Običaj da hrvatski političari za svoj prvi vanjskopolitički put izaberu BiH završio je vrlo neugodno za Andreja Plenkovića. I nije prvi koji je u Sarajevu prošao “ko bos po trnju”. Dogodilo se to i Josipoviću 2010., kada se stekao dojam da se ispričao zbog sudjelovanja RH u pokušaju dijeljenja BiH.
On je europejac pa je očekivao aplauze, no dobio je kritike u RH, a u BiH su to iskoristili i rekli – eto, priznao je da je RH dijelila BiH! Pitanje je sada – što će iz svoje prve ekspedicije naučiti Plenković i njegov ministar Stier.
Sretna je okolnost da je udarac doživio na početku mandata pa se treba nadati da će i brzo naučiti lekciju. Ovo je prvi jači test za Plenkovića, sada će na teži način naučiti kako se u realpolitici primaju i dijele teški udarci i kako se donose teške odluke. Plenković se odlično snalazio u bruxelleskim krugovima, no odlukom da je BiH njegov ključni vanjskopolitički cilj zagrizao je veliki zalogaj jer ulazi na prostor politički grubog Balkana.
Zasad je Plenković u poziciji školovanog kirurga koji još nije zarezao u živo tkivo. Staviti BiH kao prioritet jest plemenito, no možda su se Plenković i njegovi suradnici malo precijenili. Sarajevski direkt u glavu, bez obzira na to je li im ga uputio Bošnjak Izetbegović ili Srbin Dodik, ili oni zajedno, ostavlja dojam operativne nespremnosti. Hrvatska se s političkog stola gdje se “igra” oko BiH samoinicijativno dignula prije 16 godina, kada su posttuđmanovski političari odlučili odustati od primjene Sporazuma o posebnim odnosima RH i Federacije BiH. Plenković je najavio “comeback”, no previdio je da ovdje nema blitzkriega kao u RH, nego se mora pripremiti za bh. kik-boks.
Znači donijeti strategiju, oformiti timove, pripremiti ih obavještajno, financijski, dodati iskusne igrače koji znaju balkansku politiku te onda vratiti RH u “bosanski lonac”. Treba biti svjestan da ulazi na teren gdje, za razliku od njega, igrači preziru sve što Bruxelles jest, gdje se stvara nova geopolitika i gdje je Izetbegović oslonjen na Erdoğana, a Dodik na Beograd i Putina.
Tko su ovdje hrvatski saveznici? Bruxelles je tu inferioran, a NATO, odnosno SAD očito nisu bili uključeni u prvu Plenkovićevu ekspediciju, inače bi barem obavještajno stali iza njega. Kako su se u krizi pak ponašali domaći politički protagonisti? SDP je stao uz državnu politiku, i zbog toga što je na optužnicama i Kotromanović, no konsenzus je tu. Pupovac nije iskoristio
Plenkovićev posrtaj jer je mudar, kao i Milijan Brkić koji i dalje drži ljestve, ali se izložio jer je objavio da je i on na optužnicama. Most je zauzeo romantičarski stav jer je Šprlje čak javno zasuzio što Hrvati u BiH nemaju entitet. Najveća pričalica Sabora Pernar, koji se 30 puta dnevno javlja za riječ te uzdiže Rusiju, šuti kao zaliven. A indikativna je još jedna šutnja – ona “Superhrvatka” Hasanbegovića.
Predsjednica Grabar-Kitarović prvog je dana odlično reagirala, ali je onda potencirala krivicu SOA-e, što je potreslo ionako pretresenu tajnu službu. Koja je, inače, 15 godina morala slijediti smjernice politike koju je prema BiH inaugurirao još predsjednik Mesić kada je Hrvatima u BiH poručio da je njihov glavni grad Sarajevo, a ne Zagreb.
Ako uči brzo, Plenković će shvatiti gdje smo “šuplji” i pripremiti se za vođenje i “balkanske” politike. Jer, ako je ovako prošao u Sarajevu, kako će tek proći u Beogradu. Tamo ga čeka Vučić, “miljenik” Angele Merkel i saveznik Putina, dakle političar višeg ranga od bh. igrača koji su odmah “izradili” Plenkovića.
>> Plenković: Želimo otvoriti mogućnosti gospodarske suradnje i stvaranja zračne veze s Kinom
A što očekivati kad se mi Hrvati trudimo svidjeti svima. Da smo imali tvrdi stav sve i svi bi nas gledali drugačije a poglavito sa Hasanbegovićem umjesto Ninom Obuljen svi gledaju sebe i da se dopadnu drugima a ne nama Hrvatima. Žao mi je da se to desilo ali bilo je za očekivati kad već sami ne cijenimo sebe evo nas i drugi kude. Pozdrav dobrim ljudima