1066 dana bačenih u vjetar: Istina o obrazovnoj reformi

Četiri izmjene na čelu u Ministarstvu obrazovanja, dva puta izmijenjen sastav Posebnog stručnog povjerenstva (PSP), dvije korjenite promjene u Ekspertnoj radnoj skupini (ERS) i kompletna zbunjenost kao jedini osjećaj onih na koje se promjene najviše odnose – učenika i roditelja.

Odgovora na pitanje kako će izgledati moderna škola odmaknuta od Šuvarovih nastavnih planova – nema ni danas. A prošlo je dvije godine i 11 mjeseci otkako je u Saboru usvojena Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije. Točno s današnjim danom!

To je bilanca najvažnije hrvatske reforme, u kojoj posljednjih 1066 dana roditelji slušaju jednu te istu rečenicu: naši učenici nemaju vremena za čekanje.

Izgovorena toliko puta, ona je postala uvreda za tri generacije učenika koje je obećana reforma zaobišla. Za tu su se rečenicu hvatali svi ministri koji su se izmijenili u tih 35 mjeseci – Vedran Mornar koji je u fotelju sjeo kao nestranački ministar kojega je predložio SDP, HDZ-ov ministar Predrag Šustar, Pavo Barišić, još jedan HDZ-ov član, i na kraju Blaženka Divjak, nestranačka ministrica kojoj je poziciju u Ministarstvu obrazovanja izborio HNS.

Svi oni, bez obzira na ideološke, svjetonazorske poglede i (ne)stranačke pripadnosti, dijelili su istu neospornu želju, ambiciju i potrebu “potpisati se” na reformu obrazovanja. Onu na kojoj je radilo čak petstotinjak ljudi iz samog obrazovnog sustava. Nitko nije uspio!

Prije svega, želja za hitnom reformom, taštine, svjetonazorski prijepori, netransparentna imenovanja, prepisivanje sadržaja, a onda i izostavljanje ključnih elemenata važne dokumentacije rezultirali su neuspjehom. I do sada održanim dvama prosvjedima.

Sve se u obrazovnoj reformi svelo na kadrovska pitanja, pozicije u brojnim tijelima, skupinama i institucijama uključenim u taj proces, ali i na osobne interese, kažu kritičari.

Dok Hrvatska po treći put očekuje imenovanje novih članova u Posebno stručno povjerenstvo i novog voditelja ili voditeljicu Ekspertne radne skupine, Večernji list donosi cjelovitu povijest dosad neuspješne reforme obrazovanja, pojmove i zaduženja svih silnih imenovanih članova i predsjednika povjerenstava. A povijest reforme svjedoči – koja god stranka bila na vlasti i primila se reforme, dalje se od početnih koraka i rada prve Ekspertne skupine nije odmaknula. Sve njih brinulo je isto – tko će i kako zamijeniti prethodne timove. Bez da jasno znaju argumentirati - što ih smeta.

Kako bismo razumjeli zamršene procese, imenovanja i razrješenja, reformu obrazovanja pratit ćemo kronološki, od njezina početka, držeći se činjenica. Kada, tko i u kojem kontekstu ulazi u proces reforme obrazovanja važan je detalj koji je, ovisno o političkoj opciji na vlasti, uvijek zadovoljavao polovicu stanovništva Hrvatske i isto toliko njih činio nesretnima.

A kako je sve počelo?!

U Saboru je 17. listopada 2014. godine usvojena Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije, temeljni dokument obrazovnih promjena, koji je dvije godine pripremalo 130 stručnjaka raspoređenih u 19 različitih radnih i tematskih skupina. Na izglasavanju Strategije jedinu ruku protiv podigao je tadašnji zastupnik Jakša Baloević, koji je u Sabor ušao kao nezavisni s liste don Ivana Grubišića. Kasnije će reći - ruku protiv podigao je pogreškom. Za Strategiju glasala su 94 zastupnika, a suzdržanih je bilo 19 – redom HDZ-ovi zastupnici i njihovi koalicijski partneri. Oni nisu imali primjedbe na sadržaj Strategije, nego su suzdržanost objasnili bojazni da u proračunu nije predviđen potreban novac. U trenutku izglasavanja Strategije premijer je bio Zoran Milanović, a Ministarstvo obrazovanja vodio je Vedran Mornar.

