Branko Borković: Da su se lokalni šerifi bolje organizirali, bilo bi manje stradalih

Za životni put Branka Borkovića (60) veže se mnogo toga, ali činjenica da je bio zamjenik zapovjednika 204. vukovarske brigade i obrane Vukovara obilježila je njegov život. Ovaj umirovljeni brigadir Hrvatske vojske, koji će ostati zapamćen i kao Mladi Jastreb, kako mu je bilo kodno ime tijekom rata, u Vukovar je došao krajem kolovoza. Od tada je bio aktivno uključen u obranu grada.

Kako ste završili u Vukovaru u ljeto 1991. godine?
- Nakon odlaska iz JNA prijavio sam se u Zbor narodne garde u Zagreb te sam, prema planu razvoja i priprema za osnivanje Hrvatske vojske, trebao ići u Dubrovnik. Kako je došlo do usložnjavanja stvari u Vukovaru, tadašnji zapovjednik Imra Agotić zamolio me da odem u Vukovar kako bih sudjelovao u organizaciji sustava. U takvim okolnostima Vlada je poslala ministra Ivana Vekića i mene da vidimo kakvo je stanje i što se može učiniti. Tada sam upoznao i Milu Dedakovića.

Što ste zatekli u Vukovaru?
- Niz stvari je bio konfuzan. Zatekao sam veliko vojno šarenilo. U to vrijeme postojale su mjesne zajednice, tako da je obrana bila organizirana po njima. Neke od njih, poput Mitnice i Alojzija Stepinca, bile su dobro organizirane, dok neke nisu. U to vrijeme smijenjen je bio i Tomislav Merčep. Sve se to događalo u vrijeme kada su već krenulo žestoki napadi JNA i kada je grad praktički bio u okruženju pa je Vukovar već tada u vojnički nepovoljnoj situaciji. Morali smo prvo steći uvid kakvo je stanje na terenu, što imamo od postrojbi i naoružanja. Treba znati i kako je Ilok već bio ugrožen, a nekoliko dana poslije napadnut je i Berak gdje je napravljen pokolj. Ćelije su već bile spaljene, a i sam Vukovar je već bio vidno devastiran aktivnim djelovanjem postrojbi JNA.

Kakav je bio vaš odnos s Milom Dedakovićem, kao i ostalim zapovjednicima Vukovara?
- Dedaković i ja imali smo u isto vrijeme različite zadaće. Naša komunikacija je bila vrlo štura, a okolnosti su nas prisiljavale komunicirati putem telefona ili sredstava veze. Komunikacija sa zapovjednicima bojni bila je također korektna i vojnička. Neke smo stvari mijenjali da bi bilo bolje, a na neke stvari smo bili prinuđeni jer se svaki dan ginulo.

GALERIJA Mjesto sjećanja - Vukovarska bolnica 1991.

Kakvo je bilo stanje u Vukovaru kada je riječ o naoružanju i o brojnosti ljudi?
- Kada se govori o naoružanju, tu smo imali pravo šarenilo, ali i jako lošu strukturu naoružanja. U početku je to bilo nekoliko stotina automata. Treba znati i kako je prve napade JNA na sebe prihvatilo i odbilo svega 500-600 ljudi koji su bili sposobni za borbu i koji su na sebe mogli prihvatiti te udare JNA. Od 20. rujna, kada je Hrvatska vojska zauzela brojne vojarne, dobili smo više vrsta različitog naoružanja, ali smo isto tako zabilježili i veliki priliv dragovoljaca iz cijele Hrvatske i inozemstva. Od tada smo značajno ojačali obranu i to nam je bila polazna osnova za dalje. Međutim, vrijeme je činilo svoje, kao i činjenica da smo svakoga dana imali teško ranjenih i mrtvih, kao i da nismo imali smjene. Uvijek ističem kako su vukovarski branitelji učinili čudo i da je to nešto što će se još dugo izučavati. Što je najvažnije, dali smo ostatku Hrvatske prijeko potrebna tri mjeseca da se organizira obrana i ustroji Hrvatska vojska. Da nije bilo Vukovara i vukovarskih branitelja, ne bi danas bilo niti neovisne Republike Hrvatske.

Koliki je stvarni broj branitelja Vukovara?
- Kada se govori o pripadnicima 204. vukovarske brigade, govori se o brojci od oko 5000, što smatram da je previše i nije realno. Međutim, to nije problem samo Vukovara nego cijele Hrvatske. Kako sam bio dio sustava, znam da smo do Božića 1991. godine imali formiranih 17 samostalnih bojni i 65 brigada, što je oko 120.000 osoba. Zaključno s Olujom, imali smo maksimalno 260.000 branitelja, što je upola manje od današnjeg broja branitelja. Radi nanošenja štete RH, odnosno omogućavanja široj masi prava koja nisu imali, još 90-ih godina sam podnio kaznene prijave protiv dvojice resornih ministara koje i danas leže u ladicama.

