Ako i jedan grad na svijetu doista zaslužuje da ga se nazove gradom svjetlosti, onda to nije Pariz već Baku, glavni grad Azerbajdžana. Prizor koji se pruža kada se noću dolazi u taj metropolis s oko četiri milijuna stanovnika jednostavno je nestvaran.
Gotovo sve zgrade na svojim pročeljima imaju po dvadesetak ili tridesetak reflektora koji diskretno, ali vrlo učinkovito osvjetljavaju fasade građevina, pružajući ulicama bajkovit prizor. Gotovo svaki neboder osvijetljen je u bojama, a posebno je spektakularna igra svjetla na Vatrenim tornjevima, trima najvećim zgradama Bakua visokima gotovo 200 metara čija su pročelja pretvorena u goleme svjetlosne, interaktivne displeje.
– Mi struju proizvodimo kao sporedni proizvod, izgaranjem otpadnih plinova na našim nalazištima nafte i plina te u našim rafinerijama. Sve ovo što vidite, sve ove svjetlosne instalacije nisu pretjerano stare, tek nekoliko godina, kada smo odlučili pretvoriti Baku u grad svjetlosti.
Do tada smo višak struje ‘upucavali’ u zemlju. Pa i sada još uvijek imamo goleme viškove s kojima ne znamo što učiniti. Planiramo preusmjeriti tu energiju u toplane kojima bi se grijao grad, ali još uvijek ne postoji potrebna infrastruktura.
No i to ćemo riješiti – kaže nam Vugar Seyidov, azerbajdžanski novinar i diplomat, dok sjedimo u baru na 25. katu hotela Hilton u Bakuu. Iz udobnih fotelja puca pogled na cijeli grad jer se restoran polako okreće oko zgrade, pa za nešto manje od sat vremena obiđe puni krug pružajući fantastičan pogled na grad i okolinu.
Iako je prije samo dvadesetak godina bio pomalo letargičan grad sovjetske provincije na obali Kaspijskog jezera, Baku danas ima sasvim novi status. Baku je novi Dubai, grad velikog bogatstva zasnovanog na nafti i plinu, ali i grad fantastičnih poslovnih prilika koje stranci, uključujući i hrvatske poduzetnike, tek trebaju iskoristiti.
Streloviti ekonomski rast koji se posljednjih nekoliko godina događa u Bakuu i gotovo cijelom Azerbajdžanu samo je nastavak stanja iz dvadesetih godina prošlog stoljeća kada su strane kompanije prvi put došle crpiti bogata naftna i plinska polja.
U samo nekoliko godina Baku je prije osamdesetak godina iz siromašnog, prašnjavog gradića počeo prerastati u gospodarsku, političku i kulturnu prijestolnicu tog dijela svijeta. Upravo dvadesetih godina prošlog stoljeća izgrađen je cijeli niz arhitektonski zadivljujućih zgrada koje posjetiocu pružaju dojam da se ne nalazi u Zakavkazju, već u središtu Pariza ili Rima.
A potom je Azerbajdžan uvučen u Sovjetski Savez i vrijeme kao da je stalo. Naftna polja izgubila su u energentima bogatom SSSR-u značenje koje su do tada imala, Baku je ponovno postao samo administrativno središte jedne pokrajine dok je sva politička i gospodarska moć bila koncentrirana u Moskvi.
No raspadom SSSR-a i ponovnom uspostavom Azerbajdžana kao samostalne države situacija se počela popravljati. Gospodarski uspon nije krenuo odmah, posebno zbog događaja u Gorskom Karabahu, pokrajini na zapadu zemlje koju su okupirali armenski pobunjenici potpomognuti armenskom vojskom.
U krvavom sukobu koji je trajao nekoliko godina poginulo je tridesetak tisuća ljudi, a više od milijun Azera protjerano je iz svojih domova. Gorski Karabah i danas je okupirana enklava na čijim rubovima povremeno izbijaju žestoki okršaji, a Armenija odbija povući svoje trupe iz tog dijela Azerbajdžana unatoč svim odlukama Vijeća sigurnosti UN-a koji traže njihov odlazak.