Mjesec dana od usvajanja Strategije, 20. studenoga 2014. godine u Saboru je imenovano Posebno stručno povjerenstvo, glavno tijelo nadležno za provedbu i praćenje Strategije. Njegovim prvim šefom imenovan je Neven Budak, profesor s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Kako i njega, tako i one ostale koji će se do danas izmijeniti na toj poziciji, imenuje premijer, kao što premijer postavlja i sve ostale članove Posebnog stručnog povjerenstva. Natječaja za te funkcije nema – tako je propisano i Strategijom. Uz Budaka je u prvo povjerenstvo imenovano osam članova (Petar Bezinović, Vladimir Mrša, Teo Matković, Ignac Lovrek, Feđa Vukić, Tomislav Filetin, Tihomir Tomčić i Eli Pijaca Plavšić), i to na mandatno razdoblje od četiri godine. Mandat nisu odradili do kraja.

Kritičari, uglavnom desne orijentacije, već tada izrazili su nezadovoljstvo i rekli da je ključnim tijelom za provedbu Strategije, a time i modernizaciju obrazovanja, zahvaćena samo lijeva opcija. Dapače, zamjerat će i činjenicu da Strategiju, iako već izglasanu, većinski potpisuju članovi tadašnje Vlade (SDP), a da su predstavnici desne orijentacije u njoj slabo zastupljeni. Uz članove Vlade, Strategiju su potpisali i predsjednik HAZU-a Zvonko Kusić, predsjednica Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja Suzana Hitrec, dekanica Učiteljskog fakulteta u Osijeku Anđelka Peko, Krunoslav Pisk iz Sindikata znanosti i visokog obrazovanja, Ivo Usmiani iz Jadran - galenskog laboratorija te predsjednica Rektorskog zbora Vesna Vrtiprah – ukupno njih 18.

Strategija obrazovanja koja se usvajanjem mora provoditi podijeljena je u šest cjelina: Cjeloživotno učenje, Rani i predškolski, osnovnoškolski i srednjoškolski odgoj i obrazovanje, Visoko obrazovanje, Obrazovanje odraslih, Znanost i tehnologija, Smjernice za provedbu Strategije. Posebno stručno povjerenstvo ima obvezu izraditi Akcijski plan – dokument koji definira mjere Strategije, utvrđuje koja je institucija zadužena za provođenje pojedine mjere, kao i vrijeme za svaku mjeru.

Rok za Akcijski plan bio je 6. prosinca 2014. godine, sukladno smjernicama za provedbu Strategije.

Rok je probijen – Posebno stručno povjerenstvo Akcijski plan dovršilo je devet mjeseci kasnije. Naime, Akcijski plan radili su kao dio Strategije, a tek je naknadno saborski odbor ustvrdio da iz Strategije treba izuzeti Akcijski plan, svojevrsni vremenik u kojem treba predvidjeti rokove, za provedbu Strategijom propisanih sadržaja.

Dvanaest dana kasnije, 18. prosinca, Ministarstvo obrazovanja na čelu s Mornarom objavljuje javni poziv za prijavu kandidata za voditelja i pet članova Ekspertne radne skupine za provođenje cjelovite kurikularne reforme – samo jedne od ukupno 38 mjera Strategije.

Ekspertna radna skupina, od prvog imenovanja do danas, u nadležnosti je isključivo Ministarstva. Osnovna joj je zadaća izrada kurikularnih dokumenata koji definiraju promjene koje bi se trebale primijeniti od vrtića, osnovnih pa sve do srednjih škola.

Mornar je odluku o osnivanju prve Ekspertne skupine (ERS) donio 28. siječnja 2015. godine, a ona je s radom započela šest dana kasnije, na čelu s voditeljem Borisom Jokićem, koji se jedini natječajem prijavio za to mjesto i članovima - Branislavom Baranović, Suzanom Hitrec, Tomislavom Reškovcem, Zrinkom Ristić-Dedić, Brankom Vuk i Ružicom Vuk.

Vrlo brzo ministar Mornar suočava se s prvim problemom – u ERS je, naime, imenovao jednog člana više nego što je bilo predviđeno pozivom, pa ga se prozivalo da je u rad ERS-a uključio kandidatkinju koja se na natječaj prijavila nakon što je bio završen.

