Banija, ali ona u kojoj pjevaju baobabi i rastu banane

Premda ga se prvenstveno doživljava kao pjesnika (ima desetak zbirki pjesama i nagradu Goran za mlade pjesnike), Miroslav Kirin je i nagrađeni prozaik, ali i prevoditelj. Njegov prozni prvijenac, roman "Album" iz 2001. godine dobio je i nagradu Jutarnjeg lista, a žanrovski raznolika prozna knjiga "Babanija" koju je još 2021. objavila Naklada Ljevak pod uredničkom paskom Ane Brnardić, počašćena je nagradom "Fran Galović".

Ovih dana Kirin je kod naklade Mala zvona objavio novu proznu knjigu "Zapisci iz dodirnutih krajeva", a Naklada Ljevak netom je objavila i Kirinov prijevod zbirke poezije kanadske autorice Anne Carson "Rastvaranje". Ipak, vratimo se mi aktualnoj "Babaniji", decentnoj zbirci proznih, ali i pjesničkih minijatura, koja se u današnje vrijeme može čitati i kao roman u nastajanju, ali i kao zbirka kratkih i povezanih priča, pa čak i kao literarizirani dnevnik u kojem nema zamorne linearnosti, ali ima polemičkoga potencijala. I da, Kirinova izmaštana Babanija (nikako je ne bi trebalo povezivati s Krležinom Blitvom) itekako ima veze s autorovom rodnom Banijom, koju on, eto, izbjegava zvati Banovinom, i to čak i u zapaženoj "Banijskoj književnoj antologiji" koju je priredio s Borisom Vrgom i također objavio 2021. godine.

A koliko je ta Babanija iz sadržaja Kirinove knjige zapravo izmaštana? Nije nimalo. To je dokumentaristički snažna slika današnje Banije, baš kao i nostalgični, ali i krajnje odmjereni odraz Kirinova bogatog unutrašnjeg svijeta s kojim on promišlja Petrinju i petrinjski kraj, ali u duljem vremenskom razdoblju. I pri tome ne zaboravlja ni vlastito djetinjstvo, taj povlašteni svijet koji elementarno osjećajan čovjek ljubomorno čuva samo za sebe, ali i za svoje najintimnije suputnike. A jednom osviještenom i iole pragmatičnom piscu najintimniji su suputnici svakako i njegovi čitatelji, jer bez njih njegovo pismo gotovo da nema smisla.

A u čemu je tajna Banije koja je posljednjih godina, čak i prije katastrofalnog potresa, postala zanimljivom temom ponajboljim hrvatskim suvremenim autoricama i autorima (u rasponu od Slađane Bukovac i Tatjane Gromače do Ene Katarine Haler i naravno Kirina)? Kako je baš Banija postala zahvalno mjesto za literariziranje zbilje i propitivanje bliže i dalje prošlosti, ali i vlastitih i tuđih identiteta? Odgovor na ta pitanja zasigurno leži u banijskoj povijesti, ali i današnjici koja je u tom prelijepom kraju ne samo neizvjesna, nego i gotovo biblijska, naravno, u metaforičnom smislu. Kada danas prolazite Banijom, imate osjećaj kao da prolazite kroz jedan golemi oblak tuge u kojem svjedoke morate tražiti svijećom. Kao da je netko jako moćan kaznio tu nesretnu Baniju zbog tko zna kakvih i čijih grijeha, ne dajući joj ni najmanju nadu za oprost. E, o takvoj Baniji pišu mnoge naše autorice i autori, ali i lucidni lokalpatriot i istinski, a ne lažni putopisac Miroslav Kirin. I zbog tih snažnih osjećaja koji su proželi ovu knjigu, on kao rođeni pjesnik ponekad pribjegava i zaštitničkoj poeziji. I sjeća se, normalno, velikog Josipa Severa, baš kao što pokušava probuditi interes za zaboravljenog pisca i rođenog Petrinjca Kamila Križanića, trajno zaokupljenoga selom i tradicijom.

Nije zaboravio ni mitski "Čamac na Kupi" koji je na partizanski teritorij u jeku Drugog svjetskog rata prevezao hrvatskog građanskog klasika Vladimira Nazora. A nije izostavio ni poznati prvenstveno kumrovečki Augustinčićev spomenik Josipu Brozu Titu koji je od 1980. do devedesetih stajao na glavnom petrinjskom trgu ispred (u obnovi) također pompozno srušene robne kuće. Ima u Kirinovoj "Babaniji" i ćirilice, baš kao što ima i Emira Kusturice koji je ne tako davno rušio jednu drugu, i to hercegovačku Petrinju kako bi dobio originalni kamen za svoj monstruozni i lasvegaški Andrićgrad. Ima tu Pasolinija, Hanne Schygulle, pa i Handkea koji je, kako to piše Kirin, prvi roman "Stršljeni" napisao na Krku. Ali tu su u haiku proznim krokijima i nezaobilazni mali ljudi, žena s vrećicama u ruci kao i čuvarica kupališta u zimskom periodu ili član gradske knjižnice i gimnazijski profesor povijesti koji je trgao listove iz knjiga, pa čak i iz zbirke poezije Eugenija Montalea. Kirinova Babanija zemlja je u kojoj pjevaju baobabi i rastu banane. Pa zar joj treba ljepša preporuka od te rečenice?