Da kardinal Bozanić nije u zagrebačku katedralu uveo radnike za vrijeme uskrsne mise, pitanje je bi li se i za Praznik rada itko pošteno sjetio potomaka nekadašnjih proletera koji s praznih pulskih i riječkih navoza mjesecima mole Boga da uvjeri zemaljske vlasti da im udijeli koju plaću.
Socijalna država davno je u utrci s nemilosrdnim tržištem izgubila osjećaje pravednosti, sindikati su se pomirili s time da ne mogu promijeniti svijet pa ga pokušavaju drukčije tumačiti, a radnici na svojoj koži i dalje dokazuju da poslije lošeg socijalizma nismo ušli u dobri kapitalizam.
Briga za radnike svodi se ili na jalove reforme radnoga zakonodavstva, ili na skolastički referendum o godinama staža, ili na to da se, i tome svjedočimo, prazničnim porcijama kuhanoga graha i prženih lignji kupuje socijalni mir. U nekadašnjoj zemlji propalog radničkoga samoupravljanja izgrađuje se tradicija masovne korupcije današnjega osiromašenog radništva. Operacija izgleda jednostavno: napuniti želudac, isprazniti glavu i rasteretiti srce.
Tradicija industrijskog proletarijata seže od Austro-Ugarske, kad se formirao poznati metalac, prolazi preko Jugoslavije, kad je metalac vladao državom, i završava u Hrvatskoj, kad nema ni metalca ni metalaca. Na usponu i padu jednog metalskog radnika ogleda se sudbina proletarijata koji se nakon stoljeća velikih ratova i revolucija primiče tehnološkom, a onda i povijesnome kraju.
Novi Praznik rada može početi: radnik još nije umro. Prije nego što su uskrsnuli u prvostolnici na Kaptolu, amblematski primjerci radnika iz Uljanika i Trećeg maja hodočastili su na Markov trg, čak i u salone Vlade; vladari su se zabrinuli za njihovo zdravlje tek kad je kardinal Bozanić digao glas protiv ravnodušnosti moćnika.
Novi grijeh struktura
Činilo se da poglavar hrvatske Crkve gleda više u prvi red nego što bi svoj evanđeoski pogled uperio visoko u nebo. Bilo je jasno koga sve smatra odgovornim što radnici priznaju da su gladni. Bome su se Plenković i Jandroković našli u nebranu misnom grožđu, pa su se, kao da ih je kardinal poškropio toplom vodom, pred katedralom stali ispričavati da za kalvariju ostataka radničke klase nije kriva njihova vlast i da se novo izdanje grijeha struktura nikako ne može odnositi na njih.
Po tome kako se pravdaju, vidjelo se o kome oni više ovise. Oštrije su reagirali političari koji nisu bili u katedrali, jer su dobro procijenili da karcinom na Uljaniku nije izrastao i bez njihove krive terapije. Kad je o brodogradilištima riječ, doista je teško reći tko je sve njihove radnike tjerao u propast. Ili tko sve nije.
Moglo bi se akademski, možda i politički, raspravljati o tome je li kardinal Bozanić trebao potezati pitanje sirotih radnika u blagdanskoj propovijedi i priliči li crkvenom poglavaru držati politički govor s oltara. Hrvatskoj to nije ništa novo. Crkva jest u svojoj ulozi kad staje na stranu slabih, nezaštićenih i ranjivih skupina i pojedinaca, pogotovo kad se i sama osvjedoči da svjetovne vlasti čekaju da netko drugi riješi teške ljudske i socijalne probleme vezane uz propast brodogradnje.
Ali, i ona sama otvara bokove dok upire prstom na grijehe struktura. Nekad se govorilo da siromasi i sirotinja predstavljaju bogatstvo Crkve jer joj pružaju priliku da se potvrdi kao zaštitnica ljudi s rubova društva; sad bi se moglo i drukčije govoriti, da bogatstvo Crkve čini njezino siromaštvo, jer se materijalizam uvukao i u njezine redove. Izuzme li se delikatni politički aspekt, o kojem se uvijek može raspravljati, crkveni ljudi „rade svoj posao“ kad opominju da se pred siromaštvom i nepravdom ne može stajati prekriženih ruku.
Voda je radnicima Uljanika i Trećeg maja – a i tolikim drugima – došla do grla. Bolje je to otvoreno reći, nego produžavati lažnu nadu da država može imati i ovce i novce, mučeći radnike obećanjima da je spas u sljedećem gostu. Živjeti mjesecima bez plaće i nije neki patent brodograditelja; i prije su radnici trpjeli sličan teror tržišta, samo s manje medijske pompe.