Riječ je o Suzani Hitrec, predsjednici Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja i jednoj od potpisnica Strategije.

Mornaru će kritičari na račun staviti i optužbe da je kao ministar u prvi plan isticao samo cjelovitu kurikularnu reformu, dok je ostale dijelove Strategije zanemario.

Akcijski plan koji je svjetlo dana ugledao 3. rujna 2015. godine iznenadio je Ekspertnu radnu skupinu – njime su izraženi novi, izrazito skraćeni rokovi, za izradu kurikularnih dokumenata.

Mornar se kao ministar nadao kraćim rokovima, očekivao je da se dokumenti mogu pripremiti za šest mjeseci, a da to tako ne može funkcionirati, upozoravao ga je i Neven Budak.

– Zbog rokova za izradu kurikularnih dokumenata bilo je nesuglasica između nas kao Posebnog stručnog povjerenstva i Ministarstva obrazovanja. U Ministarstvu su očekivali da će taj posao ići brže, a mi smo kao Povjerenstvo upozoravali da za to treba više vremena, da su rokovi prekratki – kazao je Neven Budak.

Na pitanje koliko je to vremena više, Budak je poručio da je realno vrijeme bilo dvije godine.

Zašto se inzistiralo na kratkim rokovima, Budak to danas pravda uvjerenjem da Mornar nije znao koliki angažman i koliko posla cijeli taj proces zahtijeva. Da su rokovi bili ambiciozni, danas potvrđuje i Vedran Mornar.

– Išli smo ambiciozno, ali bolje je zakasniti na kratko postavljenom roku, nego na dugom. Da smo uzeli rok od tri godine, on bi istekao sada, a mi danas, 2017. godine, ne bismo bili ni tri posto spremniji nego što smo bili tada. Vodili smo se idejom da je potrebno što prije krenuti jer je svaka godina jedna izgubljena generacija – kazao je za Večernji list Vedran Mornar.

Njegovi će kritičari, uglavnom predstavnici politički suprotstavljenih strana, dvije godine kasnije, nakon što se u reformi obrazovanja mnogo toga promijenilo, postaviti pitanje je li tadašnji ministar Mornar s rokovima žurio samo zato što je bio motiviran projektom e-Škole.

E-Škole su uvrštene u sam sadržaj Strategije, pripremale su se još u doba ministra Željka Jovanovića, i to 2013. godine, a zaživjele su u doba Mornara kada je usvojen europski operativni program “Konkurentnost i kohezija” za razdoblje od 2014. do 2020. godine. Njegova vrijednost premašuje dvije milijarde kuna – a 85 posto financirano je iz fondova EU. Trenutačno se u 151 školi provodi pilot-projekt e-Škola, a cilj je do 2019. godine u njega uključiti 700 škola. Nositelji projekta su Hrvatska akademska i istraživačka mreža CARNet, Agencija za odgoj i obrazovanje, Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih te Fakultet organizacije i informatike u Varaždinu. Na samom početku razvoja e-Škola u 2013. godini Vedran Mornar bio je jedan od ukupno 15 članova radne skupine za pripremu projekta i kritičari mu u tome nalaze osobni interes. U to je vrijeme bio redoviti profesor na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, a s njim je u spomenutoj radnoj skupini e-Škola radio i Pero Lučin. Baš njemu u lipnju 2017. godine HNS je nudio ministarsku poziciju kada je u koaliciju odlučio ući s HDZ-om, no nakon Lučinove odbijenice, HNS je predložio Blaženku Divjak. I ona je kao zaposlenica Fakulteta organizacije i informatike u Varaždinu te 2013. godine radila na projektu e-Škole.

Dapače, danas je to projekt na koji se ministrica obrazovanja Divjak oslanja kada najavljuje obveznu informatiku u petom i šestom razredu kao jedan od oblika opremanja informatičkih učionica. Među interesima isticao se i nastavni materijal – odnosno digitalni sadržaj predviđen Akcijskim planom, kako za učenike tako i za učitelje.

