Beograd zabranio nuklearku Zagrebu: 'Nikad u to doba nismo taj moratorij povezivali s Černobilom'

U Sloveniji je otkazan referendum o izgradnji novog nuklearnog bloka Krško 2 (NEK2) nakon što su objavljena snimka neformalnog razgovora predstavnika političkih stranaka, među kojima su bili i članovi vladajuće koalicije i oporbe, o tome kako progurati i ubrzati projekt, bez obzira na ishod referenduma. Tema je važna i za Hrvatsku koja sa Slovenijom dijeli vlasništvo, svaka po polovicu, nad nuklearkom koja pokriva oko 20 posto potreba Slovenije i 16 posto potreba Hrvatske za električnom energijom.

O izgradnji nuklearne elektrane u bivšoj Jugoslaviji maštalo se dugo godina, a u realizaciju se krenulo 1970., kad su predsjednik Skupštine Slovenije Stane Kavčič i predsjednik Sabora Hrvatske Dragutin Haramija potpisali sporazum o gradnji nuklearne elektrane na lokaciji tri kilometra od grada Krško. Iduće godine objavljen je i međunarodni natječaj za prikupljanje ponuda za gradnju na kojem je izabrana američka kompanija Westinghouse. U kolovozu 1974. sklopljen je ugovor o nabavi opreme i gradnji nuklearne elektrane snage 632 MW s Westinghouse Electric Corporationom, a za izvođače radova odabrana su poduzeća Gradis i Hidroelektra, dok su poslove montaže dobili su Hidromontaža i Đuro Đaković.

U svibnju 1981. počela je prva faza pokusnog pogona, gorivo je uloženo u reaktorsku posudu i elektrana je postala nuklearni objekt koji je u veljači 1982. prvi put postigao maksimalnu snagu koja je ispočetka bila 632 MW, a nakon zamjene parogeneratora 2000. godine povećana je na 696 MW. Nakon NE Krško počelo se razmišljati i o drugoj, jačoj nuklearci na rijeci Savi u Hrvatskoj, kod Rugvice, no od tog projekta se odustalo.

Krunoslav Jurčić, diplomirani ekonomist koji je u NE Krško radio kao referent za nuklearno gorivo i bio zadužen za organizaciju nabave, kupnje, ugovaranja i realizaciju ugovora kroz četiri faze nuklearnog gorivog ciklusa i realizaciju izvanrednih nabava tijekom izgradnje, član bivše republičke i državne komisije za nuklearno gorivo, ispričao je za Obzor brojne zanimljive detalje. Bio je i član grupe za pripremu izgradnje druge nuklearne elektrane NE Prevlaka u ekonomsko-financijskom dijelu i koordinator pripreme ponude za petogodišnju dobavu nuklearnog goriva za NE Krško u trojnoj suradnji njemačkog KWU-a, ruskog Technabsexporta i Slovenijalesa.

U medijima se često provlači teza da se od druge nuklearne elektrane odustalo zbog katastrofe u Černobilu 1986., no Jurčić kaže da se s aktivnostima prestalo nakon moratorija Savezne skupštine SFRJ u Beogradu na izgradnju nuklearnih elektrana, pa čak i na istraživanje korištenja nuklearne energije u komercijalne svrhe, donijet 1986. godine. Bila je to politička odluka, Beogradu nije odgovaralo da se Slovenija i Hrvatska dalje razvijaju u tom smjeru.

– Nikad u to doba nismo taj moratorij povezivali s Černobilom, već s unutarnjom politikom – kaže i dodaje kako se u novu nuklearku, uostalom, sigurno ne bi ugrađivao reaktor kakav je imala elektrana u Černobilu. Černobil i zapadna tehnologija su nebo i zemlja. Takva katastrofa kakva se dogodila u Černobilu, kaže, na zapadu nije moguća. – Rusi su već tada nudili svoj usavršeniji i sigurniji tzv. VVER reaktor, dok je u Černobil ugrađena starija tehnologija.

