'Ako sam, kako neki kažu, odlaskom iz samostana napustila Isusa, on mene nije'

Bernardica Juretić Rožman od pada Oreškovićeve Vlade i Tomislava Karamarka nije bila pretjerano u medijima. Poznato je da se kao ministrica udala na intimnoj ceremoniji u Sheratonu za imućnog poduzetnika Vladu Rožmana. Jedan od kolega ministara u toj kratkoj Vladi bio je i Lovro Kuščević koji je tada vodio Ministarstvo graditeljstva.

Što kažete na ostavku svojega bivšeg kolege Lovre Kuščevića?

Ne pratim baš situaciju u aktualnoj Vladi. Na radiju sam čula, tijekom vožnje u automobilu, zašto ga prozivaju. Je li istina sve za što je prozvan ili nije, to će se utvrđivati kasnije, ali mislim da je ostavka s njegove strane dobar potez. I dosad se pokazalo, kada mediji nekoga dohvate, neće ga tako lako pustiti na miru. Tada je najbolje povući se dok se ne dokaže istina.

Mislili smo da ste se politički povukli, a onda smo vas vidjeli u stožeru Suverenista u izbornoj noći za Europski parlament. Dakle, vratili ste se u političku arenu?

Suverenisti su nastali na platformi vrlo sličnoj onoj koju je gospodin Karamarko svojedobno napravio s Domoljubnom koalicijom. Kada mi je gospodin Ilčić predstavio ideju, činilo mi se da ima smisla i rekla sam da ću je svakako podržati. Međutim, nisam odmah odlučila želim li ići na listu jer s jedne strane imam i svoj privatni posao, psihološko savjetovanje, te sam odlučila pomagati volonterski koliko mogu, misleći što mi treba opet biti po medijima. No, prateći situaciju tijekom godinu dana, koliko su trajali naši pregovori, i slušajući ljude koji kritiziraju po modelu “trebalo bi ovako, trebalo bi onako”, a zapravo je jako malo onih koji bi podmetnuli leđa, rekla sam sama sebi otkud mi pravo bilo što kritizirati ako sama nešto neću napraviti!? S druge pak strane smatrala sam da imam neku obavezu prema sebi pa i prema mlađim generacijama da svoje znanje i iskustvo koje sam kroz sve ove godine stekla i uložila u pomaganje ljudima stavim na raspolaganje i pripomognem ako ikako mogu da situacija bude bolja. Rekla sam konačno: u redu, vi ste mi najprihvatljiviji, najbliži mojim stavovima, idealima i idem s vama na izbore.

Zašto baš Suverenisti? Nisu li oni malo pretvrdi za vaš karakter, vi ste ipak poznati po tome da ste pomagali ranjivim skupinama...

Mislim da smo svi mi koji smo u Suverenistima na neki način bili povezani s HDZ-om, bilo kao glasači, bilo kao dio prijašnje koalicije s HDZ-om. Međutim, ono što HDZ radi zadnjih godina, mojim stavovima, a i većini nas nije blisko. Zato smo napravili ovu platformu koja će biti drugačija jer neke temeljne vrednote koje je i sam predsjednik Tuđman kada je osnovao HDZ postavio kao temelje, HDZ je zadnjih godina izgubio. U HDZ-u koji je prihvatio Istanbulsku konvenciju, koji je zastupao Marakeški sporazum i neke druge stvari u kojima se jednostavno nisam vidjela niti sam se vidjela na listi HDZ-a. Međutim, svi mi koji smo išli na listu Suverenista za Europarlament ići ćemo i na listu za parlamentarne izbore jer smo svjesni da se u Hrvatskoj nešto mora promijeniti. Svi smo mi tu da služimo Hrvatskoj. Na jesen ćemo početi intenzivnije pripreme za parlamentarne izbore iduće godine.

Video: Davor Puklavec/PIXSELL

Zašto ste protiv Marakeškog sporazuma i Istanbulske konvencije koja je svojedobno podijelila hrvatsku političku scenu?

Istanbulska konvencija koja štiti žene dokida termin spola i uvodi koncept roda koji zapravo nema veze s biološkim karakteristikama. Istanbulska konvencija se na meti kritika našla upravo zbog svojih skrivenih namjera. Konvencija je duboko ušla na sklizak teren svjetonazorskih pitanja i opravdano i nužno je sumnjati u njene prave ciljeve, a ja u tome vidim nametanje tzv. rodne ideologije kao standarda!

