Avantura stoljeća: uzlet velikih očekivanja ili bankrot britanstva

Na izvanrednim parlamentarnim izborima u Ujedinjenom Kraljevstvu Konzervativna stranka predvođena Borisom Johnsonom ostvarila je premoćnu pobjedu koja će se pretočiti u prvu većinsku konzervativnu vladu od 80-ih godina.

Iako je Margaret Thatcher imala većinu i od 144 zastupnika (1983.), sadašnjih 365 zastupnika i većina od 80 rezultat je koji ne govori jedino o pametnoj izbornoj strategiji konzervativaca nego u jednakoj mjeri i upućuje na slom izbornih strategija Laburističke stranke i Liberalnih demokrata.

Stablo poraza opozicije posađeno je odmah na početku izborne kampanje – na prvim predstavljanjima stranačkih programa. Iako je laburiste predvodio zreli Jeremy Corbyn, a liberale mlada Jo Swinson, zajednička im je bila nerazborita i nerealistična odluka da predlože drastični zaokret u nacionalnoj politici: laburisti su htjeli ostvariti anakronu i neinventivnu, radikalnu i u britanskom kontekstu neizvedivu viziju državnog socijalizma (masivna nacionalizacija, astronomsko financiranje javnih službi, borba protiv povlaštenih neutraliziranjem interesnih skupina, oporezivanjem bogatih i ukidanjem privatnih škola), dok su se liberali – nakon pune tri godine rasprava, procjena, nesposobnosti dogovora i nacionalne rastrganosti kao posljedice referenduma o izlazu iz EU – odlučili za potpuno odustajanje od Brexita!

Slušajući ih u nevjerici, mogli smo samo dvojiti: ili su te stranke izvan istinskog dodira s britanskom političkom i stvarnosti ili smo kao promatrač izvana nedovoljno upoznati s duhom britanskoga društva. S izlaznošću od 67,3% – nešto manjom u odnosu na izvanredne izbore 2017. – ipak se pokazalo da britansko društvo u ovome trenutku nije moglo imati sklonost podržati radikalne političke kampanje kao ni produljivanje brexitovskog stanja parlamentarim natezanjem i izvanparlamentarnim rastezanjem ovog pitanja.

Brexitovska podvojenost

Premoćna pobjeda Konzervativne stranke bila je stoga pomognuta ponajprije biračkom logikom biranja manjeg zla. Nakon toga razlozi leže u teškom porazu Laburističke stranke, najgorem od 1935., a uvjetovanom njenim trenutačnim karakteristikama, od kojih su neke zajedničke cijeloj jalovoj zapadnoj ljevici: ljevičarski ideološki elitizam nasuprot stvarnim potrebama ljudi (posebice u deindustrijaliziranim područjima), proturealizam i divergencija između velikog dijela biračkog tijela i stranačkih prioriteta, neshvaćanje potreba poslovanja, “londonocentrizam”, posvemašnja neadekvatnost čelnog čovjeka, unutarnja neslaganja i razdvajanja, unutarnja podjela i stranačka neodređenost u vezi s Brexitom, nesposobnost diferencijacije antižidovskih političkih stavova, talent za vlastitu antipromidžbu kao i neodgovarajući odgovori na političke napade u kojima je Corbyn nekorektno portretiran kao neprijatelj naroda br.1 (poruge i optužbe za marksizam i socijalistički internacionalizam kao i za vezivanje osude terorističkoga djelovanja IRA-e u vrijeme nevolja s osudom unionističkog nasilja).

Tako se laburistička politika, iako usmjerena protiv tradicionalne, dobrostojeće elite i interesnih skupina, svejedno profilirala kao elitistička, nesocijalna i otuđena u ideološko-političkom smislu, koji s prirodnom laburističkom biračkom bazom u Britaniji ne korespondira ni idejno ni praktično. Natpolovična većina zastupnika odraz je sadašnje parlamentarne političke snage Konzervativne stranke, ali promijenjena demokratska politička karta UK-a postaje nijansiranija kada se gledaju statistike i povijest izbora.

Od nacionalnih udjela glasova konzervativcima su pripala 44%, laburistima 32%, a liberalima ni 12%. Već je ovdje razvidno da je parlamentarna većina torijevaca omogućena nemogućnošću nalaženja zajedničke pozicije u vezi s Brexitom na strani opozicijskih stranaka.

