Bog je dobar za predsjednika, a za vatrogasce nije?!

Dežurni kibiceri s društvenih mreža silnu su količinu sprdnje iskoristili kako bi ismijali naslovnicu posljednjeg broja Glasa Koncila, s naslovom da je požar u okolici Splita ugašen i uz Božju pomoć, tj. molitvi svih onih koji su ga gasili, od vatrogasaca i dobrovoljaca, mještana i navijačkih skupina. Takvi su sprdonoše zacijelo požar gledali s prilične udaljenosti, vjerojatno s neke plaže ili iz kafića, znojeći se ispred pametnog telefona, skrolajući palcem nove vijesti i postove. U pravilu, tražeći istomišljenike, s kojima će lajkati ili podijeliti svoju sprdnju. U takvoj raboti teško da su mogli vidjeti sve one izjave i svjedočanstva hrabrih vatrogasaca, koji su svjedočili da ih je od stihije, osim njihova vlastita angažmana, spasio i sam Bog. Uvjereni su u to, jer da nisu, zacijelo to ne bi niti spominjali. Kome bi takve tvrdnje bile potrebne.

Nekako u isto vrijeme, nekoliko dana nakon požara, objavljeno je kako je Ustavni sud odbacio tužbe da je u predsjedničkoj prisezi suvišan završni zaziv “tako mi Bog pomogao”. Bog, dakle, nije viška u sekularnoj i demokratskoj državi. Štoviše, dio je života, pa su to u svojoj predsjedničkoj prisezi potvrdili i oni predsjednici država koji su se izjašnjavali kao agnostici. Naprosto zato što je to dio civilizacijske i kulturne stečevine društva u kojem žive i države kojoj će biti, tj. kojoj su bili na čelu.
 Međutim, u Hrvatskoj je već dugo na djelu raspirivanje svjetonazorske mržnje tobože u ime sekularnosti društva. Kibiceri-mrzitelji s društvenih mreža pravi su palitelji takvih požara, a hrane se ponajviše lošim informacijama s internetskih portala, koje često vrve posve netočnim ili izmišljenim činjenicama.

Često se to čini upravo u obrani odvojenosti države i religije, tj. zaštiti od nekog prozelitizma i nametanja vjerskih stavova, a u stvarnost je sasvim suprotna, jer se vjernici, kada krene takav “požar”, sigurno osjećaju kao građani drugog reda, ismijani i poniženi, što po načelima sekularne ravnopravnosti nikako nisu zaslužili.
Sekularnost društva, naime, nije mjera kojom mrzitelji religijskih vrijednosti žele izbaciti sav vjerski sadržaj iz javnosti i uopće iz društvene sfere.

Ona je, zapravo, ona dobra mjera međusobnog uvažavanja svjetovnog i duhovnog, pažljivo odmjerena količina uvažavanja i ne prelaženja granica u onim sferama u kojima se život i pojedinca i društva u cjelini susreće nizom važnih životnih pitanja. Koja su, s jedne strane, uređena zakonima, a s druge strane religijskim normama. I to s mnogo više podudarnosti, nego razilaženja. Jer su u temelju iste opće vrijednosti i na kojima počivaju suvremene i moderne demokracije. Kojima ne pada na pamet Boga izbacivati iz vlastita dvorišta. Bio on s vatrogascima ili predsjednicima, svejedno.