Naime, za uspješnu realizaciju projekta e-Škola od izrazite je važnosti izrada tih sadržaja koja se treba temeljiti na kurikularnim dokumentima. To je uzbunilo kritičare koji su odmah zaključili da se s provedbom kurikularne reforme žuri i da su rokovi skraćeni upravo kako bi se digitalni sadržaji stigli izraditi.

Je li se doista Vedran Mornar, kako to poručuju kritičari, pretjerano zalagao za skraćivanje rokova izrade kurikularnih dokumenata samo zbog projekta e-Škola i je li u tome pronašao osobni interes, pitali smo ga i mi.

– Projekt e-Škola jedan je od najvrjednijih projekata u školstvu uopće, financiran većinom iz europskih fondova. Zato i prolazi kroz rigorozne sustave kontrole. Motiv za taj projekt svima je uvijek bio isključivo interes učenika i želja da korištenjem modernih tehnologija steknu znanja za 21. stoljeće – odgovorio je Mornar.

I dok su trajala ta prepucavanja, Ekspertna radna skupina na čelu s Borisom Jokićem radila je na predmetnim i međupredmetnim kurikulima – uz njih, u tom su poslu aktivirani profesori, nastavnici i učitelji, ukupno njih 350 koji su bili članovi stručnih radnih skupina koje pripremaju sadržaje. Danas ih i ministrica Divjak želi ponovno aktivirati.

Točno godinu dana otkako je Jokić sa svojim timom počeo raditi, javnosti su predstavljeni kurikularni dokumenti. Bilo je to u veljači 2016. godine, nakon čega je uslijedila stručna rasprava koju iniciraju predstavnici Ekspertne skupine, pa onda i javna rasprava. U to vrijeme strasti su još jače uzavrele – u Saboru je prilikom predstavljanja Vlade kojoj je na čelu bio Tihomir Orešković poručeno da se reforma obrazovanja zaustavlja.

Stručna rasprava završena je 1. svibnja 2016. godine, a pristiglo je 2759 komentara na dokumente.

Samo 22 dana kasnije Jokić i njegov tim najavljuju da će dati ostavke ako se u dva dana ministar obrazovanja ne izjasni ide li cjelovita kurikularna reforma dalje. Ministarsku funkciju tada obnaša Predrag Šustar (HDZ). Iako je u ožujku 2016. godine Šustar produljio mandat Jokićevoj skupini, želio je utjecati na proširenje stručnih radnih skupina, tijela koja su zadužena za sadržaj kurikularnih dokumenata – tu je kulminirao problem između članova ERS-a i Ministarstva.

– Politički pritisak je u ovom slučaju jednostavan. Saborski odbor donio je odluku o tome da se u određenim disciplinama proširi stručna radna skupina, što ne bi bilo problematično da je na neki način bilo objašnjeno. Međutim, ono što je ondje bilo napisano o tome što bi ta skupina trebala raditi ne odgovara opisima i prirodi onoga što ta reforma od početka jest. U tim zaključcima piše da bi ta skupina trebala određivati što u stručnoj raspravi prihvatiti, a što ne, a to sugerira zapravo na određene cenzorske postupke i vraća nas u doba komunizma gdje su moralno podobni bili birani u određena vijeća – kazao je tada Jokić.

Zamjerao je Ministarstvu i što do tada nije bio objavljen poziv za izbor škola u kojima bi se eksperimentalno provodila reforma koja je Akcijskim planom bila predviđena za 2016./2017. školsku godinu. Tražio je Jokić ministra i odgovor ima li Ministarstvo dovoljno novca za provedbu reforme. Odgovora nije bilo.

Sve se to događalo u trenucima dok je trajala javna rasprava, a ideološki su problemi iskočili u prvi plan. Polemiziralo se o novom popisu lektire, povijesti, vjeronauku... a javnost se podijelila. Polovica je podržavala Jokićevu reformu, drugoj polovici Jokić je bio crvena krpa.