Uza sve to, u Azerbajdžanu, a posebno u Bakuu kao njegovom glavnom gradu, počeo je prije nekoliko godina gotovo nevjerojatan gospodarski procvat koji i danas traje. Cijeli grad u samo pet godina pretvoren je oazu luksuza.
Na šetalištu uz obale Kaspijskog jezera jedna do druge smjenjuju se trgovine razvikanih modnih marki, poznatih svjetskih draguljara, luksuznih automobila. Pokraj autosalona Ferrarija u kojemu se ta skupa vozila ne moraju naručivati i čekati, već je kupcima odmah na raspolaganju desetak automobila, nalazi se Cartierova trgovina sa skupocjenim nakitom. Do njega je Burberry, odmah potom Prada, a nakon nje Aston Martin...
Očiti prikaz luksuza, ali i vrlo jasan pokazatelj kupovne moći najbogatijeg sloja azerbajdžanskog društva. Azerbajdžan ima nafte i plina u gotovo neograničenim količinama, ali sve ostalo im treba. I ne žale potrošiti novca da to i nabave, pružajući priliku dobavljačima iz ostalih dijelova svijeta, među ostalim i iz Hrvatske.
– Prilike za izvoz u Azerbajdžan gotovo su neograničene. Sve što možemo proizvesti od opreme, strojeva, industrijskih postrojenja, pogona za preradu nafte, sve to može naći kupca u Azerbajdžanu. U tijeku je obnova infrastrukture po cijeloj zemlji, traži se nova signalizacija za željeznice, cijeli niz druge opreme.
Posebno velika prilika Azerbajdžan bi mogao biti za našu vojnu industriju, od pušaka do tenkova, sve im treba. Zainteresirani su i za robu široke potrošnje, kozmetiku, sapune, lijekove. Lista je gotovo neograničena, ali za nastup na azerbajdžanskom tržištu treba se potruditi.
Treba otići tamo, ponuditi im ono što imamo. Azerbajdžansko tržište otvoreno je za hrvatske tvrtke, ali oni sami neće nikoga vući za rukav, potrebno je pokazati inicijativu – kaže ekonomski analitičar Igor Zgrabljić, tajnik Udruge stranih investitora u Hrvatskoj. Kako kaže, Baku je za samo pet posljednjih godina doživio ogromnu transformaciju, gotovo se udvostručio u površini, kvaliteta života višestruko je narasla. Baku proživljava danas ono što je Dubai proživljavao prošlog desetljeća, stvarajući tako odličnu priliku za razvoj novih poslova.
Da Azeri imaju velike planove vidi se i po tome što posljednjih godina nastoje u potpunosti izgraditi imidž zemlje. Do prije samo desetak godina prosječni Europljani nisu imali pojma gdje se Azerbajdžan nalazi, taj im je naziv bio sinonim za neku daleku, nepoznatu i egzotičnu zemlju koja s njima nema nikakve veze.
Situacija je sada znatno drukčija. U Bakuu su održane prve Europske igre, svojevrsni europski pandan olimpijadi. Tamo je prije nekoliko godina održan i Eurosong. Prije nekoliko mjeseci u Bakuu je prvi put održana i velika nagrada Formule 1. Široke avenije grada pretvorene su u trkalište, dok je postaja za vozila i njihove pilote bila smještena u podnožju superluksuznog hotela JW Marriot.
– Sve ovo što se događa u Bakuu približava nas zapadu. Danas živjeti u Bakuu znači isto što i živjeti u Parizu, Londonu ili New Yorku. Prije tridesetak godina na ulicama su nam bile Lade i Zaporošci, a danas su tu Mercedesi, Bentleyi i Rolls-Roycei. Unatoč svemu, kod nas život nije skup, jeftinije je kod nas živjeti nego u Njemačkoj ili Francuskoj – ističe jedan Azerbajdžanac dok naslonjen na ogradu šetališta gleda Kaspij i s nekim spokojem puši azerbajdžansku cigaretu.
