Američki senator Roger Wicker i kongresnik Eliot Engel nominirali su poznatu beogradsku mirotvorku i humanitarku Natašu Kandić za Nobelovu nagradu za mir. Kandić je tijekom više od četvrt stoljeća svog rada postala poznata ne samo u zemljama regije, nego i u cijelom svijetu. Njezin humanitarni rad počeo je 1992. kada je u Beogradu osnovala Fond za humanitarno pravo (FHP) koji se prije svega bavio istraživanjem ratnih zločina počinjenih na prostru bivše Jugoslavije, praćenjem suđenja za ratne zločine i zastupanjem obitelji žrtava.
U obrazloženju nominacije navodi se da je „FHP nastavio svoj rad kroz sukobe i u sredini neprijateljski nastrojenoj prema borcima za ljudska prava. Previše ljudi u Srbiji pokušava negirati stravične zločine ili ih opravdava sotonizirajući žrtve, a još veći broj šutio je dok se etničko čišćenje nesmetano odvijalo. Nasuprot tome, s Natašom Kandić na čelu, FHP se javno oglašavao protiv činova agresije, izvještavao o počinjenim zločinima i odbacivao mržnju na kojoj su bili zasnovani. Iako je to nemoguće izmjeriti, uvjereni smo da su napori fonda odvratili od nekih dodatnih kršenja ljudskih prava”.
Je li vas iznenadila nominacija za Nobelovu nagradu za mir?
Naravno da jest. Nisam znala za nju. Kada sam čula, zaledila sam se i prestala misliti o tome. Bilo je to veliko iznenađenje za mene, a u isto vrijeme obuzeo me i strah. Činilo mi se da je najbolje o tome ne misliti, ne baviti se time, nastaviti normalno raditi. Teško je i pomisliti da netko zaslužuje nagradu kada potječe s prostora rata gdje je bilo toliko ubijanja i ružnih stvari. Mislim da se, kada bi svatko odradio pojedinačno najbolje i najhumanije što može i zna, sva ta stradanja svejedno ne bi mogla izbrisati.
Što je nominacija promijenila u vašem životu?
Nisam ništa mijenjala i ne mislim mijenjati. To je zato što sam već izgradila obrambeni stav da o tome ne trebam misliti, da trebam nastaviti raditi kao dosad. Prisutna je samo jedna nelagodnost jer sam se našla u situaciji u kojoj se ne osjećam ugodno ni normalno. Nekako mi je sve to suviše za nekoga tko je radio to što sam ja radila i što radim.
Smatrate li da je nominacija za Nobelovu nagradu za mir kruna vašeg dosadašnjeg rada?
Ne. Teško da to može biti kruna mog rada. Kruna bi za mene bila kada bi moja ideja o imenovanju svih žrtava rata 90-ih godina na prostoru bivše Jugoslavije, a riječ je o oko 130.000 ubijenih ljudi, i o utvrđivanju činjenica i okolnosti u kojima su izgubili živote ili nestali bila provedena u djelo. Kada bismo u tome uspjeli, i da tu ideju civilnog društva prihvate sve države, kada bi ona postala međudržavni projekt, to bi na neki način bila kruna mog rada. Danas smo na putu da to učinimo.
Dokle se došlo s tom inicijativom?
Mi već deset godina zagovaramo tu ideju. Ima dobrih koraka i perioda kada neke naše prijedloge prihvate i predsjednici država nastalih raspadom bivše države. Međutim, svake su godine u nekoj od država izbori i onda novog predsjednika ništa ne obvezuje da provodi ono od prethodnog. Tako može unedogled. Ipak, mislim da će naša upornost i želja da uspijemo prevladati i da ćemo na kraju provesti našu ideju. Uzdamo se i da ćemo uspjeti u tome da premijeri država pokažu dobru političku volju, a onda da, kako smo predvidjeli, predsjednici država provode tu važnu političku odluku. Mislim da nikada nismo bili bliže tom cilju, ali ipak i dalje ima problema. Primjera radi, Hrvatska u ovome trenutku ne sudjeluje u tome iako je do 2012. pružala najveću podršku toj ideji.
