U Jutarnjem listu od 5. svibnja 2010. godine pod naslovom “Kajem se” čitamo: “Davor Ivo Stier potvrdio je da je kao 16-godišnji mladić u Argentini bio član i tajnik Hrvatske mladeži i veličao NDH, ali ubrzo je, kaže, odbacio takav stav i shvatio da je antifašizam ugrađen u temelje Hrvatske i da se jedino tako Hrvatska može razvijati kao prosperitetna država.”
S tim kukavičkim pokajanjem i svojevrsnom prisegom antifašistima Stier je otvorio vrata za nesmetan nastavak političke karijere (tada je bio povjerenik Jadranke Kosor za euroatlantsku suradnju).
Poslije će tom prevratništvu dodati knjigu “Nova hrvatska paradigma” koja će mu donijeti podosta medijske pozornosti.
U knjizi Stier piše kako su istrošene paradigme jugoslavenskog bratstva i jedinstva, paradigma Tuđmanova državotvorstva i euroatlantska paradigma, poslije koje se pojavila praznina. Da u Hrvatskoj ne bi zastao hod Hegelova Svjetskog duha, Stier se nudi da “novom razvojnom hrvatskom paradigmom” popuni tu prazninu i tako spasi povijest, što bi trebale prihvatiti sve relevantne političke stranke. Pri tome se, piše, “ne umanjuje važnost punktualnih promjena koje se mogu ostvariti na izborima, već se ukazuje na nužnost da se nakon izbora pokrene inkluzivan proces definiranja novog razvojnog okvira”. Punktualne promjene, inkluzivan proces definiranja novog razvojnog okvira – takve se frazetine ne pamte u samostalnoj Hrvatskoj.
Tako mješavinom pokajanja zbog slavljenja NDH i ustaša, poklonstva antifašizmu, politološkog ničega i distanciranja od Tuđmana i stranačkih tradicija u vrijeme Karamarkova “desničarenja” navješćuje svoje velike ambicije u stranci i državi. U stopu prati Andreja Plenkovića, svoga druga po “novoj paradigmi”, po članstvu u Europskom parlamentu, po antifašizmu, po frazama koje se osobito sviđaju ljevičarskim medijima, i, naravno, po karijerizmu, a prati i Plenković svoga prijatelja. Pa će onda zajedno povesti Hrvatsku i potvrditi kako se u ovoj nesretnoj zemlji od Račana i Budiše do danas ne osvaja vlast novim brojevima o boljitku života i opipljivim promjenama u gospodarstvu nego floskulama o “sankcioniranju pljačke u privatizaciji i pretvorbi”, o Tuđmanovih “deset izgubljenih godina”, o novom, europskom licu Hrvatske, o Europskoj uniji kao jedinom spasu, o “novoj paradigmi”, o važnosti “punktualnih promjena” na izborima, ali i o nužnosti “inkluzivnog procesa definiranja novog razvojnog okvira”, o “fokusiranju” (Plenkovićeva jezična poslastica!) na ove ili one teme i tako dalje.
No vrlo rano Plenkovićeve i Stierove prazne riječi doživljavaju teške poraze. Odjekuje i još će dugo odjekivati pljuska koju su nakon gotovo ushićenog posjeta BiH dobili iz Sarajeva uhićenjem hrvatskih časnika u Orašju. Zbog toga je uhićenja ogorčena, uzbuđena i uzbunjena cijela Hrvatska. A Plenković i Stier uvelike se doživljavaju kao krivci koji tu sramotu nisu spriječili, a samo dva dana prije s vodstvom BiH pjevušili su o idiličnim odnosima. Hoće li se takvo ponižavanje Hrvatske nastaviti i u odnosima s Beogradom, Ljubljanom, Bruxellesom...? Ništa slabije ne odjekuju ni pljuske koje nova vlast dobiva u Saboru gdje je “rasturaju” Ivan Pernar i drugi “klinci”, koji su, ako ništa drugo, iz temelja poljuljali mitove o EU, NATO-u i drugim “paradigmama” nove vlasti.
Primjećuje se i da nema političke volje za promjene u vođenju gospodarstva koje je za državu jedino spasonosno. Vrlo brzo kopne fraze i obmane, zamračuje se sjaj koji je svojom pojavom donio Plenković i već se pokazuje kako taj sjaj neće ni izdaleka potrajati onoliko koliko se čini po njegovu optimizmu.
Kako sam već jednom napisao, ponašanje i riječi i premijera, i Stiera i drugih ministara odaju pogubno uvjerenje koje je bilo obilježje većine dosadašnjih vlasti – oni drže da je dojam koji u početku ostave i s kojim pobijede na izborima njihova trajna kakvoća s kojom se mogu održati kako god upravljali zemljom. To su mislili i Račan, i Budiša, i Mesić, i Sanader, i J. Kosor, i Milanović, i Josipović. No jedva da o bilo kome od njih danas ima ijedne lijepe uspomene. Najgore bi moglo biti ako Plenković i Stier možda i više od svojih prethodnika nemaju sposobnosti da se iz lakoće svojih fraza i svojih “paradigmi” suoče s nevoljama i stupicama u praktičnoj politici. Praktična politička pamet mogla je znati da ima rizika u spektakularnoj promociji hrvatskog državnika u BiH, gdje i Hrvati i Hrvatska nisu nimalo obožavani.
>> 'Hrvatski veleposlanik u Sarajevu dobio jasne upute u vezi s uhićenjem pripadnika HVO-a'
Sa svim svojim ispraznim frazetinama vladat će za koju godinu Plenković i Stier nad polupraznom Hrvatskom, iz koje su pobjegli svi koji znaju raditi, zajedno sa svojom djecom, a u njoj će ostati samo starci i "antifašistički filozofi". Problem je samo što u takvoj Hrvatskoj više neće imati tko puniti proračun, no ne sumnjam nimalo da će i tada ovaj dvojac sebi uspjeti namaknuti visoke plaće. Ako ne u Hrvatskoj, onda negdje u svojoj briselskoj administraciji, kojoj vjerno služe. E, da, visoka je cijena političke "korektnosti" (čitaj: dupelištva pred svima osim pred svojim narodom i bezbojnosti)...