Kada povučemo paralelu između Vlade u kojoj ste vi bili i kojoj je na čelu bio Karamarko i ove današnje Plenkovićeve – koja je razlika?

Kako sam se već ogradila od dnevne politike koju zaista ne pratim, pitam se što je nama mjerilo da Vlada dobro radi? Mi smo bili kratkotrajna, ali smatram dobra Vlada koja je započela strukturne reforme kroz obveze koje je od nas tražila Europska komisija. Sada ne vidim neke strateške promjene, pa čak ni da se o tome govori. Konkretno, na nekim se strateškim reformama inzistiralo u ministarstvu koje sam ja vodila, a koje sam naslijedila i za koje sam smatrala da nemaju i smisla, kao npr. jedinstveni novčani centar. Iako sam pitala možemo li odustati od te reforme, uporno su mi govorili kako je to nemoguće, kako smo preuzeli tu obvezu, da bi se samo godinu dana kasnije nakon toga vrlo jednostavno od toga odustalo kao i od nekih drugih reformi. Mislim da je naša Vlada bila spremna ući u neke reforme. Ono po čemu se vidi radi li Vlada dobro ili ne jest kriterij žive li građani bolje ili lošije. Mi čujemo da nam tobože raste domaći bruto proizvod, a po čemu se to vidi? Nitko ne govori koliko su nama skočile cijene koje se na mjesečnoj razini mijenjaju. Isto tako, poskupljuju nam usluge o čemu se također ne govori. Ne vidim da građani primjećuju da im je bolje, a osim toga, činjenica da se ljudi konstantno iseljavaju iz Hrvatske isto ne govori o tome da je ova Vlada nešto bitno napravila da bi našem narodu bilo bolje.

Zašto u utrci za Pantovčak svoju podršku dajete Škori, a ne Kolindi Grabar-Kitarović?

Naravno da ću podržavati onoga koga podržavaju Suverenisti. O gospodinu Škori oduvijek imam dobro mišljenje i nisam očekivala da će ikada biti predsjednički kandidat, ali mi je drago. Uvijek sam ga smatrala inteligentnom osobom, obožavam njegove domoljubne pjesme. Na pjesmu “Mata” uvijek mi krenu suze. Škoro ima cinizam, ironiju, zdravu, neuvredljivu kakvu može imati samo inteligentna osoba. Predsjednicu cijenim i poštujem, glasala sam za nju. Ima nekih stvari koje bih ja na njezinu mjestu možda drukčije napravila, ali svi smo mi pametni kad gledamo sa strane, a kad ste na tom mjestu, onda ste u nekim stvarima možda ograničeni. Ono što nisam očekivala jest njena podrška Istanbulskoj konvenciji i što se nije ogradila od Marakeškog sporazuma.

Kako ocjenjujete rad svoje nasljednice, ministrice Murganić?

Ne želim ocjenjivati ničiji rad jer svakog ministra je postavio premijer i on će ocjenjivati njihov rad. A rad svih zajedno ocjenjivat će narod.

Da ste ostali na toj funkciji, biste li radili što i ona ili nešto drugačije?

Iskreno, ne pratim sve što gospođa Murganić radi tako da ne bih željela nešto krivo reći. Imali smo gotov Obiteljski zakon koji je prošao javnu raspravu. Dakle, da smo mi ostali, obiteljski zakon već bi bio implementiran, a proveli bismo i reformu sustava socijalne skrbi. Vjerujem da bismo kreirali konstruktivnu i pozitivnu demografsku politiku kroz uvođenje značajnih demografskih mjera. Bio mi je cilj upoznati teren, ljude s kojima radim, upoznati potrebe korisnika i djelatnika te prema tome reorganizirati sustav. Htjela sam vidjeti sve ustanove, velik dio sam ih i obišla, više od 200 u deset mjeseci. Mislim da smo u kratkom razdoblju efektivno puno toga napravili. Dolazila sam u mjesta gdje su ljudi ostali šokirani da se pojavljuje ministrica i gdje su djelatnici znali reći da im je u 30 godina od kada postoje prvi puta, osim inspekcije, došao netko iz ministarstva. Osobno sam smatrala da ne mogu upravljati sustavom ako ga ne upoznam. Nijedan ministar ne može sve poznavati i zato mora imati suradnike i ljude kojima vjeruje, specijaliste u raznim područjima, ali mora imati i viziju gdje je, na čelu čega je, da bi mogao davati neke smjernice i temeljne ideje. Mislim da u sustavu postoji previše ustanova koje su u nekim slučajevima svrha same sebi. Namjeravala sam obići domove za odgoj djece i mladih. Mnogi od njih su poluprazni, neke su zgrade u vlasništvu ministarstva. Pitala sam kakvog smisla imaju tolike institucije koje nemaju svrhu, koje su poluprazne, zgrade koje su možda komercijalno upotrebljive i koje su se mogle prodati ili dati u neku drugu namjenu, a novac upotrijebiti za nešto korisnije i potrebnije. To je samo jedan primjer. Ima puno tih nekretnina koje su u vlasništvu države, ministarstava, koje su samo opterećenje, a nemaju svrhu. Isto tako ima raznih vrsta usluga koje su se mogle prilagođavati i unapređivati.

