Šezdesetih godina prošlog stoljeća Večernji list otpočeo je na svojim stranicama objavljivati kratke priče jednom tjedno, bez nekog osobitog reda. Tih godina, naime, nitko od književnika u cijeloj bivšoj Jugoslaviji nije pisao kratke priče, ali je postojao krug mlađih autora koji su prevodili najbolje svjetske kratkopričaše. Među prevoditeljima je bio i Tomislav Sabljak, naš tadašnji, ali i sadašnji selektor kratke priče, s čijom energijom i entuzijazmom počinje povijest kratke priče u Večernjem listu. Tijekom više od pola stoljeća Natječaj za kratku priču Večernjeg lista, koji je s vremenom ponio ime “Ranko Marinković”, postao je osim Večernjakova zaštitnoga znaka i alat kojim se uspješno od 1964. godine sve do današnjeg dana ispisuje povijest hrvatske književnosti.
Knut Hamsun u Večernjaku
U to doba, šezdesetih, sretna je okolnost što su glavna urednica Večernjeg lista Vera Vrcić i urednik kulture Danko Oblak bili skloni mladim ljudima i novim idejama, prisjeća se Tomislav Sabljak.
– Tako smo počeli prevoditi kratke priče. U užoj grupi bili smo Dalibor Cvitan, Branimir Donat i ja. I sami smo prevodili i naručivali prijevode, ali rijetko smo se potpisivali. Pristali su na suradnju i Antun Šoljan, Ivan Slamnig, Bruno Popović, Dubravko Ivančan. Objavljivale su se kratke priče Dorothy Parker, Williama Saroyana, Ernesta Hemingwaya, Erskinea Caldwella, O. Henryja, Johna Steinbecka, Karla Čapeka, Luigija Pirandella, Jaroslava Hašeka, Vladimira Nabokova, Stefana Zweiga, Aleksandra Solženjicina i, za ono vrijeme gotovo nezamislivo, Knuta Hamsuna kojeg su komunističke vlasti smatrale fašistom. Zašto se u kratkoj formi ne bi okušali i hrvatski pisci – kazuje Sabljak, koji je redakciji predložio da se subotom objavljuju i naši pisci.
Serijal koji je i zaživio 1964. godine otvorila je priča Branka Ćopića “Posljednji bandit”, objavljena na 15. strani novogodišnjeg broja, urešena ilustracijom Ice Voljevice, da bi se potom svake subote izmjenjivale priče stranih i domaćih autora poput Konstantina Paustovskog, Somerseta Maughama, Heinricha Bolla, Fedora Vidasa, Jože Horvata, Zdenke Jušić-Seunik, Zlatka Tomičića, Mirjane Matić-Halle. Odaziv autora bio je više nego iznenađujući.
– Godišnje nam je dolazilo od 500 do 900 priča – prisjeća se Sabljak.
Zahvaljujući toj ohrabrujućoj činjenici, već dvije godine kasnije učinjen je golemi korak naprijed, pa je 1966. pokrenut i službeni natječaj (s nagradama) za kratku priču, jedinstven u povijesti hrvatskog novinarstva, ali i književnosti.
– Kratka priča nastala na temeljima angloameričke short-story, a svoje korijene vuče iz naše pripovjedačke tradicije. Kao pokretač ove pripovjedačke bajke, često sam znao osjetiti zadovoljstvo i sreću što se preda mnom otkrio talent, što se otvorila priča – prisjeća se Tomislav Sabljak. Već uz prvi natječaj 1. siječnja 1966. raspisane su propozicije, pa je tako u jednoj točki stajalo da “pravo na sudjelovanje u natječaju imaju svi građani SFRJ”, a poslije su se propozicije dotjerivale kako su se izmjenjivali članovi žirija koji su ocjenjivali jednogodišnju produkciju i predlagali tri priče za nagrade.
Javljali su se pisci iz Srbije, Vojvodine, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Crne Gore. Državnim osamostaljenjem natječaj je u propozicijama naglasio da u obzir dolaze priče pisane na hrvatskom jeziku, ne ograničivši se samo na domicilne pisce, nego i na one iz inozemstva koji pišu na hrvatskom. Prvi laureat, koji je primio nagradu za priču “Razarma” objavljenu 8. listopada 1966., bio je Slobodan Novak.
Dakako, posebno važan dio priče o Natječaju za kratku priču su autori koji su u njemu sudjelovali. Bili su to eminentni književnici svog vremena, pa i dvadesetak akademika, ali i brojni danas cijenjeni književnici koji su svoj autorski staž započeli upravo objavljivanjem svoje kratke priče u Večernjem listu. Natječaj je od samih početaka poznat po toj dvojakosti: u njemu sudjeluju najveći i najvažniji književnici, ali on istodobno promovira i stvara nove autore, nova imena, ljude pred kojima je, kako se pokazalo nebrojeno puta, velika književna karijera.