Usporedba rezultata referenduma o Brexitu i ovih izbora pokazuje korelaciju, međutim, ona nije apsolutna. Naime, ne može se znati koliko je birača u međuvremenu promijenilo stav. Zato je opredijeljenost za ili protiv Brexita u velikoj mjeri odredila birački odabir, ali ne potpuno. Tako su torijevci osvojili 74% glasova za izlazak iz EU (Leave), dok su liberalni demokrati dobili samo 21% glasova za ostanak u EU (Remain).

Za laburiste i njihovu brexitovsku podvojenost glas je dalo oko polovice Remain glasača i samo 14% Leave glasača, dok je na drugoj strani 19% Remain glasača dalo glas Johnsonu. Kod dva posljednja tipa glasača moglo se raditi i o davanju prioriteta domaćoj politici i izboru stranke nad pitanjem Brexita. Iako se može činiti da su laburisti premostili brexitovsku podjelu osvojivši otprilike podjednaki broj zastupničkih mjesta u Leave i Remain izbornim jedinicama (106, odnosno 96), znatno su izgubili očekivane glasove u ostalim Remain područjima.

Liberali su ipak povećali svoje udjele u glasovima širom Ujedinjenog Kraljevstva, ali nedovoljno da bi se to pretočilo u zastupnička mjesta. Čak je i čelnica liberala – kao kolateralna žrtva nacionalnog raspoloženja u Škotskoj – izgubila mandat u svojoj, škotskoj izbornoj jedinici. Često s malim razlikama u broju glasova, konzervativci su osvojili čak 71 izbornu jedinicu koja je glasovala za ostanak u EU, primjerice u južnim dijelovima Engleske. Prava izborna drama, međutim, odvila se djelomičnim urušavanjem tzv. Crvenoga zida nizom laburističkih poraza u Leave područjima, i to onima koja su generacijama - ponegdje gotovo i stotinu godina ' glasala za Laburističku stranku.

Političko soliranje i greške

Tako se ključni obrat na terenu dogodio u jakim laburističkim središtima koja su zbog desetljeća socijalnog, ekonomskog i političkog zanemarivanja glasala za Brexit, da bi potom uvidjela da „njihova“ Laburistička stranka i oni sada govore različitim jezicima. Urušen je tako Crveni zid, kontinuirani niz izbornih jedinica koje su uglavnom radničke i tradicionalno su pripadale laburistima. Ukratko, današnja Laburistička stranka pokazala je da više ne razumije duh ciljanih društvenih zajednica te da nije dorasla društvenim potrebama i političkom trenutku.

Osim inherentnih slabosti opozicije, nekoliko je čimbenika doprinijelo velikom skoku u broju zastupničkih mjesta za Konzervativnu stranku u izbornom sistemu relativne većine. Prvi od njih su kontekstualni, uvjetovani trenutačnom postreferendumskom društveno-političkom situacijom, drugi su posljedica odlično razrađene i odrađene izborne kampanje, dok su treći bili taktičke prirode. Temelj izborne pobjede Boris Johnson je, i ne znajući, položio postizanjem Sporazuma s EU prije izbora.

Ne samo da je time zaustavio pomračenje obraza Britanije u međunarodnim odnosima, a kod kuće postigao slabljenje brexitovske psihoze uzrokovane radikalnim no-deal prijetnjama i rastrganošću britanske politike i društva, nego je Johnson sporazumom spriječio raslojavanje konzervativnoga biračkog tijela koje se dogodilo vrhu stranke.

Odlična izborna kampanja Konzervativne stranke nije bila samo entuzijastično terenski odrađena nego je bila i terenski pomno određena, odnosno definirana lokalnopolitičkim posebnostima. Predizborni zamah Konzervativne stranke obuhvatio je pobornike Brexita i umorne od Brexita obećanjem o brzoj provedbi Brexita kao i idejom sporazuma o slobodnoj trgovini uz slabe političke veze s EU. Iako efektni i jasni, izborni slogani kao skrojeni za tri razdoblja – Dovršimo Brexit! (post festum), Narodna vlada (ex nunc) i Oslobodimo potencijal Britanije! (pro futuro) – ne bi sami po sebi bili dovoljni da se politički rad s biračkim tijelom nije usredotočio na životne potrebe i očekivanja stanovništva.

Konzervativni program obuhvatio je i socijalna očekivanja birača obećanjima o znatnom povećanju financiranja i poboljšanja kvalitete javnih službi (zdravstvo, obrazovanje, policija). Taktički dio kampanje bilo je i Johnsonovo izbjegavanje susreta s američkim predsjednikom Trumpom – uz prikladnu snimku sa summita NATO-a u Londonu na kojoj se šaljivo komentira Trumpova samodopadnost – radi zadovoljenja britanske javnosti pred kojom bi Johnsonu taj susret politički jako naškodio zbog barem dva razloga: manifestiranja britanske podređenosti SAD-u te straha od američkog „preuzimanja“ britanskoga sustava javnog zdravstva (NHS).