Je li vas Plenković zvao kada je formirao Vladu da budete ministrica ? I, da ste postali ministrica, biste li ostali nakon izglasavanja Istanbulske konvencije?

Ne bih glasala za Istanbulsku konvenciju pa bi tada vjerojatno Plenković rekao tajnici, kao što je to bilo i s Mostovim ministrima, da napiše razrješenje. Koliko znam, gospodin Plenković je razgovarao sa svim ministrima koji su bili u Oreškovićevoj Vladi, pa tako i sa mnom. Rekao je da će razgovarati s još nekim kandidatima i da će se javiti kada odluči. Osobno mi se javio i rekao da se ipak odlučio za gospođu Murganić na čemu sam mu ja zahvalila i rekla da sam tu ako išta mogu pomoći.

Čini li vam se da je danas na djelu neka vrsta religijskog populizma u Hrvatskoj: Škoro se praktički proglasio Božjim poslanikom, predsjednica pjeva svete pjesme na radiju... Nije li to ipak pretjerivanje, religija bi trebala biti intimna stvar pojedinca, kao da biramo papu, a ne predsjednika...

U evanđelju postoji rečenica: “Ne slušajte što govore, gledajte što čine.” Djela će sve pokazati. Može netko objesiti križ od pola metra i pola kile zlata ili srebra na prsa, a da ne stoji djelima iza tog križa. Isto tako, možete vi pjevati bilo što i, ako je to samo folklor, to nema svrhe. Naravno da ne želim reći da to tako rade i predsjednica i gospodin Škoro jer ja njihove privatne živote ne znam, ne znam koliko je tko vjernik. Ako je netko vjernik i ako je predsjednički ili bilo koji drugi kandidat, ne smije se sramiti onoga što jest, dapače. Ono što je kod nas primjetno jest da se na neki način po oportunitetu neki pokušavaju svidjeti vjernicima – više od 80 posto Hrvata izjasnilo se kršćanima iako po djelima ne mislim da nas je toliko. Zbog toga, kada su izbori, neki imaju potrebe ići u crkve, malo se više pokazivati i više se deklarirati kroz svoju neku sklonost, što mislim da nije u redu jer vjernik ili jesi ili nisi!

Je li se što kod vas promijenilo u odnosu prema Crkvi i vjeri otkako ste prestali biti časna sestra?

Promijenilo se, ali nabolje. Zato što svaki čovjek s vremenom raste, vjera je neprestani hod i traženje, učenje. Vjera je put. Ja sam imala nekoliko faza u svom životu na tom vjerskom putu. Moja je vjera došla do sazrijevanja prije nekih 6-7 godina. Ne sramim se reći da sam prije 5-6 godina susrela Isusa Krista i da sam bila njegova zaručnica, redovnica kao što znate, imala sam svoje zavjete i bila dobra redovnica. Međutim, s godinama se tražite, radite na sebi, imala sam faze kada nisam bila toliko blizu Bogu, Isusu. Mnogi komentiraju kako sam otišla iz samostana i napustila Isusa. I može izgledati da sam u jednom trenutku napustila Isusa jer formalno, kad prestaneš biti redovnica, više nisi ni Isusova zaručnica. Ali uvijek kažem, ako sam ja njega napustila, On mene nije nikada napustio. Ja Krista osjećam svaki dan i uvijek je blizu mene.