Među laureatima Večernjakova natječaja su mnoga ultimativna imena hrvatske literature, počevši od prvog dobitnika prve nagrade, nedavno preminulog klasika Slobodana Novaka, preko Petra Šegedina i Vjekoslava Kaleba, do Zvonimira Majdaka, Fadila Hadžića, Jože Horvata, Gorana Tribusona, Tita Bilopavlovića, Pavla Pavličića, Mirka Kovača, Dubravka Jelačića Bužimskog, Antuna Šoljana, Ivana Kušana, Mire Gavrana, Luke Paljetka, Stjepana Čuića... No Večernjakov natječaj zaslužan je i za lansiranje novih, jakih imena naše suvremene književnosti poput Zorana Malkoča ili Korane Serdarević.
Mnogi velikani hrvatske proze, poput Živka Jeličića ili Petra Šegedina, prve priče napisali su upravo za Večernjakov natječaj. Sabljak je na pisanje kratke priče za Večernji list nagovarao i Miroslava Krležu, ali bezuspješno. Krleža je vjerno čitao priče objavljene u Večernjaku, ali svoju nije napisao tvrdeći da je on za epske forme.
– Večernji list je svojim natječajem inaugurirao kratku priču kao žanr: počelo je s krugovašima i pojavom časopisa Krugovi 1952., no prodor u novine značio je dominaciju tog žanra. Nagrada Večernjeg lista “Ranko Marinković” za kratku priču dobila je tim dodatkom imena velikog pisca i dugogodišnjeg predsjednika žirija 2001. nacionalni karakter i može se mjeriti s Britanskom nacionalnom nagradom BBC-ja za kratku priču koja ima veliki ugled među piscima. Natječaj Večernjeg lista jedan je od najstarijih na svijetu, stariji i od natječaja koji, osim BBC-ja, ima i londonski Sunday Times – kaže Sabljak.
Da je natječaj Večernjeg lista zaintrigirao i književne teoretičare, dokazuje tvrdnja osječke profesorice Helene Sablić-Tomić koja je u knjizi “Uvod u kratku priču” 2012. godine napisala: “Moram upozoriti na važnost natječaja za kratku priču Večernjeg lista naslovljenog ‘Ranko Marinković’ jer upravo je on pridonio jačoj i bučnijoj afirmaciji ovoga žanra. Duga tradicija (...) i brojna ugledna književna imena koja su dobila tu nagradu najbolji su dokaz tomu”.
Kulturne vrednote Hrvatske
Kada je Natječaj za kratku priču prije nekoliko godina slavio svoj 50. rođendan, tadašnji predsjednik HAZU Zvonko Kusić odazvao se proslavi, baš kao i tadašnja ministrica kulture Andrea Zlatar Violić.
– Na čelu vaših žirija bili su i akademici Vlatko Pavletić, Ranko Marinković, Milivoj Solar. Dobitnici nagrada su naši članovi Vjekoslav Kaleb, Slobodan Novak, Ivan Aralica, Ivan Kušan, Nedjeljko Fabrio, Pavao Pavličić. U vremenu kada i mediji podilaze banalizaciji i trivijalizaciji, Večernji list putem svog natječaja njeguje kulturne vrednote. A širi i kulturu čitanja koja je ugrožena zbog SMS poruka i komunikacije putem ekrana - kazao je akademik Kusić. Najdugovječniji hrvatski natječaj za kratku priču u pola stoljeća postojanja iznjedrio je i tri knjige. Tako je Alfa 1994. u čak tri tisuće primjeraka objavila prvu antologijsku zbirku Večernjakovih kratkih priča. Potom je 2004. godine objavljena antologija ženske kratke priče “Svaka priča na svoj način”, a 2015. je izašla antologija “50 godina 50 priča”, u kojoj je i cjelokupna bibliografija prvih 50 godina natječaja.
– Od prvog natječaja do danas odaziv je takav da se količina primljenih i objavljenih priča može mjeriti s kompozicijom vlaka. Večernji list je praktično utemeljio žanr kratke priče pa je samim time zadužio hrvatsku prozu – zaključio je Sabljak. Do danas je objavljeno više od 2600 priča, a naznaka posustajanja nema, naprotiv. U Ministarstvu kulture nalazi se prijedlog da Natječaj za kratku priču Večernjeg lista dobije status nacionalne nagrade.
Drug Krleža je bio režimski poltron, hedonist, sebičnjak. Ni jednom riječju nije osudio masovne zločine titovih komunjara, gaženja ljudskih prava, a sve mu je bilo donro poznato. O takvima ni djeca u školi ne bi trebala učiti.