Što bi se dobilo realizacijom te ideje?
Mislimo da je sada trenutak da se pojača civilni pritisak i osnuje regionalno tijelo koje bi raspolagalo svim podacima i svim činjenicama o stradanjima i ratnim zločinima. Sve bismo to objedinili i tako dobili jednu cjelovitu sliku što se sve događalo tijekom rata na ovim prostorima. Nije to oduzimanje suvereniteta državnim institucijama. Rat je nešto što je definitivno svima nama izmijenilo živote, ali to je i nešto što nas obvezuje da nešto učinimo. Najmanje što možemo, a to je i najviše u našem slučaju, jest da se imenuju sve žrtve ratova da znamo tko su ti ljudi. To će uvelike mijenjati i političku klimu. Danas imamo situaciju da osobe osuđene za ratne zločine u Srbiji dobar dio javnosti smatra herojima. Isti je slučaj i u Hrvatskoj, BiH ili Kosovu. Ta se pogrešna slika mora ispraviti i događaji se moraju promatrati u skladu s činjenicama. Svi su jednaki u smrti, ali moramo znati i u kojim su okolnostima izgubili živote. Pri tome moraju surađivati svi kako bi iskoristili sve kapacitete državnih institucija, objedinili podatke i napravili jedinstvenu metodologiju. Kada bismo u tome uspjeli, to bi bila garancija da se više neće ponoviti Jasenovac, za koji ni danas ne znamo koliko je života odnio. U isto vrijeme to bi bila garancija i da se nešto slično ratovima iz 90-ih godina više neće ponoviti.
Nedavno je Aleksandar Vučić bio u Hrvatskoj nakon čega je ubrzo primio članove obitelji nestalih. Kako ocjenjujete taj susret?
To je dobar korak da se otklone neki stari problemi i on bi mogao omogućiti da institucije dviju država nastave raditi bez incidenata i problema. Ako se to dogodi, bit će to jako dobro i predstavljat će veliki korak naprijed u normalizaciji odnosa dviju država. Sada postoji više od nade da bi se moglo kvalitetnije prionuti rješavanju pitanja nestalih. Pročitala sam da obitelji zahtijevaju otvaranje arhiva JNA. Tu treba znati da nijedna država nije sve svoje dokumente, radi nacionalne sigurnosti, morala proslijediti u Haag. To su iskoristile i Srbija i Hrvatska. Isto tako FHP je u više navrata slao zahtjeve da nam se dostave neki dokumenti iz arhive. Ostali smo zatečeni koliko je ta dokumentacija nesređena i nepotpuna.
Stoga je teško očekivati da na nekom mjestu postoji sva ta dokumentacija koju treba samo iščitati. Ako nešto i postoji, vjerujem da Vučić svojim autoritetom to može proslijediti hrvatskim institucijama.
Na popisu nestalih u Hrvatskoj danas je 1945 ljudi. Hoće li se doznati njihova sudbina?
Teško da će se doznati sudbina jednog dijela nestalih. Posmrtni ostaci jednog broja nestalih nikad neće biti nađeni. Postoji realno očekivanje da se ipak dozna sudbina uistinu velikog broja nestalih. I to je veliki korak. Bit će tu potrebna suradnja svih institucija s obiju strana. I danas na grobljima u Beogradu i Novom Sadu ima niz grobišta s oznakom NN. Isto tako postoje i informacije da i u Hrvatskoj ima mjesta za koja se sumnja da su u njima pokopani posmrtni ostaci Srba. Sve će se to morati staviti na stol i početi rješavati sustavno.
Aleksandar Vučić i vladajući SNS ti su koji odlučuju o svemu u Srbiji?
