Predsjednica će morati uvjeriti Vladu da je normalizacija odnosa i hrvatski interes

Dva su elementa – a oba su isplivala jučer, pri kraju posjeta srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića Hrvatskoj – dobro oslikala političke i svjetonazorske parametre u kojima se hrvatski gost kreće.

Jedan je element Vučićev tekst objavljen na utjecajnom portalu politico.eu u kojem se osvrnuo i na svoje političke misli i djelovanja iz mladosti pa tako kaže da “kao mladi čovjek nije vidio što se može dobiti suradnjom nasuprot podjelama” te da “sada zna da je Srbija platila visoku cijenu za ekstremni nacionalizam”. Drugi je element jučerašnji Vučićev istup u Vrginmostu kad je na pitanje novinara zašto je u govoru o okupiranoj Glini 1995. govorio da to mjesto više nikada neće biti hrvatsko i da će, ako pobijedi njegova tadašnja stranka, radikali, ondje biti velika Srbija, odvratio napadom kako je novinar “izmislio to za veliku Srbiju” i da “toga u tom govoru u Glini nema”, iako ga snimka govora demantira.

Tako je Vučić postao Janus, osoba s dva lica, koja s jednim gleda u budućnost, a drugim u prošlost, samo je – ovisno o situaciji – različito interpretira. Članak na portalu politico.eu dobro je odrađen i prezentiran, napisan tako da Zapad i EU čuju ono što žele, i time je Vučić pokazao da zna i može te da ima kapaciteta i veza oblikovati svoj imidž i u inozemstvu. Znakovito je i tempiranje članka – baš za boravka u Hrvatskoj. Je li Hrvatska pomogla Vučiću u diplomatskoj i političkoj ofenzivi peglanja imidža? Ako i jest, trebat će znati hladne glave i pogledom uperenim u partikularne ciljeve to iskoristiti i u svoju korist. Quid pro quo. Ja tebi, ti meni. U ovakvim situacijama, kad se jedna strana izuzetno trudi ostaviti dobar dojam i pokazati se kooperativnom pred međunarodnom javnošću i kad, u konačnici i srbijanski put prema EU ovisi i o Hrvatskoj, ma koliko će se veliki igrači truditi utjecati na Hrvatsku, otvara se prostor za ostvarivanje i hrvatskih ciljeva. Pogrešno je bilo očekivati velike rezultate Vučićeva boravka u Hrvatskoj, ali je još lošije ostaviti Vučića na miru nakon što ode. U Zagrebu jest otvoreno više važnih pitanja i srbijanski je predsjednik zaista ponudio obećanja.

Primjerice, kod humanitarnog i civilizacijsko pitanje sudbine nestalih i ubijenih, i na tome treba inzistirati. Položaj hrvatske manjine u Hrvatskoj i rješavanje graničnog pitanja također, posebice nakon što je Europska komisija jasno rekla da joj ne pada na pamet više uvoziti granične sporove. I naposljetku, pitanje ratne odštete. Mješovita povjerenstva za rješavanje otvorenih pitanja davno su zapela s radom, da bi se prije pola godine ponovno obnovila. No da ne bi sve ostalo na pukim sastancima zbog sastanaka, potreban je politički impuls, a Vučić u Srbiji definitivno ima moć to ostvariti.

Ovaj susret vjerojatno su više od bilo koga u Hrvatskoj željeli vidjeti u Njemačkoj, Velikoj Britaniji i SAD-u, što je i redoslijed kojim su ta veleposlanstva podržala poziv predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović srbijanskom predsjedniku. I to je realna politika jer se Srbiju želi “oteti” iz sfere utjecaja Rusije. Što ne znači da i Hrvatska ne može od toga profitirati. Samo pritom i Vlada i predsjednica moraju djelovati zajedno jer je – vratimo se na mitologiju – bog sretnog trenutka, Kairos, nestalan i prolazan. Ako se sada propusti djelovati i Srbiju, koju promatraju EU i SAD, natjerati da se zaista pozabavi otvorenim pitanjima, bolji trenutak možda nikad neće doći.