– No zato su zapadni ponuđači itekako ozbiljno shvaćali naš zahtjev za uključenje domaće industrije i u izgradnju buduće nuklearke. Od oko 1,5 milijarde dolara procijenjene vrijednosti konvencionalnog dijela, lavovski dio bi realizirale domaće firme, uglavnom slovenske i hrvatske, kao i na NE Krško, uz angažman na inozemnim projektima tih vanjskih ponuđača. Tu su prednjačile Kanada i Njemačka, pa je u organizaciji Slovenijalesa s Kanađanima potpisan načelni sporazum o takvom angažmanu domaćih firmi i u zemlji i u inozemstvu, no još je važnije bilo pripremanje konzorcija domaćih proizvodnih firmi i banaka za izvoz robe i usluga u vrijednosti od 100 do 150 milijuna njemačkih maraka za planiranu izgradnju turske nuklearne elektrane, NPP Akkuyu, za koju je već praktički bio izabran njemački KWU.

Samo je zagrebačka Montmontaža, u kojoj sam ja stjecajem okolnosti kasnije završio svoju poslovnu karijeru, s KWU već imala dogovorne strojarske montažne radove od blizu 40 milijuna maraka, a s mnogim drugima se još dogovaralo. Trebale su domaće banke za praćenje i financiranje domaće proizvodnje, a prvenstveno su sudjelovale Ljubljanska banka Ljubljana i zagrebačka Udružena banka. Na jednom od tih promotivnih "nuklearnih" prijema u zagrebačkoj Esplanadi, upoznao sam šarmantnu damu koja mi je rekla da radi u Udruženoj banci i to kao šefica protokola. Na moj začuđeni pogled rekla je da ima oko 100 konferencija godišnje, nebrojene sastanke i slično, a ja sam onda ispričao kako upravo organiziramo konzorcij domaćih proizvođača i banaka za izvoz u vrijednosti od oko 150 milijuna maraka i pitao imaju li stručnjake da to prate. Odgovorila je: "Pa i ne baš!" – prisjetio je Jurčić.

Druga nuklearka, a i ostale u Sloveniji i Hrvatskoj koje su se planirale graditi, značile bi, kaže, ne samo njihovu potpunu energetsku samostalnost i izvoz nego i ogromnu proizvodno-tehničku i tehnološku korist, napredak i suvremenost, a usto i ogromnu ekonomsko-financijsku korist u zemlji i inozemstvu. Zapadni stručnjaci su se, kaže, divili Hrvatima i Slovencima.

– Jest da se nuklearno-reaktorski dio uvijek kupuje i uvozi, ali praktički sve ostalo, i kod nas i vani, bile su sposobne raditi domaće firme. Tad se u svijetu smatralo da samo organizacijski i tehnički sposobne zemlje mogu graditi nuklearne elektrane i zato sam i ja s 26 godina na konferenciji u jesen 1976. u Londonu u prestižnom hotelu Waldorf bio jako iznenađen kad su mi prilazili stranci i obraćali mi se s neskrivenim poštovanjem i postavljali pitanja. Jedan Nizozemac rekao mi je kako nam zavidi jer gradimo elektranu i rudnik, i još nas svi u tome podržavaju. Hoću reći da je možda čak i važniji aspekt od same proizvodnje struje u vezi nuklearki bila ta sprega i snaga s domaćim proizvodnim kapacitetima i ukupnim boljitkom i koristi za privredni život. Stoga bih nedvojbeno volio da se uključimo u izgradnju drugog bloka u NE Krško, i zbog struje i ostalog. Ako pola proizvodnje Krškog, oko 320 MW, pokriva 16 posto potreba Hrvatske, onda jednostavnom računicom dolazimo do toga da bi pola elektrane od barem 1200 MW pokrivalo još oko trećinu potreba Hrvatske pa bi tako 50 posto ukupnih potreba za strujom bilo pokriveno iz dva bloka Krškog. Sigurno nisu bedasti Francuzi koji nekih 80 posto svojih potreba za strujom pokrivaju iz nuklearki. Nisam tehničke struke, ali to je čista, stabilna i pouzdana, dugotrajna i relativno jeftina proizvodnja struje nakon velikog početnog ulaganja. Turci zadnjih desetak godina grade četiri bloka po 1200 MWe na onoj istoj staroj lokaciji, zaljevu Akkuyu na jugozapadu Turske, i računaju da će s njima pokrivati deset posto svojih potreba, a to je ogromna zemlja od oko osamdeset milijuna stanovnika. Zanimljivo, članica su NATO-a, a ugovorili su to s Rusima. Sad čujem da Rusi imaju problema s dobavom zapadne opreme kao što su francuske turbine, puno opreme od General Electrica i slično, a potkraj ove godine bi trebala početi proizvodnja iz prvog bloka – kaže.

