Prošla 2021. godina odlukom Vlade pompozno je bila proglašena Godinom čitanja. Ministarstvo kulture i medija organiziralo je cijeli niz događanja i projekata kojima je glavni cilj bio poticati čitanje u državi tisućljetne kulture.
Potrošio se na to i lijep novac, što je, svakako, nešto što treba pozdraviti. A kada su lani naši pisci ispitivani što misle o toj Godini čitanja, oni su mudro rekli da će rezultate te kulturološki opravdane akcije najbolje pokazati budućnost. I budućnost ih je pokazala. Onako grubo i bez rukavica, kao što to samo budućnost zna.
Tako su na Dan hrvatske knjige u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu javnosti uz svečanost otvaranja Noći knjige obznanjeni rezultati najnovijeg istraživanja čitalačke prakse, ali i prakse kupovanja knjiga u Hrvatskoj. A ti su rezultati doista porazni. Jer Hrvati, pokazuje statistika, iz godine u godinu sve manje kupuju knjige i sve manje čitaju.
I Godina čitanja to nije uspjela promijeniti pa čak ni zaustaviti taj negativan trend koji uz manje ili veće oscilacije traje godinama. Većem postotku onih koji čitaju i kupuju knjige nije pomogla ni korona, koja nas je jače vezala za kućne kauče i natjerala da knjige sve više kupujemo putem interneta. Pa su i odlično organizirane narodne knjižnice u 2020. koronski izazovnoj godini imale zamjetan, gotovo i dramatičan pad posudbi knjiga.
A dok je prošle godine 45 posto građana u godinu dana pročitalo barem jednu knjigu, ove godine taj je postotak pao na 42 posto. A u posljednja tri mjeseca samo je dvadeset posto građana kupilo barem jednu knjigu. Što znači da knjige u Hrvatskoj kupuje samo petina stanovništva.
A čak 54 posto ljudi ne kupuje knjige jer izričito izjavljuju da ih one ne zanimaju. I to je njihovo pravo. Naravno, ne treba preuveličavati ove podatke ni dodatno ih dramatizirati negativističkim interpretacijama. Jer, Hrvatska i dalje ima odlične nakladnike (iako se ta branša sve više lomi pod naletima tržišta i državnog intervencionizma), naše knjige doista izgledaju svjetski (iako su preskupe), a i knjižarska se mreža polako oporavlja.
Pa je u ove dvije krizne godine otvoreno desetak novih knjižara, a u planu je i otvorenje novih. O knjiškim sajmovima i festivalima ne moramo ni govoriti. Oni niču kao gljive poslije kiše i imaju svoju vjernu publiku. A tu su i brojne književne nagrade, koje uglavnom imaju svoje umjetničko opravdanje i pokrivaju najrazličitije moguće literarne žanrove. Imamo mnogo dobrih domaćih pisaca, pa i lijep broj odličnih, koji se apsolutno mogu nositi s europskom konkurencijom.
Ne zaostajemo ni u prijevodima strane literature na hrvatski jezik i često nas posjećuju strani pisci, bez čega je nemoguće zamisliti istinski književni život. I mladi ljudi nisu zaboravili čitati, ali, kao i svi mladi, čitaju ono što se njima sviđa, a ne ono što su propisale državne stručne komisije i ugurale u lektiru.
Pa to smo svi radili kad smo išli u školske klupe. Nedavno sam bio u Varaždinu, gradu kulture koji je svoju knjižnicu nazvanu po Metelu Ožegoviću nedavno smjestio u bivšu zgradu Varteksova poznatog dućana tik uz glavni varaždinski trg. Knjižnica izgleda fenomenalno, uostalom baš kao i varaždinsko središte, koje je ulickano do savršenstva, ali s mjerom.
U petak sam bio u Knjižnici u Slavonskom Brodu, gradu prepunom skulptura i spomen-ploča, parkova, šetališta i atraktivnih prisjećanja na veliku Ivanu Brlić Mažuranić. I ta je knjižnica u samom središtu grada, na obali Save, uz reprezentativnu koncertnu i kazališnu dvoranu i svojim korisnicima pruža odlične programe, i to ne samo za Noć knjige.
A njeguje i izdavačku djelatnost. Proteklih godina u cijeloj se Hrvatskoj obnavljaju i grade knjižnice. I to intenzivno. Hrvatska je, bez obzira na sve, doista zemlja knjižnica i knjižnične kulture, bez obzira na loše statistike o čitanju. Hrvatska je i zemlja koja i u svojim manjim mjestima gaji kulturu posuđivanja knjiga u knjižnicama. U tim su mjestima knjižnice nenadomjestive. Prave riznice kulture, knjiška svetišta.
A ako neka mjesta i nemaju knjižnice, tu su onda bibliobusi, u koje je država uz važnu pomoć EU fondova lani uložila izniman novac. Država je počela nagrađivati i najbolje knjižare, jer bez knjižara knjiga će teško naći put do kupca. Zato treba pohvaliti gradove poput Rijeke i Čakovca, koji svojim knjižarima osiguravaju povlaštene cijene za najam gradskih prostora u kojima se štuje kultura knjige.
I treba poželjeti da tim primjerima krenu i drugi gradovi, primjerice i grad Zagreb, čije je šire središte prepuno tužno praznih i ofucanih prostora koji bi uz malo dobre volje mogli postati rasadnici kulture. Zato ne treba pasivno i zlurado zdvajati nad činjenicom da se u Hrvatskoj sve manje čita, nego knjizi treba otvarati sve puteve koji su još uvijek zatvoreni.