Kako je bilo voditi obranu grada koji se svakodnevno granatira tisućama granata i napada i s kopna, i s vode i iz zraka?
- Činjenica je da smo konstantno imali nedostatak ljudstva, i to ne samo u borbenom dijelu nego i u svim tadašnjim oblastima života. Morali smo se snalaziti na najrazličitije načine jer nismo mogli očekivati nekakvu posebnu pomoć sa strane. Nama je zapravo najveći problem bila organizacija sustava ljudi jer je u gradu, u skloništima, bilo između 12 i 15 tisuća ljudi. Ti svi ljudi su i dalje živjeli u gradu, rađala su se djeca i trebalo je osigurati hranu, vodu i sve drugo. Imali smo i ogroman problem sa zbrinjavanjem mrtvih. I liječnici vukovarske bolnice radili su u nenormalnim uvjetima. Ipak, uspijevali smo u svemu tome. Tvrdim kako je Vukovar bio iznimno dobro organiziran u takvim uvjetima, ali i da se tako nešto za Hrvatsku danas ne može reći. Ja trenutno ne vidim takvu organizaciju kod nas.

Kada ste postali svjesni da se Vukovar ne može obraniti?
Imao sam stalnu komunikaciju s državnim vrhom i počeli smo raditi mogućnosti evakuacije stanovništva nakon što su krenule završne operacije u Vukovaru. Imali smo pokušaje konvoja, a razmišljalo se i vojnom proboju i izvlačenju civila, kao i prijevozu brodovima. Osobno, kao zapovjednik obrane, nisam smio dopustiti nikakvo beznađe iako je bilo sve manje branitelja, ali i sve manje naoružanja i streljiva. Slomom obrane naselja Lužac, kada nam je obrana presječena, bio je početak kraja. Vukovar u takvim uvjetima i suočen s napadima tolikog broja vojnika i paravojnih postrojbi, opremljenih modernim naoružanjem, više nije mogao dati. Je li se iz Vinkovaca moglo napraviti više, teško je suditi i o tome ja ne mogu govoriti jer nisam bio tamo.

Je li se moglo nešto napraviti da se Vukovar obrani?
- To pitanje je često predmet vojnih rasprava. Blizu pobjede smo bili da je bilo više razumijevanja i sluha kod određenih struktura i da se priskočilo u pomoć kada je zaustavljen proboj JNA kod Tovarnika. Tada su se pojavila i nezadovoljstva rezervista u Srbiji, koji nisu željeli ići ratovati u Hrvatsku. Zaustavili smo ih tada, ali nismo imali snage da možda već tada riješimo rat. Drugi trenutak za to bio je kada je poginuo general JNA Bratić. Da smo tada imali više granata, mogli smo ih odbaciti i to bio kraj. Tada Hrvatska vojska još nije bila ustrojena kako treba. Uz to, rat se vodio u cijeloj Hrvatskoj, a i država je imala niz ograničenja koje nije smjela kršiti. U kakvom je JNA bila stanju govori i to da su 300 metara od naselja Lužac do ceste na Priljevu osvajali deset dana, kao i da im je trebalo dva mjeseca da se spuste do Vuke. Kada se govori o mogućnosti da se Vukovar ipak spasi, mnogi zaboravljaju kako se rat vodio u cijeloj Hrvatskoj. Da je postojala bolja organizacija od strane lokalnih šerifa, vjerujem da bi i uspjesi bili bolji i da bi bilo manje stradalih. Kao zapovjednik obrane Vukovara redovito sam kontaktirao tadašnjeg predsjednika Franju Tuđmana, kao i vojni vrh. Bilo je slučajeva da je rečeno da je nešto poslano, a nije došlo ili da nam se kaže da pak nešto nemamo, a mi znamo da imamo. Hrvatska je bila država u nastajanju i to su one dječje bolesti.

Jeste li tijekom ta tri mjeseca imali komunikaciju s JNA?
Ta komunikacija je bila vrlo intenzivna. Mi smo njima stalno upadali u sustav s ciljem da ih demotiviramo. Redovito sam ih pozivao na predaju, što ih je izluđivalo.

