Nakon objave da je američki Kongres “propustio” transfer izraelskih F-16 Hrvatskoj, uslijedila je “neslužbena” vijest iz izraelske vlade da je taj posao ustvari “mrtav”. Nije zbunjena samo hrvatska javnost nego i oni bolje informirani, no činjenica jest da zasad još nitko ne može reći kako će završiti postupak nabave borbene eskadrile za HRZ.
Ona prva vijest, da je Kongres dopustio prodaju, bila je točna, no sadržajno tamo se spominje samo F-16 C/D, dakle izvorni zrakoplov, onakav kakav je u Izrael iz američkog Lockheed Martina otišao prije 25 ili 30 godina. I ovdje počinje zaplet jer tu se svi počinju praviti pomalo “blesavi”. Amerikanci, koji se prave kao da nikada nisu čuli da Hrvati žele baš pomno i desetljećima nadograđivani F-16 Barak s opremom koja ga po mogućnostima gotovo izjednačuje s najsuvremenijom inačicom, dakle novim F-16-icama četvrte plus generacije.
Izraelci, koji se sada čude jer su Amerikance “očigledno krivo razumjeli”, pa sada panično plasiraju informacije da je sve propalo i da im ostaje tek da se “ispričaju Hrvatskoj”. Hrvati, koji su mogli naslutiti da bi ovdje moglo biti problema i natezanja jer Izraelci očito namjeravaju preprodati robu koju su dobili badava ili vrlo povoljno od Amerikanaca, ali su onako ljudski vjerovali u riječ i jednih i drugih. Konkretno, naš ministar obrane Damir Krstičević vjerovao je američkom ministru obrane, legendarnom Jimu Mattisu, jer je bio ratnik i časnik poput Krstičevića. Vjerovalo se i Izraelcima jer o njima, njihovoj državi i njihovoj vojsci i tehnologiji u Hrvatskoj se pjevaju ode. Jedino se blesavi ne prave brojni protivnici ovog deala kod nas koji su protiv kombinacije s izraelskim F-16 iz raznih razloga, a sada kruže poput strvinara. Jedni stoga što je to dogovorio Krstičević pa su ljubomorni, drugi stoga što su bili motivirani navijati za nabavu švedskih JAS-39 Gripena, treći jer su politička oporba pa im odgovara svaki poraz popularnog HDZ-ova ministra, četvrti stoga što uopće ne vjeruju u savezništvo sa SAD-om, nego navijaju da se okrenemo Putinovoj Rusiji. U jeku zapleta oko transfera tih aviona Amerikanci, putem nejavnih izvora iz State Departmenta, odašilju optimistične vijesti za Hrvate. Tako su prije nekoliko tjedana, kada se otkrilo da je došlo do blokade, poručili Hrvatima da će “biti zadovoljni, imamo rješenje”. Izraelci su šutjeli, da bi sada objavili kako je njihov premijer Benjamin Netanyahu pokušao privoljeti ministra Mattisa da malo “otkoči” i progleda hrvatsko-izraelskom dealu kroz prste.
Prije toga Izraelci su “neslužbeno” pustili vijest da je američki državni tajnik Mike Pompeo Netanyahuu kazao da bi on pustio realizaciju tog deala sa Zagrebom, “ali je Mattis protiv”. U međuvremenu Mattis je dao ostavku, no još prije sa scene je nestao još jedan igrač koji se jako bio potrudio oko realizacije ovog povijesnog hrvatsko-izraelskog deala, Avigdor Lieberman, izraelski ministar obrane koji je ostavku dao sredinom studenoga. Imalo to neke veze s ovim poslom ili ne, ne može se ne primijetiti da su u finalu posla s hrvatskom borbenom eskadrilom od tri ministra obrane njih dvojica dala ostavke, Lieberman i Mattis! Jedino još stoji Krstičević. I premda u našem MORH-u kažu da “nemaju varijantu B”, to vjerojatno izgovaraju kako bi još jednom podvukli i Amerikancima i Izraelcima da Hrvatska neće pristati na avione slabijih specifikacija ni neku drugu flotu F-16-ica po puno višoj cijeni od 500 milijuna dolara. No bilo bi neozbiljno da u isto vrijeme u vrhu Vlade već ne razmišljaju o tome što ako uistinu propadne posao s izraelskim avionima Barak? Za sada u Vladi vole razmišljati kako SAD i Izrael neće dopustiti lošu reklamu koju bi im u svijetu donijela propast posla s Hrvatima jer bi svi tumačili kako je “ni kriva ni dužna” stradala mala Hrvatska, koja se toliko trudila biti pouzdan i vjeran politički i vojni partner SAD-a. No, bez obzira na ovakve kalkulacije, što Hrvatska treba napraviti ako ne dođe do realizacije deala? Premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović te ministar Krstičević već su rekli da će onda Hrvatska poništiti natječaj. U medije je stigla vijest da će čekati do kraja ožujka 2019.
Može se pretpostaviti da će onda “proraditi” opcije B, C, D... Teško je očekivati da bi Vlada opet ponavljala natječaj jer bi on potrajao minimalno godinu dana. Još je teže očekivati da bi onda naša Vlada pozvala švedski SAAB da se dogovori nabava Gripena jer, recimo to otvoreno, u ovoj Vladi nema baš puno onih koji vjeruju u besprijekornost i sigurnost strateškog savezništva sa zemljom koja je u ratnim sukobima neutralna pa jednostavno postoji strah hoće li slati rezervne dijelove i oružje za HRZ ili bi rekli da “to nije naš rat”. Iduća je opcija da RH krene u nabavu eskadrile izravnom pogodbom. Izvjesno sa SAD-om. I da se možda tada pridružimo Slovačkoj i Bugarskoj koje pregovaraju o nabavi novih američkih F-16-ica. U tom slučaju RH bi išla na nabavu 6 ili 8 aviona, a i to bi stajalo barem dvostruko, dakle više od milijardu dolara, s time da to ne bi bio kraj troškovima jer ta milijarda pokriva cijenu relativno “golih” F-16-ica iz SAD-a. Postoji i varijanta da nam SAD ponudi neku “zamjensku” eskadrilu koju si mi možemo priuštiti.
Na takvo što računa i bivši zapovjednik HRZ-a general Josip Štimac, koji je uvjeren da, “ako mi nemamo varijantu B, sigurno je za nas imaju Amerikanci”. Prema Štimcu, samo nam se ne smije dogoditi da propadne plan o održavanju borbene komponente HRZ-a, dakle avione Hrvatska mora nabaviti. Bit će mu žao ako iz kombinacije ispadnu Izraelci pa se nada kompromisu, da oni skinu s Baraka dio softvera koji onda može kompatibilnim s NATO-om dograditi Lockheed Martin, “od kojega je vjerojatno i krenula blokada posla s Izraelom”.
>> Izraelski F-16 Barak
Ukoliko posao propadne, jedino rješenje kako izbjeći novi natječaj i godine natezanja oko istog je to da nam Ameri poklone flotu od 12 komada F16 četvrte generacije. Njima je to, budimo iskreni, kikiriki. U protivnom, Hrvatska treba smjesta vratiti vojake iz Afganistana, jer si očito nismo tako dobri saveznici da bez potrebe izlažemo i jedan hrvatski život opasnosti. Ionako nas je sve manje. Tako bi uradila svaka ozbiljna država. Croatia first.