U nekim drugim državama bi socijalne teme iz Pule i Rijeke odlučivale o izborima; u nas razina političke svijesti nije takva da bi s radnicima mogli potonuti i vladari. Ruku na srce: nisu sadašnje vlasti stvorile problem hrvatske brodogradnje. Na Plenkovićevu je Vladu, međutim, pala odgovornost da prekine agoniju i zatvori jedan začarani krug.
Prije su vlasti, čim bi radnici zaplakali, davale skupe dude varalice iz državnoga proračuna; mjesecima sad radnici plaču, a majka ih država ne čuje, ili im priča bajke da će doći neki spasitelj s vrećom novca i riješiti njihove probleme. Siroti ministar gospodarstva promijenio je već toliko priča da ni sam u njih ne može vjerovati. Opće je poznato da Hrvati naivno vjeruju da će im netko izvana dati ono što im nedostaje u zemlji.
Vjerojatno je i to dio političkoga siromaštva. Tko god i dalje pozvoni na vrata Uljanika i Trećeg maja, izazove nadu, i kod vlasti, koje podgrijavaju (lažne?) nade, i kod radnika, kojima nada posljednja umire. Sve dosad su to bili marketinški trikovi. Slavilo se Danka Končara, a poslovnog je čovjeka više zanimalo kako će na navozima graditi hotele i vile nego brodove, i već je za te potrebe unajmio političku radnu snagu iz redova dokazanih istarskih političara.
Možda će biti repova kad se raspletu svi ugovori. Sljedeći virtualni spasitelj pojavio se u liku Tomislava Debeljaka iz Brodosplita: njegova operacija spašavanja Uljanika bila je toliko površna, gotovo neozbiljna s obje strane, da su se pravi računi o dugovima i gubicima otkrivali kad su svi (pro)slavili pobjedu.
I samo što nisu došli Kinezi, s vrećama punim gotovine. Zna se manje-više kako Kina projektira svoj budući “Put svile”; nije izvjesno da su na njemu i hrvatska brodogradilišta, ako sama Hrvatska nije strateška postaja. Stečaj, možda i djelomična likvidacija Uljanika i Trećeg maja u formatu u kojem su brodogradilišta dosad djelovala, čini se mogućim, čak i vjerojatnim završetkom duge agonije. Zato bi socijalna država morala zbrinuti radnike, da ne ostanu na cesti i da ne budu gladni.
Ako europska administracija pristaje na to da isluženi državni dužnosnici, kad izgube mandat, imaju izvjesno vrijeme, i po 12 mjeseci, ako ne i više, pravo na punu, pa na umanjenu plaću, zašto neko slično pravo ne bi bilo priznato i radnicima. Pravna bi država u takvim i sličnim slučajevima trebala, u punoj neovisnosti od politike, odrediti eventualnu krivnju i krivce za nasukavanje nekadašnje elitne grane gospodarstva.
Socijalna bi država, pak, trebala zaštititi žrtve koje je i sama stvarala kad je jamčila za poslove koji nisu imali perspektive. Dođe li do očekivanog stečaja i do moguće djelomične ili potpune likvidacije, Hrvatska se neće vraćati natrag, ali bi mogla napraviti zahtjevan korak naprijed. To nije mjera protiv radnika, nego protiv dosadašnjeg gospodarenja.
Za sudbinu naših zastarjelih brodogradilišta, opterećenih svim mogućim hipotekama, nije presudna Bozanićeva molitva; važnija će biti Plenkovićeva volja da donese političku odluku, a da tehničku izvedbu prepusti sudovima. U zagrebačkoj prvostolnici ustvari je već viđen rekvijem za ostatke radničke klase koju su nekad prepoznavali po tome da je bila obučena u plave kombinezone i da su joj sve vlasti obećavale više nego što su joj davale.
Gotovo je s Marxovim proletarijatom; legendarni profesor Adolf Dragičević upućivao je u vrijeme komunizma svoje studente da idu u zoru na zagrebački Glavni kolodvor, ako hoće shvatiti što je to radnička klasa. Tad ih je tlačila vlastita birokracija, pod firmom diktature proletarijata, na djelu je bila eksploatacija čovjeka po čovjeku, ili nad čovjekom, iako ideološki nije bila priznata; sad se u demokratskim uvjetima nastavlja eksploatacija čovjeka nad čovjekom, i opet na štetu radnika, kojeg više ne tetoši ni prijetvorna radnička ideologija.
Da ih kardinal nije uzeo u zaštitu, bi li političari uopće išta rekli o teškoj budućnosti radništva? Tko sad dođe u zoru na Glavni kolodvor, vidjet će da radnički vlakovi više ne prometuju; nema se tko u njih ukrcati. I profesor Dragičević bi danas studente upućivao da studiraju informatiku, a ne ideologiju.