Više od 50 tisuća ljudi izišlo je na ulice

Sukob s Ministarstvom i pritisci rezultirali su ostavkom Jokićeva tima 25. svibnja. Te su ostavke uostalom bile povod da predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović sastavi pismo i zamoli Jokića da se vrati, poručivši mu da ne smije odustati. Samo šest dana kasnije, Hrvatska svjedoči najvećem prosvjedu za obrazovanje. Više od 50 tisuća ljudi izišlo je na ulice poručujući da je reforma nužna jer učenici više ne mogu učiti po nastavnim sadržajima pisanim devedesetih godina. Dan uoči prosvjeda, Šustar je poručio građanima da idu na feštu, a dan kasnije rekao je da mu ne pada na pamet da podnese ostavku.

Jokićevom ostavkom zaustavljene su konkretne aktivnosti u obrazovnoj reformi. Na punih godinu dana.

Ali su zato u prvi plan iskočila kadroviranja u raznim povjerenstvima.

Šustaru je trebalo samo mjesec i pol da osnuje Povjerenstvo za unaprjeđenje reforme odgoja i obrazovanja. Cilj Povjerenstva bila je analiza svih dotadašnjih aktivnosti.

Bio je to ujedno službeni ulazak Dijane Vican, rektorice Sveučilišta u Zadru, u proces reforme obrazovanja. Uz Matka Glunčića bila je suvoditeljica, a među 12 članova bila je i Jasminka Buljan-Culej, koja je kasnije preuzela vođenje Ekspertne radne skupine.

Rezultat analize koju je potpisala Dijana Vican, Šustar nije dočekao. Umjesto njega taj je dokument primio Pavo Barišić, novi HDZ-ov ministar. Vican i Barišić poznavali su se otprije – akademski krugovi bili su im poveznica, a oboje su dijelili iste svjetonazorske poglede.

Izvješće koje je Dijana Vican potpisala nije išlo na ruku Jokićevom timu – u njemu je kritizirala obvezno devetogodišnje osnovnoškolsko obrazovanje kazavši da ga Hrvatska već ima. Problematizirala je projekt e-Škole poručivši da nema analiza na temelju kojih je on zamišljen, a u tome se izvješću nije libila dovesti u pitanje i samu Strategiju obrazovanja – krovni dokument usvojen u Saboru.

Vican predsjednica Posebnog stručnog povjerenstva

“Izradi Strategije nije prethodila raščlamba sustava te nema elaborata na kojem se temelje ciljevi Strategije. Povjerenstvo smatra da je elaborat nužan prije izrade strateških dokumenata”, napisala je Vican u tome izvješću. Pavi Barišiću izvješće je Vican predala 3. studenoga, a tri mjeseca nakon toga premijer Andrej Plenković imenovao ju je, uz veliko odobravanje Barišića, predsjednicom Posebnog stručnog povjerenstva. Tako Vican zamjenjuje Nevena Budaka, a članovi njegova Povjerenstva prestali su raditi na reformi. Imenovanjem Vican premijer Plenković poručuje da je sastavljao Povjerenstvo vodeći se stručnošću, ali i pluralnošću članova. Odabrani su akademici Ivica Kostović i Miroslav Radman, akademkinja Milena Žic-Fuchs, Josip Milat, Slobodan Uzelac, Drago Šubarić, Pero Lučin, Vedran Mornar, Davor Romić i Vilmica Kapac. Iako je s radom Vican počela početkom 2017. godine, pet joj je mjeseci trebalo da raspiše i zaključi natječaj za nove članove Ekspertne radne skupine, a do tada je resorni ministar bitke umjesto za nastavak cijelog procesa, vodio za sebe jer su ga sustigle optužbe za plagijat.

Nošen jakom podrškom premijera Plenkovića, bio je ministar koji je dao naslutiti da bi reforma obrazovanja mogla u škole ići predmet po predmet – a ne cjelovito kako je to ranijim dokumentima propisano. Prvi je tako najavio uvođenje informatike, a da nije, saznalo se to kasnije, o tome detaljno raspravljao sa svim sudionicima. Dijana Vican to nikada nije komentirala. Dapače, brzo će se naći u sličnoj situaciji kao Barišić – morat će pravdati vjerodostojnost izbora nove voditeljice Ekspertne radne skupine. Naime, 22. svibnja javnosti je na toj funkciji predstavljena Jasminka Buljan-Culej. Proglašena je najboljim kandidatom, Posebno stručno povjerenstvo procijenilo je da je kompetentnija i od Borisa Jokića koji se također javio na novi natječaj za voditelja.