Šezdesetak mu je godina. Život je lijep, kaže, ljepši nego što je u mladosti mogao i zamisliti, dok bi stajao u redu sovjetske trgovine da kupi sapun i pastu za zube. Kada bi se pojavile u trgovinama.
– Prosječni Azer nije bogat, ali s plaćom, svojim primanjima, može udobno i ugodno živjeti. A čovjeku više od toga ne treba – kaže.
Iako se nalazi na rubu Kavkaza, područja s kojega su u redove ISIL-a u Siriji došli neki od najljućih islamskih ekstremista, Azerbajdžan je izuzetno tolerantna sredina, prostor na kojemu se stapaju razne vjere.
U Bakuu osim brojnih džamija postoje i kršćanske crkve, židovske sinagoge, ravnopravnost svih vjera je zajamčena. Uostalom, Azerbajdžan je jedna od vrlo rijetkih pretežito muslimanskih zemalja koja održava vrlo bliske odnose s Izraelom.
Upravo ta multikulturalnost i tolerancija, uz bogatstvo energentima i ekonomsku moć, jedan je od glavnih aduta na kojima Azeri vide, i grade, svoju budućnost. Cilj im je da svoju zemlju pretvore u ekonomsko, političko i kulturno središte na spoju Europe i Azije. Da Azerbajdžanu ponovno vrate značenje koje je imao početkom prošlog stoljeća.
U tim njihovim planovima veliku ulogu ima i izgradnja imidža zemlje kao intelektualnog središta tog dijela svijeta. Upravo to je jedan od razloga što već šest godina zaredom, u suradnji s Rusijom, u Bakuu organiziraju Međunarodni humanitarni forum, skup na kojem se okuplja nekoliko stotina najpoznatijih svjetskih intelektualaca i utjecajnih ljudi iz brojnih područja koji tijekom tih nekoliko dana foruma održavaju okrugle stolove i rasprave o gorućim problemima koji potresaju svijet nudeći svoja rješenja.
– Azeri ovaj forum nazivaju intelektualnim Davosom. I doista su u pravu. Ove godine doveli su više od sedam stotina sudionika, među kojima je i petnaestak nobelovaca, nekoliko bivših predsjednika iz mnogih zemalja svijeta.
Tu su i visoki dužnosnici UNESCO-a, UN-a, islamskih organizacija, znanstvenici, književnici, novinari... Ovakav skup intelektualne svjetske elite nije lako, a ni jeftino organizirati. Ali očito je da Azeri ne odustaju od svoje namjere i da su na dobru putu jer je Humanitarni forum sada već postao događaj na koji vrhunski znanstvenici rado dolaze. A što to znači za imidž jedne zemlje poput Azerbajdžana prilično je jasno – kaže nam Helga Daub, zastupnica u njemačkom Bundestagu koja posebno prati razvoj Azerbajdžana.
Nema sumnje da je svojim strelovitim razvojem zemlja, smještena između kavkaskog planinskog masiva i Kaspijskog jezera, iznimna prilika za razvoj novih poslova, kulturnih i političkih veza. Među ostalim i Hrvatskoj jer su Azeri već u nekoliko navrata iskazali zanimanje za hrvatske proizvode i usluge u cijelom nizu industrijskih grana.
No sljedeći korak je na hrvatskim privrednicima koji bi trebali ponuditi svoje proizvode i usluge tom velikom i bogatom tržištu. Hoće li ove prilike koje se pružaju, ali koje neće biti otvorene zauvijek, biti iskorištene, ostaje da vidimo.
U svakom slučaju, poslovi u Azerbajdžanu na raspolaganju su svakom tko je konkurentan, tko posjeduje znanje i potrebnu tehnologiju. A šteta bi bila da Hrvatska u tome, kao što to često biva, zbog inertnosti ostane po strani.
>> OPEC reže proizvodnju crnog zlata prvi put nakon 2008. i izbijanja velike ekonomske krize