Je li se mogao očekivati pokolj poslije sloma obrane grada?
Upozoravao sam od početka na to. Naime, Ćelije su bile primjer, a ubrzo su tako prošli i Berak, Tovarnik, a onda i Lovas. U Tovarniku su ubili svećenika. To je jedan kontinuitet zločina koji se samo ponavljao. JNA je odgovorna za spaljivanje i rušenje sela, progone ljudi, zatvaranje civila… Samim tim se ne može odvojiti niti postupanje JNA od paravojnih postrojbi. Sve one su bile pod kontrolom JNA. Možda su neka postupanja časnika JNA bila drugačija, ali to ovisi od čovjeka do čovjeka. O tome govori i postupanje Šljivančanina koji je odgovoran za Ovčaru. JNA je odgovorna i za bacanje avionskih bombi na bolnicu i za to nitko nije odgovarao. Malo im je bio sužen prostor za djelovanje s pojavom međunarodnih promatrača, ali su se zločini i dalje događali.

Često se govori o planovima za akciju vojnog oslobođenja Vukovara i Podunavlja?
Sudjelovao sam kao načelnik pješaštva HV-a u pripremama tih planova i neosporno je da smo bez problema mogli vojno osloboditi te prostore. Ti planovi su i danas tajna i tako će ostati dok država ne odluči drugačije. Sve što o tim planovima izlazi u javnost, pa tako i razni nazivi, su poluistina. Imali smo procjene vremena koliko bi nam trebalo za tu vojnu operaciju, broj poginulih, ranjenih… Imali smo sve. S vremenskim odmakom mogu reći samo kako je ovo bila najbolja moguća opcija koja se mogla dogoditi i da se zbog toga ovdje danas normalno živi, na granicama nema vojske… U suprotnom bi se i danas možda preko Dunava gledali preko nišana.

S odmakom od 30 godina, biste li promijenili nešto? Biste li ponovno došli u Vukovar?
U sustavu obrane ništa ne bih mijenjao jer smo učinili i više od maksimalnoga. Bez razmišljanja bih ponovno došao u Vukovar jer se ne bih mogao pogledati u ogledalo da sam ostao u Zagrebu dok se takve stvari događaju u Vukovaru. Biti hrvatski branitelj je nešto časno, ali biti vukovarski branitelj je nešto posebno. Malo nas je koji se možemo time pohvaliti. Mi smo stvarali državu i ponovio bih sve to.

Međutim, i pored svega Vukovar ima samo dva generala, Blagu Zadru i Željka Živanovića. Ni Dedaković niti vi niste dobili činove generala?
U pravilu, tko je bliže vatri, taj se bolje i ugrije. Ipak je Vukovar za Zagreb periferija. Osobno, meni ti činovi ništa ne znače, posebno kada znam da ista odličja nose neki koji su osramotili Hrvatsku. Bio sam predložen za čin general bojnika, ali je jedna osoba poderala taj prijedlog. Razna podmetanja su nastavljena i dalje. Što se mene tiče, mogu svi generali iz Generalskog zbora stati na jednu stranu, a ja sam na drugu, pa da vidimo tko zna što i koliko je tko napravio u obrani Hrvatske.

Izašli ste iz Vukovara u proboju i onda se suočili s novima neugodnostima?
Da, iz Vukovara sam sa skupinom branitelja izašao u noći sa 17. na 18. studenoga. Trebale su nam dvije noći i jedan dan da dođemo do Vinkovaca gdje sam saznao kako me se želi likvidirati i da postoji tjeralica. Javio sam se odmah zapovjednicima Tusu i Vrbancu, a u Đakovu zatražio i zaštitu nadbiskupa. Dva dana kasnije došao sam do gradonačelnika Osijeka Zlatka Kramarića i odatle se javio predsjedniku Tuđmanu. Kad sam došao u Zagreb, spriječili su me da dođem do predsjednika, a nakon par dana su me kidnapirali sa sastanka i ilegalno zatvorili. Kroz Sabor su me vodili u lisicama na ispitivanje kod Josipa Perkovića. Nikada nisam rehabilitiran, ali mi je ispravljen dosje te i dan danas imam status osobe koja je neprijatelj.

Kako gledate na Vukovar danas?
Vukovar je sve ljepši i ljepši i ja se posebno ugodno uvijek osjećam u tom gradu. Radujem se njegovom svakom novom napretku i vjerujem kako će u budućnost biti još ljepši i uređeniji, a građani zadovoljniji. Vjerujem kako će grad još više krenuti naprijed i napredovati kada se Hrvatska dodatno integrira u EU, postane dio Schengena, kao i kada bude izgrađen koridor 5C. Siguran sam da za Vukovar dolaze bolji dani. To je grad koji je to i zaslužio.

VIDEO Vukovar: Zračna snimka Ovčare - mjesta najvećeg zločina u Domovinskom ratu

Video: Davor Puklavec/Pixsell