Nakon najave prosvjeda “ustaša na trgovima” srbijanski politički vrh i jučer se čudio što se tako dočekuje Aleksandra Vučića koji je u Zagreb stigao na poziv hrvatske predsjednice. Ne mogu shvatiti što ratne udovice Vučiću ne mogu zaboraviti imperijalističku retoriku za velikosrpske okupacije, kad se na našem tlu junačio osokoljen zaštitom JNA i paravojske.
A, zapravo, čudno je što je simbol poražene agresorske politike privukao pozornost tek, iako je i to previše, nekoliko stotina prosvjednika i to prisilno udaljenih tako da Vučić nije niti imao priliku vidjeti “ustaše”. Srbija je jedina zemlja na europskom tlu čijeg lidera tako dočekuju žrtve rata okončanog prije 23 godine. Huškači u Srbiji danima su dizali tenzije tvrdeći kako u Zagrebu jedva čekaju napiti mu se krvi, pa je u toj inverziji ispalo kao da janje ide u mirotvornu misiju u vučju jazbinu. Srbijanski ministri obrane i unutarnjih poslova sugerirali su čak i odgodu posjete, ali predan višem cilju, Vučić je zabrinutima poručio: “Ne sekiram se zbog kampanje koja se u Hrvatskoj vodi protiv mene” i “neću dopustiti da se Srbiju ponižava”.
Kad se tomu još doda prenemaganje Ivice Dačića u New Yorku i zlonamjerno povezivanje RH sa zločinačkom NDH, a na što se nadovezalo “ustašovanje” Aleksandra Vulina, mora se priznati riječ je o vrhunskoj predstavi. Gledamo besramno junačenje bivšeg huškača rata koji nema državničke hrabrosti za osobno pokajanje nasuprot hrabrosti žrtve da za opće dobro stisne zube.
Zanemarivši sve uvrede i podmetanja, Vučić je uoči posjete velikodušno ponudio šestomjesečni moratorij na teme iz prošlosti. Kakve li drskosti, jer on je sam trebao biti politička prošlost!? Riječ je o blago rečeno besmislenoj ideji iščupanoj iz ropotarnice jednoumlja. I neiskrenoj, jer Srbija onda ne bi manipulirala s jasenovačkim žrtvama, već bi barem tražili partnera u Hrvatskoj za izložbu u New Yorku, kako je sugerirao lider LDS-a i član parlamenta Čedomir Jovanović. S tim da se njega pita, te izložbe ne bi ni bilo, rekao je u emisiji Upitnik na RTV Srbije, sjedeći pored Milorada Pupovca koji nije znao reći što je Hrvate smetalo jer izložbu nije vidio, ali to mu nije bila prepreka da kaže kako je jedno jasno: “Kao što nitko Hrvatskoj ne može zabraniti izložbu o pitanjima koje smatra važnima tako ni Srbiji, Izraelu ili bilo kojoj drugoj državi, nitko ne može zabraniti što je u ovom slučaju stradanje Srba i historijski genocid nad Srbima u Hrvatskoj za vrijeme NDH istaknuto kao međunarodno relevantna činjenica u kontekstu obnavljanja revizionizma”.
Tim oslanjanjem na teze Vučića i Dačića, i sam je zaveo srbijansku javnost o biti stvari. Jovanović pak smatra kako je o paklu Jasenovca nužno zajednički progovoriti. “Ovako Zagreb stječe utisak da se on danas poistovjećuje s Hrvatskom iz 1941. i zbog toga stižu rigidne reakcije”, tumači srbijanski političar dok je kamera uhvatila Pupovca kako, do tada u kamenoj pozi, spušta pogled. Razočaravajuće je svjedočiti tomu da netko iz Beograda bolje razumije i brani Zagreb nego netko tko tu živi. S tim da je Jovanović, napomenuo je, odrastao u obitelji jasenovačkih žrtava, zvjerski ubijenih, ali nikada od majke nije čuo ružne riječi o Hrvatima već ga je odgojila da svugdje traži čovjeka. Emotivnim daltonizmom nazvao je to što se registrira samo što je loše, pa je sam pohvalio Plenkovićev govor u Strasbourgu u kojem je istakao kako je u interesu Hrvatske što brže članstvo Srbije u EU. Jovanoviću događanja u Hrvatskoj daju za pravo vjerovati kako će se odnosi normalizirati.
Uzgred, on je, a ne Pupovac, podsjetio kako je dio hrvatskog društva osudio reviziju prošlosti, pa je okrenuvši se prema Pupovcu rekao “i o tomu treba govoriti”. Pupovac se nadovezao kako treba razgovarati i o “ratnom raspadu Jugoslavije i stradanju koje smo jedni drugima nanijeli”. Dok je i sama voditeljica dovodila u pitanje smisao Vučićeva moratorija, Pupovac je smatrao “iznimno važnim” objasniti kako on to razumije kao “simboličnu gestu, kojom kaže idemo zaustaviti tu vrstu sukobljavanja oko prošlosti na nivou politike”. Premda je i sam govorio ponajviše o zločinima NDH, zaključivši kako je ključan problem u hrvatskim desničarima koji misle da će se rat završiti tek kad se redefinira hrvatska povijest. Jovanović je primijetio kako je Srbija mogla izabrati i nekog drugog, ali nije pa Vučić “s tom politikom Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag danas ide u Zagreb”. Slušajući Jovanovića kako brani Hrvatsku i osjećaje Hrvata pokraj Pupovca koji brani Vučića, čovjek postane svjestan ne samo da je moguće izgraditi sasvim drugačije odnose između Hrvata i Srba nego i da je za to potrebno tako malo.
Što će Pupovac reći u hrvatsku obranu kad je sam svjedočio pokrštavanju 10 000 srpske djece početkom devedesetih a na Jasenovcu i Šaranovoj jami sagradio političku karijeru. Pa ne može čovjek sam sebi "skakati u usta"!