. Naš je Hassan te godine redakciji i Večernjakovim čitateljima, često pritom riskirajući i vlastiti život, donosio unikatne reportaže, iscrpne izvještaje i ekskluzivne intervjue s Kosova, iz Mađarske, Srbije, Austrije, Slovenije, Danske, Libanona, Iraka, Irana, Turske, Sirije...
I onda lani naš fotoreporter Robert Anić postade ponosni dobitnik čak treće strukovne nagrade jer mu je Nagrada za najbolju novinsku fotografiju “Nikša Antonini” posve zasluženo pripala za prizor neizvjesnosti i strepnje snimljen tijekom katastrofalnih poplava u Jasenovcu, točnije u mjestu Mlaka koje je zbog nabujale rijeke Save ostalo potpuno odsječeno.
Na kraju, kada se podvuče crta, dobije se podatak koji ipak vrijedi istaknuti – u 60 godina svoga postojanja Večernji list je, zahvaljujući svojom novinarima i urednicima, osvojio 71 strukovnu nagradu. Treba li uopće napominjati da će se taj brojčani niz – nastaviti.