1. Prva neposredna posljedica ovih izbora ostvarenje je sna Borisa Johnsona: otvoren je put njegovoj vladi da bez velikog obaziranja na Parlament gura zakone i odluke s kojima se opozicija neće slagati. Iako je političkoj koliziji između vlade i Parlamenta očito došao kraj, bilo bi razborito odluke pozorno odmjeravati jer je donedavna nadstranačka heterogenost britanske parlamentarne političke volje pokazala da ni jedan korak u doglednoj budućnosti ne može biti jednostavan, neupitan i pouzdan.

O činjenici da se politička volja kao i suglasnost oko Brexita i vođenja zemlje unazad tri godine teškom mukom kristalizirala u Parlamentu nova vlada mora voditi računa ako u nacionalnim pitanjima ne želi politički solirati ili griješiti. U pobjedničkoj euforiji treba podsjetiti da bi konzervativna vlast morala biti odlučna u tome da svojim djelovanjem ne povrijedi dijelove britanskog političkog tijela te da ne stvara društvene suprotstavljenosti koje bi realno prijetile naciji u slučaju kako odgađanja Brexita tako i slijepe provedbe tvrdog Brexita. To više što je i jedan vladin izborni slogan prizivao „jednu naciju“.

Jednako tako, svojom politikom konzervativna vlada morala bi prevenirati i stvaranje ozračja političke borbe koje bi moglo dovesti do pojave krajnje desnih društvenih tendencija. Politička klima u UK-u ne bi smjela pogodovati povećavanju broja napada iz mržnje, kao što je to bilo odmah nakon referenduma o Brexitu. Osim pritajenog a militantnog antieuropejstva koje se protivi civiliziranom Brexitu sa sporazumom, pomnijim promatranjem rada Konzervativne stranke pod Johnsonovim vodstvom može se zamijetiti još jedna potencijalna ugroza prirode i institucija zapadne demokracije.

U predizbornom programu stranke stoji da će vlada „promotriti šire aspekte britanskoga ustava, odnosno odnose između vlade, Parlamenta i sudova“ te će u tu svrhu uspostaviti Povjerenstvo za ustav, demokraciju i prava. Revizija odnosa različitih grana demokratskih vlasti možda će uistinu dovesti do daljnjeg usavršavanja britanske institucionalne demokracije i boljega razumijevanja konsenzualnog vladanja nacijom. Međutim, možda se ovdje radi samo o tome da se ignorira ili ne razumije priroda demokracije, da se vladama sklonima samovolji i kastinskom mentalitetu jednostavno ne sviđa sustav provjera i ravnoteže, demokratske procedure i politička prava građana-pojedinca nasuprot svakoj vlasti.

2. Druga je važna posljedica britanskih izbora premoćna pobjeda s 80% glasova Škotske nacionalne stranke (SNP) predvođene dojmljivom i čvrstom Nicolom Sturgeon. Čelnica SNP-a odmah je potom krenula na politički put koji bi – kataliziran Brexitom – trebao voditi prema stjecanju prava na raspisivanje novoga referenduma o neovisnosti. Sturgeon se jasno ogradila od Johnsonova mandata na razini države s objašnjenjem da taj mandat na isti način ne vrijedi u Škotskoj, u kojoj je Konzervativna stranka izgubila zastupnička mjesta. Jednako tako, Sturgeon je pokazala da razumije i demokratski prihvaća da nisu svi glasači svojim glasom za SNP ujedno podržali i škotsku neovisnost. U sjeni pobjede SNP-a u Škotskoj ostala je ne manje važna, izborima ustanovljena premoć proirskih stranaka (SF i SDLP, uz liberalnu Alijansu) nad Demokratskom unionističkom strankom (DUP) prvi put u povijesti Sj. Irske. Takav uspjeh proirskih stranaka omogućen je predizbornim dogovorom protubrexitovskih stranaka SF-a i SDLP-a.

Ljutita anglocentričnost

Unatoč tome, veći udio u broju glasača i dalje pripada DUP-u. Ishod izbora u Sj. Irskoj iznimno je bitan i za bilo kakvu provedbu Brexita jer je pri tome irsko pitanje od presudne važnosti. Iako Johnsonov Sporazum s EU izričito predviđa izjašnjavanje Sjevernoirske skupštine (Stormont) o brexitovskom režimu, u demokraciji Sj. Irske već otprije vrijedi „stormontski lokot” prema kojem se njeni zakoni mogu razlikovati od ostatka države ako provincijalna vlast to odobri.