Da i Kinezi, koji se još nisu odrekli Karla Marxa, preuzmu Uljanik, i oni bi se ponašali kao gazde. A najjači imaju novac i(li) drže vlast. Kinezi su napravili čudo: pod istom kožom stanuje u njima i kapitalist i komunist; pitanje je tko dolazi u Hrvatsku? Prevladaju li interesi kapitala, Hrvati se nemaju čemu nadati.
Dođu li Kinezi s rješenjem, znači da Hrvatska nije izgubila svako strateško značenje. U brodogradilištima se stavlja točka na „i“ likvidacije ostataka proletarijata koji nestaje u procesu dviju revolucija: tehnološke, koja otklanja potrebe za tradicionalnim radništvom jer nove tehnologije ubijaju niskotarifna radna mjesta na kojima su zaposlene „plave bluze“, i tranzicijske revolucije, koja je radnike opljačkala.
Njihovi nekadašnji direktori promijenili su stranku i postali kapitalisti, a oni su ušli u kapitalizam noseći gaće na štapu. Kako im je s brojem padala i moć, ne mogu sami više utjecati ni na vlastitu sudbinu, pa se prepuštaju vodi da ih nosi na mlin divljega kapitalizma. Sindikati su im nekad dijelili svinjske polovice; sad se dižu na zadnje noge ne bi li prisilili vlasti – uvjeriti ih nisu uspjeli – da počnu misliti na to da put u mirovinu ne može biti putovanje na Mirogoj. Gdje su i oni bili dok je grmjelo?
Svijetom je stoljećima vladala politika; desetljećima odlučuje novac; godinama dominira tehnologija. A radniku je uvijek teško. Može svatko do mile volje lajati na Mjesec, ali neće nitko zaustaviti žrvanj novih sistema da neumoljivo melju sve što je u vezi s propalim revolucijama 20. stoljeća. I Uljanik bi mogao postati jedna od slavnijih žrtava tehnološke kontrarevolucije, možda i Treći maj, ako se Kinezi ne solidariziraju s ostacima Titove vlasti.
Hrvatima su i dosad stranci znali prodavati rog za svijeću, kad su ulazili u banke ili u elitna poduzeća; ne treba za to kriviti strance, oni su uzimali ono što su im Hrvati (pro)davali, ili s čime nisu znali sami gospodariti. Ništa, ipak, ne treba isključivati, pa ni filmski zaokret u jednoj sasvim nepolitičnoj disciplini, ali na prostoru koji politički nije beznačajan.
Koliko je realno da zemlja koja je na dobrom putu da pretekne Ameriku preuzme proizvodnju brodova u jednoj maloj zemlji, a sama ih proizvodi bolje i jeftinije? Kina ima puno novca, opet ne toliko da bi ga mogla bacati; u perspektivi borbe za prvo mjesto u svijetu trebaju joj i nova tržišta. Ako ne kani spašavati hrvatsku radničku klasu, a ne može naći uvjerljivije ekonomske razloge da preuzme otpisana brodogradilišta, onda Kina ima neke svoje računice.
Marx je pogriješio
Od „plavih bluza“ Hrvatska teško prelazi na bijela odijela. To što iščezavaju radnici nije nikakav izolirani hrvatski problem. Problem je što iz Hrvatske odlaze školovani kadrovi, da grade druge države koje nisu plaćale njihovo školovanje. Moderni proletarijat, intelektualni, ne samo fizički, doživljava ono što je Marx krivo projektirao za svoje vrijeme – da neće imati domovinu.
Preostali brodograditelji počinju shvaćati da od vlasti ne mogu očekivati spas za brodogradilišta. Klasično radništvo fizički nestaje, a ono što od njega ostaje, politički se predaje u ruke pohotnih populista; jedino ih još oni nisu prevarili, zato što nisu bili na vlasti.
Ljevica u tim mutnim vodama više i ne baca udice: religija zauzima mjesto globalne nade koju je nekad držao komunizam, dok je bio utopija i prije nego što se kompromitirao u totalitarnoj praksi, a nacionalizam nastupa s novom energijom koja potiskuje sveprisutni monopol liberalizma. Nisu proleteri sasvim iščeznuli, ali onima koji teško prežive nove revolucije ni Duh Sveti ne može pomoći.
Kinezi obišli brodogradilište Uljanik
pa zar taj isti mirko galić nije bar četiri puta najavio sigurnu smjenu bozanića kojega će nasljediti dražen kutleša biskup porečko-pukski?