Za rad nuklearke potrebno je nuklearno gorivo, a u Krškom se, kaže, svake godine mijenja otprilike jedna trećina postojećeg goriva, gorivih elemenata, jer gorivo se ukupno iskorištava u tri godine. Gorivo se proizvodi u četiri faze. Prva je, objašnjava, nabava prirodnog urana, slijedi konverzija u plin, obogaćivanje izotopom U235 s prirodnih oko 0,8 posto sadržaja na tri dio tri i pol posto te proizvodnja nuklearnih gorivih elemenata.

– U moje doba u NE Krškom prirodni uran smo nabavljali na slobodnom tržištu, oko 300.000 lbs godišnje (uobičajena težinska mjera u tom biznisu, op. nov.), odnosno blizu 140 tona. Konverziju je radio američki Kerr-McGee, obogaćivanje kroz dugoročni ugovor američko Ministarstvo energetike s obzirom na to da je to strateška tehnologija za dobivanje visokoobogaćenog urana i plutonija za bombe kojom vladaju samo nuklearne sile, a s Westinghousem je bio sklopljen petogodišnji ugovor za dobavu nuklearnih gorivih elemenata, za prvo punjenje i još četiri. Prirodni uran nije bio problem kupovati, naveliko se ruda kopala u SAD-u, Kanadi i bivšim kolonijama u Africi pod upravljanjem zapadnih kompanija. Kupovao se izravno preko dva najveća posrednika u trgovini nuklearnim materijalima, američkog Nuexcoma i njemačkog Nukema. Udio troškova nuklearnog goriva u cijeni proizvedene struje iznosio je od 16 do 18 posto, a samog prirodnog urana tri do četiri posto. Početkom 80-ih donijeta je odluka da se nabavi i uskladišti jedno rezervno godišnje punjenje goriva radi sigurnog nastavka rada i proizvodnje za slučaj nekog poremećaja na tržištu, i to su u vrijednosti od oko 25 milijuna dolara nudili Amerikanci, tvrtka Westingouse, te Francuzi i njemački KWU za oko 22 milijuna dolara. Posao je 1982. ugovoren s KWU-om jer su oni ponudili mogućnost stopostotnog kreditiranja u Kreditanstalt für Wiederaufbau, i u sljedećih pet godina kupiti robe u Jugoslaviji u istom iznosu. To uspješno iskustvo smo kasnije iskoristili u tenderu za drugu nuklearnu elektranu. Mislim na taj pristup s kreditom i kontraisporukama te transfer tehnologije izvan strogo nuklearnog dijela. Rezervno gorivo isporučeno je polovicom 1983., a kontraisporuke realizirane po planu raznom robom, i pršutima i kristalom, no najveći je dio pokriven isporukama aluminija iz čeličane Nikšić. Zanimljivo je da je to gorivo dovezeno iz Njemačke, iz Frankfurta, cestom preko Austrije i Ljubelja, bez ikakve velike pompe i nervoze. Samo me jednog petka nazvala porta da ja za mene stigao neki kamion. Bili su u pratnji naši radiolozi i policija, no za razliku od Westinghousovih isporuka goriva preko Kopra, nisu to pratile višemjesečne pripreme i brige, strah od terorizma i velika parada i pompa oko svega toga – prisjeća se naš sugovornik.

I nastavlja kako je i sam ugovor s KWU-om je bio standardni komercijalni ugovor, bez političkih i kolonijalnih konotacija kakvih je bilo napretek u ugovorima iz 1974. s Westinghouseom, bilo za izgradnju elektrane, bilo za nuklearno gorivo. Izričaj da će nešto biti "Satisfactory to Westinghouse" se u tim ugovorima ponavlja nebrojeno puta, bilo da to treba učiniti investitor-partner, bilo država Jugoslavija, pa je tako stajalo da će, s obzirom da dotad nije postojala, država usvojiti nuklearnu legislativu "Satisfactory to Westinghouse".