Jesu li vam kolege i kolegice iz Crkve zamjerili kad ste ih napustili i odlučili zaploviti civilnim životom?

Neki vjerojatno jesu. Nikada nisam imala neke rasprave ili da mi je netko direktno zamjerao, ali sigurno ima onih koji jesu. Oni koji ne znaju pozadinu mog izlaska i nisu razgovarali sa mnom normalno da mogu prosuđivati po svom, ali ja to nikome ne zamjeram. Svatko ima pravo na svoje mišljenje.

Kao časna sestra bili ste jako popularni, je li vam to ometalo svakodnevicu u samostanu?

Nisam ja to tako doživljavala jer sam bila fokusirana na posao kojim sam se bavila. Počela sam se baviti problemom ovisnosti još kada sam imala 27 godina. I bila sam prva osoba na području bivše Jugoslavije, a i šire koja je krenula pomagati ovisnicima osnivanjem terapijskih zajednica. Svi su me čudno gledali. Prvo zbog uniforme, mlada časna sestra, što si sad ona umišlja da se ide baviti ovisnicima. U vrijeme rata znala sam čuti komentare kako bi te ovisnike sve trebalo staviti na prvu crtu bojišnice ili poslati u minsko polje. Nisam percipirala kako mene javnost doživljava u tom smislu, kakvo mišljenje imaju o meni, jesam li popularna ili ne, jer sam se svakodnevno borila s preživljavanjem terapijskih zajednica. Punih deset godina nismo bili financirani ni od koga niti sam tada imala prijavljeno mirovinsko ili zdravstveno osiguranje. Od kraja 90-ih do početka 2000-ih, dok nije osnovana ustanova, Dom za ovisnike, nemam ni dana radnog staža u zajednici. Teški su to bili dani kada sam morala izmisliti novac za plaće 23 djelatnika i prehraniti 120 ovisnika.

Koja su vam iskušenja najviše mučila dok ste bili u samostanu?

Što se tiče samostana, nisam imala nekih iskušenja. Ono što me najviše mučilo tih prvih deset godina jest to kako društvo nije svjesno problema niti želi preuzeti odgovornost i brigu za ovisnike. Ja sam se brinula oko toga. Nekada sam se pitala pa što meni ovo treba, imam samostan i svoje zanimanje. Ali kada bih vidjela neke ovisnike koji su završili program, oformili obitelj i dobili djecu, znala sam da sve ima nekog smisla.

Mi izvana često mislimo da je unutar samostanskih zidina život dosadan i monoton. Je li doista tako?

Život u samostanu može se pretvoriti u dosadu i monotonost ako se ne osvježava, ako se svakodnevno ne crpi snaga iz tog živog vrela, iz euharistije i samog susreta s Gospodinom. Netko tko je dobio poziv i postao redovnik nije dobio jamstvo da će biti dobar redovnik cijeli život. Svaki dan treba od Gospodina tražiti milost da odgovoriš na taj poziv, da ne budeš sablazan u svom pozivu, da ne razočaraš sve oko sebe, ali i Gospodina. U samostanu moraš uvijek biti u mislima s Gospodinom, u suprotnom će ti biti teško jer život redovnica nije jednostavan. Redovnički život ima određene zahtjeve. Vi živite u jednoj zajednici s ljudima s kojima niste ni krvno ni emocionalno vezani i, ako vas ne veže ta duhovna nit i ljubav prema istom zaručniku Isusu Kristu, onda vam život zaista postaje mučenje koje može dovesti do raznih frustracija, psihičkih oboljenja i onda to više nije ugodno ni toj osobi ni drugima koji s njom žive.

Kakva su vaša iskustva – vjeruju li svi u samostanu čvrsto u Boga ili ima i sumnjičavih? Sjetimo se pisama Majke Tereze koja je, što se tiče vjere, imala i kriznih momenata?

