Što bismo uopće bili mi Hrvati i na čemu bi se temeljila hrvatska država da nas Srbi nisu napali?

Neki su Hrvati uživali u tome kako se Aleksandar Vučić mora pokloniti hrvatskoj zastavi i pozdraviti hrvatske vojnike, pa su taj svoj osjećaj pobjedničke nacionalne nadmoći još i preporučili nama ostalima kao najpoželjniji način doživljaja jedne isprazne političke i protokolarne geste.

To da bismo svi mi mogli, pa i morali “uživati” u tom Vučićevu “poniženju” najbudalastija je stvar, da se blago i pristojno izrazim, koju sam čuo i pročitao u povodu nedavnog službenog posjeta predsjednika Republike Srbije koji je došao u Republiku Hrvatsku na poziv hrvatske predsjednice. Zašto je takav predloženi osjećaj budalast? Zato što zanemaruje drugi aspekt takvog pogleda. Zato što čovjek s takvim osjećajem ne želi tu svoju vrstu nacionalnog “ponosa” domisliti do kraja i zaključiti što takav pogled na stvari govori o nama, domaćinima Hrvatima. Jer, ako se Aleksandar Vučić klanja hrvatskoj zastavi zato što mora, premda mu taj čin, kao i sam pogled na postrojene hrvatske vojnike izaziva silnu mučninu, što to govori o hrvatskoj predsjednici, politici i državi? Koju to vrstu perfidnog licemjerja iskazujemo mi, Hrvati, iskazujući počast čovjeku za kojeg, eto, znamo da samo što ne povraća od te počasti koju prima? O kakvom je tu pružanju ruke riječ, o kakvim razgovorima, o kakvoj suradnji? Odakle onda uopće očekivanja da će se s takvim čovjekom bilo što riješiti i dogovoriti, a kamoli “unaprijediti” i “normalizirati” odnosi između dvaju naroda i dviju država? Ako mi je više stalo do materijalnog i duhovnog stanja vlastite države i naroda, onda mi dvoličnost gosta ne znači ništa naspram našeg licemjerno glumljenog gostoprimstva. Takav nacionalistički način razmišljanja uvijek ima tu sklonost da se više bavi time kakvi su oni drugi, nego što smo uopće i kakvi smo mi sami. To je tipična demonstracija one jednostavne i, nažalost, istinite dosjetke da mi Hrvati znamo o sebi uglavnom to da nismo Srbi. Još jednom nam se ponudilo hrvatstvo koje, ustvari, definiraju Srbi. Štoviše, jedan Srbin, Aleksandar Vučić. Upravo to se govori i onda kada se tvrdi da temelj i najveću svetinju hrvatske države predstavlja Domovinski rat i da su stvoritelji ove naše države hrvatski branitelji.

Video: Ivan Halar

Takav je način razmišljanja ograničen jer nikada ne postavi pitanje koje bi logično trebalo slijediti: kakva bi uopće bila slobodna i napokon nezavisna hrvatska država da nas nisu napali Srbi? Kakva bi bila naša nacionalna samosvijest i u kojem bi se smjeru razvijale i naša nacija i država da nije bilo srpske pobune i velikosrpske agresije na mladu državu? Što bismo bili mi Hrvati da nismo najprije postali žrtve neželjenog rata u kojem smo se obranili i iz kojeg smo izašli kao pobjednici? Naposljetku, da nije bilo agresije, ogromnih žrtava i razaranja, a potom obrane i pobjede nad neprijateljem, bi li hrvatsku političku i gospodarsku elitu predstavljali ovi isti ljudi koji se danas nameću kao moralne vertikale i oni koji propisuju jedine ispravne i prave nacionalne osjećaje i ponos? Sasvim sigurno da ne bi. Dakle, ako je rat temelj naše države, i to rat koji, kako tvrde i budalaste deklaracije o njemu, mi Hrvati nipošto nismo željeli, to znači da su nam državu, ovakva kakva jest, utemeljili Srbi svojom pobunom i agresijom u kojom smo mi bili najprije žrtve, a onda pobjednici. Ako, pak, nismo željeli rat, zar to onda ne bi trebalo značiti da nismo željeli ni ovakvu, na tom ratu utemeljenu, državu? I na kraju, kako na rat koji nismo željeli i na državu koju je takav rat stvorio možemo biti ponosni? Koliko je godina potrebno da se vratimo onoj viziji slobodne i demokratske države kakvu smo zamišljali prije rata i bez njega? Je li takva vizija uopće postojala? Samo pitam. Ja sam, na primjer, ponosan, na one mlade Hrvate s kojima sam se proteklog tjedna družio u švicarskom gradiću Bad Ragazu, na festivalu “Next Generation” koji je ondje već osmi put organizirao Hrvat Dražen Domjanić, Čakovčanin s prebivalištem u Lihtenštajnu.

Ali, taj ponos nije utemeljen na samoj nacionalnoj pripadnosti. Na popisu sudionika festivala uz imena Marina Marasa, Lovre Merčepa, Dagmar Korbar, Jure Hercega i Igora Šajatovića stoji i hrvatska zastavica. Uz ime Sare Domjanić, koja je ove godine imala istaknutiju solističku ulogu jednog od dvaju rezidentnih umjetnika, stoji zastava Kneževine Lihtenštajn, ali meni je drago znati da ona ima i hrvatsko državljanstvo. Uostalom, prije nekoliko godina predstavljala je Hrvatsku u finalu Eurovizijskog natjecanja mladih glazbenika u Kölnu. Ali, nitko od njih nije bio ondje zbog svog hrvatstva ili hrvatskog državljanstva, nego zato što sjajno sviraju violinu, saksofon, violu ili kontrabas. Zato što su izvrsni umjetnici koji su svojim talentom i mukotrpnim radom zaslužili biti u međunarodnom društvu svojih jednako tako u umjetnosti izvrsnih vršnjaka iz drugih država i naroda Europe i svijeta. Ponosan sam na Lovru Merčepa što je okupio vrhunski kvartet saksofona Ardemus čiji je koncert bio jedan od bisera ovogodišnjeg festivala. A u tom kvartetu još sviraju Jenita Veurink iz Nizozemske, Lisa Wyss iz Švicarske i Yo-yo Su, australski Kinez ili kineski Australac, svejedno.

Svi navedeni hrvatski umjetnici, osim Lovre Merčepa, članovi su sjajnog komornog ansambla koji je nastao u okrilju festivala “Next Generation”, koji predvodi Francuskinja armenskog podrijetla Chouchane Siranossian. U tom orkestru sviraju s Nijemcima, Amerikancima, Brazilcima, Japancima, Nizozemcima, Srbima, Ukrajincima, Austrijancima, Šveđanima, Portugalcima... Na festivalu su gostovali mladi glazbenici iz Kine, Tajvana, Rusije... Jednog sam dana sjedio za velikim okruglom stolom na ručku s osmero tih glazbenika. Na trenutak sam pomislio postaviti im kolektivno pitanje o politici, strahu od ratova i sukoba u svijetu. Odustao sam shvativši koliko bi to u takvom društvu vrhunskih glazbenika zvučalo budalasto. Utopija? Svakako. Zato se njihov ansambl i zove “Esperanza”. Nada.