Culej je s Dijanom Vican već radila, i to u Povjerenstvu koje je osnovao Šustar i koje je kritiziralo Jokićev rad. Nije dugo trebalo da novinari utvrde kako je dokumentacija kojom se nadmetala na natječaju za voditeljicu Ekspertne radne skupine identična Akcijskom planu koji je počeo pripremati tim Dijane Vican, a koji dotad nije bio javan. Jasminka Buljan-Culej samo dva mjeseca prije negoli će se prijaviti za voditeljicu ERS-a, svoj posao u Nacionalnom centru za vanjsko vrednovanje zamijenila je poslom u Ministarstvu na mjestu više stručne suradnice.

Dijana Vican, baš kao i Plenković u slučaju Pave Barišića, od Jasminke Buljan-Culej nije odustala – branila ju je tvrdeći da je izabrana transparentno.

No natječajem za Ekspertnu radnu skupinu, koji je javnost od Dijane Vican čekala pet mjeseci, nisu popunjena sva mjesta. Izabrano ih je sedmero: Gordana Lešin, Dubravka Brezak-Stamać, Sonja Rupčić-Petelinc, Robert Kuhar, Mirko Ruščić, Ružica Vuk i Loretana Farkaš, a pet mjesta ostalo je nepopunjeno. Za njih je raspisan novi natječaj.

Deset dana otkako je Buljan-Culej preuzela ERS – Hrvatska je opet bila na nogama – isti dan godinu dana nakon prvih održanih prosvjeda.

Prosvjednici su tražili smjenu Vican i ponavljanje natječaja za Ekspertnu radnu skupinu – no dvije tada vodeće žene reforme i dalje imaju povjerenje premijera Plenkovića.

Problema je bilo i u Posebnom stručnom povjerenstvu koje je završavalo izradu nacrta Akcijskog plana.

Otkriveno je, naime, da je u tom dokumentu Vican izbacila 11 ciljeva sadržanih u Strategiji, dodala je 12 novih, a dva je modificirala. Izostavila je izbornost u gimnazijama, rad s darovitom djecom i dopunski rad, mjere za osiguravanje podrške djeci i učenicima romske nacionalne manjine, devetogodišnje obrazovanje, e-Škole... – sve ono što joj je bilo sporno u radu prethodnika, a što je sažela u izvješću koje je potpisala kada je bila na čelu Povjerenstva za unaprjeđenje reforme odgoja i obrazovanja koje je imenovao Šustar, a naslijedio Barišić. Ignorirala je činjenicu da je Strategija krovni dokument i da je se Akcijskim planom mora slijediti. Barem dok Strategiju u Saboru ne odluče izmijeniti.

Na drugom prosvjedu bila je i Blaženka Divjak. Ona je samo jedanaest dana nakon toga događaja preuzela Ministarstvo obrazovanja. Barišića se Plenković morao odreći – jedan od uvjeta da se održi stabilnost u Vladi bio je i da obrazovanje bude prepušteno HNS-u, novom HDZ-ovu koalicijskom partneru.

Obračun s Vican

Preuzevši dužnost, Divjak ne skriva – želi smijeniti i Jasminku Buljan-Culej i Dijanu Vican.

Za Buljan-Culej pokreće istragu o transparentnosti izbora, no rezultate do danas nije objavila. Iako je mogla smijeniti Buljan-Culej jer je to u njezinoj nadležnosti i već pokrenuti novi natječaj za Ekspertnu radnu skupinu, Divjak je krenula u obračun s Vican, kojoj je nadležan premijer. Tražila je, između ostalog, i institucionaliziranje upravo tih tijela, baš kao i Vican nekad, kako bi ih vodili oni koji su i najodgovorniji.

Sukob Divjak – Vican rezultirao je smjenjivanjem Vican – na radu joj se zahvalio Plenković, koji je ujedno preuzeo glavnu riječ u Posebnom stručnom povjerenstvu. Ustupak ministrici Divjak učinio je kada je uz sebe imenovao i dvije suvoditeljice – Divjak i šeficu saborskog Odbora za obrazovanje Vesnu Bedeković.

Prije negoli će Vican otići i napustiti rad na reformi – tijekom ljeta morala je izmijeniti Akcijski plan i vratiti izbačeni sadržaj.