– Ne znam tko je sastavljao te ugovore, ali meni bi normalno bilo da će to biti u skladu s međunarodnim propisima i standardima, možda baš i američkim, ali da će država nešto raditi da zadovolji dobavljača, praktički običnu komercijalnu kompaniju, to mi je već tada bilo neshvatljivo. Taj nadmoćni pristup se ogledao i u jalovim pokušajima Westinghousa da na našu stranu prebaci odgovornost za svoja kašnjenja i mnoge nesposobnosti jer se uvelike kasnilo od planiranog završetka koji je bio dogovoren za 1978., a s naše strane nije bilo nikakvih značajnih propusta. Kad je to postalo jasno, skovali su slogan, i danas imam tu značku, "On the line in 1979". No, tu se je ubrzo neslužbeno dodalo "...but it's true in 1982", kako je na kraju i bilo – napominje Jurčić.

Kako je NE Krško počela s radom 1982., za nekoliko godina pokazala se potreba za novim petogodišnjim ugovorom za izradu nuklearnih gorivih elemenata, jer je onaj s Westinghouseom isticao. Ponovno su ponudu poslali Francuzi, Amerikanci i Nijemci. Osmišljena je trojna suradnja KWU-a, ruskog Technabsexporta i Slovenijalesa, u koji je Jurčić prešao raditi.

– Plan je bio da Rusi daju Nijemcima uranij u ukupnoj vrijednosti goriva za Krško, da KWU izradi gorive elemente i isporuči ih Krškom, a sve bi se plaćalo klirinškim izvozom jugoslavenske robe u SSSR u organizaciji Slovenijalesa. Ponuda je bila konkurentna, no, logično, izabran je opet Westingouse, tim više što je, po onoj ideji uključivanja domaće industrije, dogovorio sa zagrebačkim Jedinstvom izradu vršaka gorivih elemenata za svoje šire potrebe. Ne znam druge detalje, ni koliko je to trajalo – kaže Jurčić. Sjeća se kako su početkom 80-ih očekivali isporuku gorivih elemenata za godišnje punjenje, a država je zabranila uvoz opreme, uz rigorozne kontrole. Nuklearci je baš tada zatrebao neki dio opreme, a kako bi se izbjegla kontrola, oprema u vrijednosti nekoliko milijuna dolara stigla je iz SAD-a u Westinghouseovim kontejnerima s gorivom.

– Naravno da onda na carini nije nitko kontrolirao i otvarao te kontejnere. Snađi se, druže! – kaže. Jednog dana, kao nadležnom za nabavu nuklearnog goriva, na stol mu je stigla ponuda iz Vinče da imaju tridesetak kilograma nekakvog uranija koji nam nude za naše potrebe.

– Kolega, fizičar dr. Jurčević poznavao je te ljude i objasnio mi da je riječ o čistoj zafrkanciji, da nas malo podbadaju. Naravno da je to tehnički, tehnološki i količinski bilo neodgovarajuće jer mi smo kupovali blizu 140 tona prirodnog uranija. Institutu Vinča sam to pristojno objasnio i zahvalio na ponudi. Daljnje prepiske nije bilo, no jednom mi je na sastanku Komisije za nuklearno gorivo Hrvatske tajnik, koji je bio zaposlenik u Saboru, diskretno napomenuo kako nam je jako zamjereno na toj odbijenici. Naravno da ni on ni njegova okolina nisu ništa stručno znali o tome, no očito je uvijek bilo političkih klimoglavaca – kaže.

Ta Komisija za nuklearno gorivo je, otkriva, radila i na eventualnom pronalasku izvora uranija u Hrvatskoj jer se znalo da ga ponešto ima u nekim geološkim naslagama, u rudi ugljenokopa u Istri koji su tada još bili aktivni.