Da, to je istina. Vučić i SNS apsolutni su vladari Srbije danas i oni odlučuju o svemu. Vučić danas ima tu snagu da se sastane s Georgom Sorosem, koji je nazivan višedesetljetnim neprijateljem Srbije, i da to ne naiđe na nikakve reakcije. Njegova moć najbolje će se ogledati u odnosu prema Kosovu. Vidjet ćemo hoće li Vučić prema Kosovu imati politiku kao i sve vlade do sada ili će shvatiti da je u interesu Srbije i Srba na Kosovu da Kosovo postane članica UN-a.
Živjeli ste u Srbiji kada su vladali Milošević, Koštunica, Tadić i sada Vučić. Kakav je život danas u Srbiji?
Najviše me pogađa ravnodušnost intelektualaca. U Srbiji su prvih godina rata postojali mediji koji su objektivno izvještavali o tome što se događa. I sama sam iz tjednika Vreme doznala za minsko polje u Lovasu o kojem je govorio časnik JNA. Tako je bilo do 1999. godine. Danas u Srbiji nema medija koji objektivno izvještavaju, a i oni koji pokušavaju su marginalizirani. Mislim da u Hrvatskoj situacija nije takva iako klima nije utemeljena na nekim vrijednostima EU.
Kakva je uopće situacija u Srbiji?
Ovdje nema demokratskih institucija. Imamo parlament koji kanalizira interese jedne političke stranke, a da pri tome ni oporba nema kapacitete promovirati zašto je važan njihov glas. Jedina prilika za Srbiju je put prema EU sa zahtjevima da se mijenja situacija. Ako Srbija promijeni svoj odnos prema Kosovu, bit će na dobrom putu da promijeni odnos prema prošlosti i susjedima. Ako ostane zatvorena i talac politike prema Kosovu, teško da ćemo postati država koja se temelji na standardima EU.
Što ste radili do 1991. i kako ste ušli u cijelu ovu priču?
Godinama sam radila u državnom sindikatu kao analitičarka. Najbolje što sam iz toga posla dobila jest ta komunikacija s običnim ljudima, raznih profesija, zanimanja, i što sam naučila kako razgovarati s radnicima u industriji, na institutima… Kada je 1990. počela neka čudna retorika u medijima, počela sam se zanimati za to što se događa. Sudjelovala sam i u pisanju knjige pod nazivom „Kosovski čvor“ jer sam shvatila da postoje neka pitanja koja su važnija. Tada sam odlučila napustiti posao u sindikatu i početi se baviti istraživanjem javnog mnijenja. To sam radila dvije godine. S početkom rata postalo mi je jasno da svoje znanje na ovim prostorima trebam iskoristiti za prikupljanje podataka i činjenica da nam se opet ne dogodi da je najvažnija dokumentacija negdje vani, a ne kod nas. Te 1992. osnovala sam FHP i od tada sam u ovim aktivnostima. Danas vodim taj regionalni projekt memoriranja ljudskih gubitaka i pokušaj da se osnuje regionalna komisija koja bi preuzela sve ono što su civilne organizacije učinile.
Tijekom godina postali ste prepoznatljivi kao osoba koja javno govori o počinjenim ratnim zločinima i odgovornosti Srbije za njih. Upozoravali ste i na odgovornost državnog vrha, JNA… Jeste li imali problema?
Problema je bilo svakako, ali da sam tome pridavala važnost, teško bih se ovim poslom bavila svih ovih godina i uporno išla putem da se utvrde činjenice. Mislim da utvrđivanje činjenica ima neku cijenu. Uvijek mislim da je teško prihvatiti istinu. To nije mržnja prema meni osobno.
Nikada mi nitko nije rekao da su činjenice koje sam iznosila neistinite niti ih je ikada itko, ni bilo koja institucija, demantirao. Onima koji su me napadali smetalo je to što javno iznosim činjenice. Činilo mi se da bih, kada bi mi netko prolio piće u lice, rekla nema veze, nije važno jer ostaju činjenice. Ja ću se umiti i nastavljam dalje.