Problem je ovdje u tome što već dvije i pol godine ne zasjeda skupština u Stormontu. Naime, podjela političke vlasti u Sj. Irskoj od 2010. prestala je biti operativna početkom 2017., ostavkom zamjenika prvog ministra M. McGuinnessa iz Sinn Feina. Iako je otad bilo pokušaja ponovne uspostave rada skupštine, DUP i SF zapeli su na drugoj točki prijepora – statusu irskoga jezika.

S obzirom na to da je UK državna unija četiriju konstitutivnih zemalja, ovakvi politički ishodi nose ozbiljne posljedice na politički život i ustavni ustroj UK-a. Brexitovsko forsiranje proizašlo iz možda pogrešnih pretpostavki i anakronističkih shema dovelo je do prenapregnutosti nacije te bi se moglo dogoditi da stvarni život ode jednim tokom, a političko kormilo drugim.

Konzervativna stranka dosad je pokazala da ne razumije buđenje prkosa Škota kao posljedicu obezvređivanja škotske političke volje koje se manifestiralo ignoriranjem većinske želje za ostankom u EU kao i zanemarivanjem ekonomskih interesa Škotske. U svom odnosu prema Škotskoj konzervativna vlada mora znati da tvrdi centralistički stav izaziva uvijek i jedino – zlopamćenje i otpor.

Još pažljivije treba pristupiti funkcioniranju granice na irskom otoku jer se ničim ne smije narušiti sociopsihološka ravnoteža koja omogućuje s obje strane granice društveni mir. Da razumije važnost i složenost situacije u Sj. Irskoj, koja proizilazi ne samo iz rezultata izbora nego i iz same činjenice Brexita i načina njegove provedbe, Johnsonova vlada pokazala je žurnim slanjem na irski otok svoga tajnika za Sj. Irsku koji će sa sjevernoirskim strankama pokušati postići prekid blokade rada skupštine u Stormontu.

Kako bi učvrstio novi imidž stranke kao stranke radnika, Johnson je ovih dana zabranio ministrima ovogodišnji odlazak u Davos jer nova vlada treba intenzivno raditi na „prioritetima britanskog naroda“. Iako se može činiti da je Brexit preko društvene podjele i političke zablokiranosti koje je proizveo presudno uvjetovao glasove, fundamentalno se radilo o ekonomskim, socijalnim i socijetalnim očekivanjima britanskih birača i od vlasti i od Brexita i ta su očekivanja odredila davanje glasa konzervativcima.

Stoga vlada neće moći ispuniti očekivanja ako ne dovede do gospodarske revitalizacije zapostavljenih područja. Konzervativna stranka dobila je jedinstvenu priliku oblikovati UK u osobitim povijesnim okolnostima. Ako doista namjerava stvarati „globalnu Britaniju“, onda Britanija u svom načinu razmišljanja ne bi smjela ogreznuti u provincijski mentalitet kakav se posljednjih godina uočljivije pokazuje u društvenom komuniciranju.

Nezadovoljna anglocentričnost (educirana i needucirana) može tražiti legitimne i nelegitimne putove svoga zadovoljenja, ali će u konačnici morati shvatiti prave uzroke svoje frustriranosti: nasuprot negativnim posljedicama globalizma kao i proždrljivosti zmaja financijskog kapitalizma, sada oslobođena tromosti kolektivnog odlučivanja i obveza zajedničkog europskog razvoja, morat će pokušati pronaći vlastita životna te životno i ekonomski održiva rješenja.

Ovim izborima određeno je da Konzervativna stranka vodi Ujedinjeno Kraljevstvo u brexitovsku avanturu stoljeća. Zaigrani entuzijazam i prštave ambicije jesu pogonski impuls nacije, ali neće donijeti ploda bez životnoga realizma i povijesne mudrosti. Ako ozbiljnost i znanje uklone infantilne ili megalomanske projekcije, zdravo suparništvo i fair play potisnu antagonizam, socijalna briga i ekološka svijest nadvladaju pohlepu i nerazumnost lošeg gospodara, a međusobno poštovanje isključi podcjenjivanje, tada će egzistencijalno usađeni snovi razviti krila, a kredo „made in Britain“ će i u 21. stoljeću nositi vrijednost. Na Konzervativnoj je stranci teret povijesne odgovornosti da uzlet velikih očekivanja ne pretvori u bankrot britanstva.