Divjak je od svoga imenovanja do danas kompletirala svoj tim –za pomoćnika je imenovala Vladu Prskala koji je u prvoj skupini radio na reformi strukovnog obrazovanja, i pomoćnicu Lidiju Kralj, s kojom se ministrica poznaje još od studija na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Sudjelovala je Kralj i u izradi kurikula informatike u prvoj postavi stručne radne skupine kojoj je nadležan bio Boris Jokić. Sadašnja pomoćnica ministrice uključena je i u rad Povjerenstva za uvođenje informatike, internog tijela Ministarstva koje je osnovala Divjak, i to onda kada je javnosti obznanila da se uvodi dva sata tjedno obvezne informatike već od iduće školske godine. To je interno Povjerenstvo, čija je zadaća dorada kurikuluma informatike, što je ujedno posao Ekspertne radne skupine, formirano i prije negoli je Buljan-Culej postala bivša.

Premijer Plenković, kao šef Posebnog stručnog povjerenstva, poručio je da će biti raspisan novi natječaj za Ekspertnu radnu skupinu. Bit će to u dvije godine i 11 mjeseci treći sastav ERS-a.

No prvi put, zahvaljujući poziciji suvoditeljice u Posebnom stručnom povjerenstvu, prva osoba Ministarstva obrazovanja utvrđivat će uvjete za izbor, a onda i birati najbolje kandidate.

Takva “privilegija”, zahvaljujući ministričinoj želji da se proces institucionalizira, ostat će i svim budućim ministrima koji će doći nakon nje. Divjak upravo danas puni stotinu dana otkako je ministrica. Obećala je puno već za sljedeću školsku godinu. No i njezini su rokovi nerealni jer je pred njom ne samo uvođenje obvezne informatike, za koju još ne zna kako će u nastavi konkretno izgledati, nego i eksperimentalno provođenje kurikularne reforme.

Danas, unatoč takvom tijeku reforme, i ljevica na čelu sa SDP-om i desnica predvođena HDZ-om kažu da su za reformu. SDP će joj, dapače, dati apsolutnu podršku, HDZ nešto suzdržaniju, no nitko od njih, iako će sve to vrijeme tražiti dokaze pristranosti i koristi za određene sudionike, neće ih znati objasniti. I vratit ćemo se na sam početak priče i rad prve Ekspertne skupine, a ta je Ekspertna skupina imala podršku i Zorana Milanovića, kada je shvatio da reformu podržavaju brojni roditelji, i Tomislava Karamarka, ali i predstavnika Katoličke crkve, koliko god se u javnosti pokušalo u pitanje dovesti sadržaj vjeronauka. I oni su bili uključeni u cijeli proces (od biskupa Bozanića, Mile Bogovića, nadbiskupa Đure Hranića i brojnih drugih). Dapače, glavni teolozi Katoličkog bogoslovnog fakulteta pisali su kurikul vjeronauka. I gdje je onda nastao problem? Brojni sugovornici i lijeve i desne opcije potvrdili su za Večernji list – svađe, prijepore i odugovlačenje izazvale su male skupine – nekolicina predstavnika ekstremne desnice i ljevice k koji su se rukama i nogama borili protiv reforme ne znajući objasniti njezinu bit. Zašto? Odgovor ne treba, kažu, tražiti isključivo u sadržaju kurikula, već u činjenici da će drastičnim promjenama kakve su predviđene u školama biti onih koji će mnogo izgubiti i onih koji će dobiti.

Interese, navode, također treba tražiti prateći tijek novca jer u sukobu sudjeluju i oni koji još uvijek čvrsto vjeruju u udžbenike, ali i oni koji smatraju da je vrijeme da u upotrebu uđu e-sadržaji. Ti se sukobi onda nastavljaju na trgovce kako informatičkom opremom tako i trgovce udžbenicima. Interesi su još veći kada se zna da Hrvatska u sedam godina za modernizaciju školstva iz EU fondova očekuje 300 milijuna eura. No modernizacija škola ne znači samo i isključivo informatizaciju - podrazumijeva i priliku da se uloži u nastavnike i učenike, kao i u infrastrukturu škola. A tu mnogi mogu pronaći svoj interes.