Pratili ste brojna suđenja u Srbiji za razne zločine. Koje biste istaknuli kao kvalitetno odrađene?
To su svakako prvostupanjski postupci u suđenjima za ratne zločine na Ovčari i u Lovasu. Oba su suđenja u tom dijelu besprijekorno vođena i utvrđene su i brojne važne činjenice. Međutim, opstrukcija viših organa dovela je do toga da suđenja dugo traju i da je tek u prosincu lani prizivni sud donio presudu za Ovčaru, dok suđenje za Lovas još nije završeno.
Kada kažete viši organi, na koga mislite?
Mislim na državu i razne političke odluke koje su dovele do ukidanja dobrih presuda. Uvijek tijekom suđenja postoji mogućnost grešaka, ali u ova dva slučaja podršku su sudu davale i obitelji žrtava, što govori da su se sudsko vijeće i onaj tko je predsjedavao držali zakona i radili na utvrđivanju činjenica. Njihov rad obezvrijeđen je odugovlačenjem postupaka.
Je li bilo „šlamperaja“ u suđenjima za ratne zločine?
Svakako. Tu su primjer suđenja za ratne zločine na Kosovu. Isto tako puno je slučajeva u BiH i Hrvatskoj u kojima se došlo do saznanja da su neke ratne zločine počinili državljani Srbije ili Crne Gore, ali ti se postupci ne pokreću. Problem u svim državama nastalim raspadom SFRJ predstavlja i to da je sud u Haagu prestao s radom. Tu su činjenicu mnogi shvatili kao prestanak bavljenja suđenjima za ratne zločine, a to se ne smije dogoditi jer još je puno neobavljena posla i neriješenih slučajeva.
Činjenica je da je veliki broj krivaca za ratne zločine ostao nekažnjen i da nikad neće odgovarati. Među njima su i neki generali JNA?
To je istina. Kapaciteti domaćih i sudova u Haagu takvi su da, i kada bi radili na najbolji mogući način, oni ostaju limitirani. Jedno suđenje, koje se provodi po svim standardima i bez zastoja, traje od dvije do tri godine. Nažalost, neki od najodgovornijih za počinjene zločine neće odgovarati. Danas je teško osigurati svjedoke iz drugih država da svjedoče, a i vrijeme je učinilo svoje. Baš zato ovo je posljednjih pet minuta da nešto učinimo za dobrobit budućih generacija kojima moramo ostaviti činjenice svega što se događalo. To je jedino naše oružje protiv zaborava i ponavljanja zločina.
Kakva je suradnja FHP-a s tužiteljstvom Srbije i Ministarstvom pravosuđa?
Tužiteljstvo je pod velikom kritikom FHP-a i ostalih nevladinih organizacija. Ocjene o suđenjima vrlo su negativne. Optužnice se podižu protiv krajnjih izvršitelja, a ne nalogodavaca što nam govori da se neke osobe pokušavaju zaštititi. Poznato je i da je FHP prijašnjih godina imao veliku ulogu da osiguramo potrebne svjedoke za neka suđenja. U nizu slučajeva svjedoci iz Hrvatske dolazili su radi ugleda Fonda. Često smo svjedoke i dočekivali na granici i vozili do suda jer drugog načina tada nije bilo.
Kako biste ocijenili rad suda u Haagu?