Uvijek ima nekih kriza. Kad pogledate, i samog Isusa je Sotona iskušavao, pa kako ne bi i nas koji smo nitko i ništa, slabići i obični ljudi. Zato se tu treba stalno vraćati na izvor i crpiti iz njega. Sotona je vrlo moćan i njegove su napasti vrlo jake i, ako se svakodnevno ne naoružavamo snagom od Gospodina, možemo vrlo lako podlegnuti tim napastima. Imamo mi i svetaca koji su godinama živjeli tu duhovnu suhoću, ali su znali da je to jedna vrsta iskušenja i da žele služiti Gospodinu. Kako se kaže da u svakom žitu ima kukolja, pa tako i u samostanu i među svećenicima i redovnicima i redovnicama možda ima nekog tko je zalutao i malo se ohladio, ali većina je onih koji žive svoja zvanja.

Puno ste radili i bili u dodiru s ovisnicima. Može li se ovisnika potpuno izliječiti?

Ovisniku se može pomoći, ali pod uvjetom da on to želi. Ako on ne želi riješiti svoj problem, onda mu nitko ne može pomoći. Ima njih na stotine, različitih dobi, koji su uspjeli riješiti svoj problem, ali ima ih nažalost jako puno koji nisu jer su u jednom trenutku odustali i digli ruke od svega te im je bilo jednostavnije vratiti se drogi. Nažalost, ima onih kojima je mozak oštećen i ne razumiju više ništa, takve je najbolje održavati i staviti pod kontrolu kako ne bi krali ili činili zločine. Kada sam studirala, planirala sam raditi u bolnici i davati psihološku pomoć ženama oboljelim od raka dojke. Nikada nisam mislila da ću se baviti ovisnicima.

Čujete li se kad s bivšim kolegama, Karamarkom, Hasanbegovićem, Kovačem...

Ne čujem se ni s kim. Nisam dugo bila u politici i nisam bila stranački čovjek, a kolege koji su u stranci iz raznih razloga se druže, ali ja nisam bila s njima jer nisam član stranke. Čula sam se s gospodinom Karamarkom nekoliko puta, a s ostalim kolegama se pozdravim pri susretu, ali privatno se ne družim ni s kim.

Bili ste u šefica Ureda za suzbijanje droga. Je li to bio opasan posao, jeste li dobivali prijetnje, s obzirom na to da znamo kakav ološ se bavi dilanjem droge?

Moram priznati da nikada nisam imala nikakve prijetnje. Za razliku od mene, gospođa Ruža Tomašić išla je direktno s bosovima i dilerima zbog čega je imala problema. Ja se nisam direktno bavila dilerima i bosovima, već je to činila policija, zato nisam bila izložena napadima.

Što danas radite? Postoji li još uvijek vaša firma “Bernardica s vama”?

Ta firma još uvijek postoji i u sklopu nje radim psihološko savjetovanje. Prostor u kojem radim na anonimnoj je adresi jer svoje psihološko savjetovanje pružam klijentima me??u kojima ima i onih “elitnih” profesija – znamo da ima mnogo odvjetnika, profesora, pa čak i onih na visokim pozicijama u javnom, političkom, kulturnom životu, koji su kockari, alkoholičari i uzimaju kokain, a ovisni su i o drugim sredstvima, pornografiji. Ali to su osobe koje neće doći nigdje u sustav, ni u jednu udrugu kako ne bi bili evidentirani i prepoznati. Zbog toga sam otvorila anonimno savjetovanje. Adresu zna samo onaj tko me nazove i želi doći na savjetovanje. Bilo tko da dođe k meni, ne pitam kako se zove i čime se bavi, jer to me ne zanima, već me zanima njihov problem. Isto tako, ako svoje klijente sretnem u gradu, nikada prva neću pozdraviti, naročito ako su u društvu, i tu im jamčim anonimnost.

Prije tri godine uplovili ste u bračne vode. Je li vam to promijenilo život, kako vam je u braku?

Nije to promijenilo ništa u mom životu. Kada u bračne vode uplovite s 50-ak godina, kao već izgrađena osoba, brak može biti samo kompromis i tolerancija. Niti suprug može mijenjati mene niti ja njega. Moramo prihvaćati jedan drugog takvima kakvi jesmo i to je to.

Vjerujete li u ljubav između žene i muškarca? Je li to za vas najvažnija ljubav?

Vjerujem u ljubav između muškarca i žene, ali meni je najvažnija ljubav prema Bogu iz koje dolazi sve ostalo. Ako ja ljubim Boga i vjerujem u njega, onda ne mogu biti loša ni prema kome. Iako nisam roditelj, mislim da je najveća zemaljska ljubav prema djetetu jer roditelji su za svoje dijete spremni dati i život.