– Bilo je je i nekih financijskih sredstava na raspolaganju, pa je tako jedan znanstvenik s Ruđera Boškovića tražio od Komisije da se odobre sredstva njegovoj grupi za istraživanje urana u morskoj vodi. Kako sam tada u NE Krško intenzivno pratio "Nuclear Week" i druge svjetske slične časopise i publikacije, znao sam ponešto o tome, pa sam odigrao za mene pozitivnu, a za te ruđerovce negativnu ulogu. Rekao sam lijepim riječima kako bi bila čista glupost trošiti novac na takva istraživanja jer je opće poznato da tragova uranija ima u morskoj vodi, ali to je samo laboratorijski dokazivo, što je uspjelo Japancima, i ne može ni slučajno imati nikakvu komercijalnu uporabu i vrijednost, pogotovo ne količine u tonama koje trebaju nuklearke. Kasnije su mi kolege, bivši ruđerovci, rekli kako sam vjerojatno stekao doživotnog neprijatelja jer sam tako izbio toj grupi iz ruku financije za komotna višegodišnja "istraživanja" – ističe Jurčić.

U to je vrijeme bilo stručnih i vrlo sposobnih kadrova za gradnju i pogon nuklearke.

– Po završetku NE Krško, Westinghouse je preuzeo i odveo u svijet 26 naših inženjera. Šef za kadrovska pitanja u toj kompaniji rekao je: "Vaš inženjer poznaje i razumije cijelu elektranu, a američki inženjer samo svoj segment i gdje da pritisne gumb." I dečki su ostvarili karijere u Španjolskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Švedskoj... Zgodno je tu napomenuti kako je jedan inženjer šumarstva s netom završenim fakultetom u Zagrebu došao raditi u Westinghouse na gradnju NE Krško, da bi za nekoliko godina postao vrhunski specijalist za kondenzacijske pumpe i servisirao ih po cijelom svijetu za Westinghouse, a kasnije kao freelancer. Neki su radili i na izgradnji kineskih nuklearnih elektrana i bili masno plaćeni sredinom 90-ih. Pokojni kolega Novak, naš Zagrepčanin, iz Westinghouse Belgija prešao je u Europsku banku u Londonu, da bi onda ispred nje kao financijera uvelike sudjelovao u sanaciji Černobila. Toliko o sposobnostima naših kadrova. NE Krško je uvijek među vodećima u svijetu po svojoj proizvodnji i raspoloživosti, baš zbog sposobnih kadrova, no znamo da to danas nažalost nemamo, ni u kadrovskom ni u proizvodnom smislu. Gotovo sve firme koje su nekad sudjelovale na nuklearnim programima danas ili ne postoje ili ne rade s takvim kapacitetima. Čak ni u običnom građevinskom dijelu, koji je i na nuklearki čista klasika, ne vidim da imamo pogodne graditelje. No, volio bih da opet krenemo s nuklearkama, jer ako smo mogli naučiti tada, mogli bismo i opet, a stručnost naših ljudi, želja i sposobnost za učenje, prilagodbu, improvizaciju kad treba mislim da ne bi bila upitna – smatra Jurčić kojemu, kaže, nije do osobnog publiciteta, no smatra da je tema važna za Hrvatsku.

Domaće firme nisu imale korist samo od direktnog sudjelovanja na izgradnji prvog bloka već i danas mnoge slovenske i hrvatske firme sudjeluju na održavanju, poboljšanjima i slično.

– Moj dobar kolega strojar je iz Montmontaže pred više od deset godina otišao u jednu zagrebačku firmu i za nju svaki dan putuje u NE Krško, obavlja neke kontrolne radove, prezadovoljan je i poslom i plaćom. Westinghouse je imao običaj barem pet godina nakon završetka izgradnje neke nuklearke držati u njoj po dva svoja inženjera radi nuđenja poboljšanja i drugog. Zanimljivo je da je u doba izgradnje NE Krško Westinghouse radio sličnu elektranu u Brazilu, NPP Angra, koja je bila referentna elektrana za NE Krško. No, i unatoč svim kašnjenjima, izgradnja NE Krško je pretekla Angru i po završetku su Westinghouseovi ljudi s Krškog odlazili u Angru i doslovce plakali jer iz civilizacije odlaze praktički u džunglu – prisjeća se Jurčić.

Hrvatska, zaključuje, mora dugotrajnije riješiti i zbrinjavanje nuklearnog otpada. Radi se o nisko i srednje radioaktivnom otpadu koji se privremeno skladišti na lokaciji NE Krško u skladu sa svjetskim standardima. Godišnje tako uskladište oko 30 prostornih metara radioaktivnog otpada.