Pozitivno, iako i tu ima nekih grešaka i presuda koje se ne temelje isključivo na pravnim razlozima, nego ima i političkih. Mislim da sve kritike na rad suda u Haagu ne stoje. Da nije bilo Haaga, nikada javnost ne bi imala pristup dijelovima arhiva država. Zahvaljujući Haagu i njegovoj moći uspjelo se doći do važnih dokumenata i zato znamo što se događalo s najvećim zločinima. Nije to puna slika, ali došlo se do dovoljno dokaza i činjenica koje Haag ostavlja za stvaranje cjelovite slike. Stoga je dobrobit Haaga neupitna i on je u velikoj mjeri utjecao i na kvalitetu domaćih suđenja gdje su se primjenjivali dokazi Haaga. Sada je problem to što je kraj Haaga doživljen kao kraj bavljenja zločinima. Postoji nada u mehanizam za međunarodne kaznene sudove i novi sud na Kosovu. Neće biti nimalo lako doći do novog zamaha pravde jer je prošlo 26 godina od rata.
Spomenuli ste neke čudne presude Haaga. Na koje mislite.
Dijelim mišljenje s ekspertima da presude generalima Momčilu Perišiću i Anti Gotovini nisu čisto pravne, nego je tu bilo i političkih razloga. One se dovode u vezu sa SAD-om i ratovima koji se vode širom svijeta. Te su presude dovele u pitanje standarde koje je Haag primjenjivao. Sada ćemo vidjeti i kakve će biti presude Karadžiću i Mladiću. I presuda hrvatskoj šestorki iz BiH postavila je neka pitanja o tome što je bio cilj. Podsjećam da je presuđeno da Srbija ima odgovornost za nesprečavanje genocida i da je time prekršila odredbe konvencija o zabrani genocida, ali nitko od predstavnika države nije osuđen onako kako je osuđena hrvatska šestorka. Čudno je to jer je utvrđeno da su Vojsku RS ustrojili generali JNA i da je ta vojska počinila brojne zločine. Sud u Haagu to nije uzeo kao činjenicu koja pokazuje sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu, nego kao pomoć. Presuda Praljku, Prljiću i ostalima nije dala pravu sliku o tome što se događalo u BiH. Vidjet ćemo sada i što će biti s presudama zapovjedniku srbijanske službe sigurnosti i njegovu zamjeniku Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću.
Često se čuju zamjerke na rad Haaga da je najmanje osuđenih za ratne zločine među Bošnjacima?
Haag je imao prioritete u podizanju optužnica i rukovodio se time da podiže optužnice tamo gdje ima najviše dokaza za počinjene zločine s velikim brojem žrtava. Tužiteljstvo nije vodilo računa o tome da bude jednak broj optužnica za sve narode. S druge strane, nema rata na području bivše države u kojem Srbija nije sudjelovala. U Hrvatskoj je poginulo oko 1100 državljana Srbije i Crne Gore koji su bili pripadnici vojske ili MUP-a. Generali JNA ustrojavali su Vojsku RS koja je počinila genocid u Srebrenici i niz drugih zločina. O Kosovu da ne govorim, tamo su u 72 dana regularne srbijanske vojne postrojbe odgovorne za smrt 700 albanskih civila. Neki od časnika odgovornih za zločine na Kosovu i danas su na svojim funkcijama. Tako je, primjerice, današnji načelnik general-štaba general Ljubiša Diković bio zapovjednik 37. motorizirane brigade koja je djelovala na području Glogovca u kojem nema Srba. Tamo su seljaci ubijani dok su bježali i skrivali se.
Kada se govori o suđenjima za ratne zločine, često se spominje i ime zapovjednika KOS-a generala Aleksandra Vasiljevića. Je li on ključna figura?
Prateći njegova svjedočenja, stekla sam dojam da je on sve ove godine od 1991. posvetio upravo tome da dozna svaku informaciju, da prikupi što više dokumenata i osigura si zaštitu od svega. Ne postoji osoba koja više zna o tome što se događalo od njega. U tih 15-ak godina on je sebi stvorio neprobojnu obranu koju ni Haag nije poljuljao. Nepoznato je koliko je dokumenata iz JNA završilo kod njega i kod ostalih visokopozicioniranih osoba.
istina, mediji u Srbiji nisu slobodni... ne mozes ljudski da ispsujes Hrvate...zato dolazimo kod vas