Baš je bio gušt vidjeti Aleksandra Vučića kako pozdravlja počasni vod Hrvatske vojske s njemu nesvojstveno stidljivim “pozdrav vojnici”. Očito mu nije dobro sjelo pozdraviti one koji nose oznake vojske koja je njegove snove pretvorila u noćnu moru.
Kasnije je pun sebe, kao da je Aleksandar Makedonski, a ne Vučić, novinarki odbrusio kako poniznost, strah i dodvoravanje od njega nikad neće vidjeti. Pripremljen odgovor o njegovu govoru u Glini uoči Oluje odražava ponosnog i junačnog Srbina. Tim je čudnije što je ničim izazvan odmah potom uhvaćen u laži, što je vrijedno sociopsihološke političke analize. Kako je moguća takva reakcija na doživljaj temeljnog obilježja njegova identiteta u očima Hrvata.
Kao vješt retoričar mogao je to i prešutjeti. Optužiti novinarku, unatoč snimci, kako je izmislila “Veliku Srbiju” u njegovu govoru, je neinteligentno. Ako zaborav nije hinjen, posljedica je kolektivne amnezije. Nisu ga podsjećali na velikosrpska obećanja hrvatskim Srbima!?
Bi li mogao glumiti junaka da je njegov govor u Glini makar i usputni dio njegova političkog identiteta u Srbiji. Ima li većeg poniženja za velikosrbina nego što kao predsjednik Srbije hoda zemljom za koju je govorio kako nikada neće biti hrvatska. Tu se ne radi o poniznosti, strahu i dodvoravanju Hrvatima, već o tomu da Srbi nikad neće čuti ispriku od Vučića, jer bi to bio njegov politički kraj, kao i kraj mita o pravednoj borbi za državu svih Srba. Stoga je svesrpska politika “zaboravimo prošlost” na koju imamo različite poglede.
Nije bilo agresije na Hrvatsku, 250.000 prognanih Hrvata, nije dio Srba u bijeg otjerao strah od vlastitih djela i laži ratnih huškača, nije bilo presuda u Haagu. S druge strane, nevjerojatna je hrvatska fiksacija na Vučićevu ispriku. Iako je njegov govor u Glini danas njegov osobni problem, pitanje odgoja i preispitivanja vlastitih postupaka nasuprot osjećaju državničke odgovornosti.
Što će nam njegova isprika, zašto smo tako zapeli!? Čemu ta opsesija? Zašto nam on treba reći čija je Glina? Što nas briga ako se ne odriče velikosrpstva! Srbiji treba ta vrsta katarze. Mi znamo kako upravo zbog njegove uloge u ratu ne možemo imati isti pogled na prošlost. Ali, u interesu Hrvatske, njezinih političkih i gospodarskih interesa, obitelji nestalih, hrvatske manjinu u Srbiji... je prihvatiti Vučića kao izbor Srbije.
Koliko god je bilo mučno ugostiti Vučića, to je poništilo negativne posljedice svesrpske ofenzive prikazivanja današnje Hrvatske revizionističkom, te nas je vratilo na pozicije žrtve agresije koja pruža ruku pomirenja Srbiji, unatoč tomu što njezino vodstvo radi vlastita političkog opstanka provocira povijesne sukobe. Poziv upućen Vučiću najbolji je potez u mandatu Kolinde Grabar Kitarović bez obzira na unutarhrvatske političke reperkusije. Zamislimo što bi bilo da je Vučić nakon izložbe u New Yorku pozvao hrvatsku predsjednicu u Beograd. Ne ode li, nije dobro, ode li, super za Vučića.
Tu je od sporedne važnosti ionako prisutno pitanje političke kohabitacije Pantovčaka i Banskih dvora u svjetlu osobnih odnosa Plenkovića i Grabar Kitarović, te dokazivanja kako se i bez izričitih ovlasti može voditi politika. Predsjednica je riskirala, državnički hrabro, jer u tomu je ne podržavaju ni njezini birači, a navukla je na sebe i kritike svih onih koji ne simpatiziraju ni nju, a ni vladu Andreja Plenkovića.
Stoga su jedva dočekali u njezinu frazu o “pojedincima s rubova političkog spektra” ubaciti sadržaj kakav im odgovara, ratne udovice, branitelje, birače, HDZ-ovu desnicu..., a ne hrvatske i srpske radikale i ekstreme. Istodobno, posve je prešućeno kako je Vučić ponizio Milorada Pupovca nedvosmisleno dajući na znanje tko drma politikom srpske manjine u RH, i tko je čiji pijun. Predsjednica se pokazala kao neprijetvoran domaćin za razliku od gosta koji je nakon 23 godine vratio za nestale nevažan dio ratnog plijena.
Od iznimne je važnosti bilo da se za Vučićeva posjeta ne dogodi izgred toliko željen u Srbiji, kako bi se opet ocrnilo Hrvatsku. Stoga je i Vučić glorificirao upućene mu uvrede, a na što je predsjednica odgovorila kako ne treba onima s ruba političkog promišljanja prepustiti vođenje politike. Odnosno, Vučić je i na benigno Buljevo dobacivanje o hrvatskoj Glini prolazeći kroz sterilnu zonu Markova trga “junački” uzvratio kako se nije uplašio!?
Uzgred, čija je bila, očito razumna odluka da se ne dopusti prosvjed na Markovu trgu, predsjednice ili Plenkovićeva ministra unutarnjih poslova. I, kad bi Hrvatska postavila pitanje ratne odštete. Nije li “toplo-hladno” jedino mogući odgovor na ovakav Beograd. Ispalo je i bolje nego da je bilo dogovora. A što je bila alternativa?
Hvala Bogu da se bratstvo i jedinstvo vračaju sa brzim koracima jer ipak smo brača po krvi, jeziku i kulturi i posle balkanskog klanja se uvijek vračamo u bratski zagrljaj i jugoslovensku zajedništvo.