Česi su još 1967. imali projekt izgradnje 410 kilometara dugog tunela do Jadrana

Ljeto je 2020. U Českim Budějovicama turisti se ukrcavaju u brze vlakove koji ih voze tunelom kroz Austriju i za dva sata iskrcavaju pokraj Kopra na češkom otoku Adriaport gdje će provesti odmor na svom komadiću sjevernog Jadrana. Ovaj futuristički scenarij zamišljen prije pola stoljeća ovog se ljeta dakako neće ostvariti: ne postoji ni Adriaport ni podzemni koridor od Češke do Jadrana, već će Česi u najboljem slučaju na svoje najdraže more putovati zračnim ili strogo kontroliranim cestovnim koridorima uz mjere zdravstvene zaštite zbog koronavirusa. Hrvatskom se proteklih desetak dana proširila vijest da će Česi ponovno spasiti hrvatsku turističku sezonu, kao i u vrijeme Domovinskog rata, a predstavnici dviju država doista su počeli razgovarati o mogućim modelima kojima bi se Česima omogućilo ljetovanje na Jadranu kao što je zatražilo gotovo 200 čeških turističkih agencija. Mnogi sumnjaju u realizaciju ove ideje i gotovo da je tretiraju poput spomenutog plana o gradnji 410 kilometara dugog željezničkog tunela koji je trebao profunkcionirati upravo 2020.

Projekt s ciljem pretvaranja Čehoslovačke u pomorsku zemlju još je 1967. osmislio ekonomist Karel Žlábek i dobio je potporu državnog vrha. Bili su izrađene i potrebne studije, no tunel ipak nije krenuo u realizaciju. Neposredni izlaz na more trajno će ostati utopija, no ljubav Čeha prema Jadranu, naročito hrvatskom, doista je dirljiva pa ne čudi što rezultira i „morskim“ idejama ili avanturističkim pothvatima.

Češke investicije u turizam

Još su živa sjećanja na turiste iz nekadašnje Čehoslovačke koji su cijelu godinu štedjeli da bi si mogli priuštiti ljetni odmor te su unatoč brojnim restrikcijama komunističkog režima svojim slabašnim škodama kretali na naporan put prema jugu. Česi su ostali vjerni Hrvatskoj i dolaskom slobode koja im je širom otvorila granice i znatno podigla standard te su danas, s oko 800.000 posjetitelja godišnje, šesti po broju stranih turista u Hrvatskoj koju mnogi doživljavaju drugom domovinom, poput oskarovca Jiříja Menzela, a osobito oni koji u Hrvatskoj imaju svoje nekretnine, ali i jahte. „Vaše more – naše more”, naslov je Menzelova dokumentarca iz 2010. posvećenog posebnom odnosu Čeha prema Jadranu koji se razvija još od kraja 19. stoljeća kada i stanovnici industrijski i društveno razvijene Češke prihvaćaju trend putovanja radi fizičkog i duševnog odmora, a posebno na more. Interes Čeha usmjerio se na Jadran s kojim su dijelili pripadnost istoj državi, Austro-Ugarskoj, a dodatan motiv bio je i osjećaj slavenske uzajamnosti. U Češkoj je 1888. osnovan Klub čeških turista s ciljem njegovanja i promicanja turizma. Klub je počeo organizirati i putovanja u okolne zemlje, a veliki pothvat bilo je 14-dnevno putovanje u Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru od 13. do 30. travnja 1897., prvo organizirano putovanje Čeha na Jadran. Skupina koju je činila 71 osoba putovala je vlakom sa sedam vagona, a domaćini su ih oduševljeno dočekivali. Vodiči su im bili lokalni uglednici: u Solinu i Splitu arheolog Frane Bulić, u Dubrovniku književnik Ivo Vojnović, u Cetinju vojvoda i pjesnik Marko Miljanov, a u Mostaru pjesnik Aleksa Šantić. Takav doček nije imala nijedna strana skupina turista. Drugi izlet organiziran je od 2. do 24. svibnja 1899., itinerar je bio otprilike isti kao i 1897., a isto tako i srdačna dobrodošlica. Cilj ovih posjeta bio je upoznavanje slavenskih zemalja na jugu, a drugi razlog bio je odmor uz more.

Česi su bili među pionirima hrvatskog turizma ne samo kao gosti, već i kao organizatori. Kao poduzetnici ulagali su i u Opatiji kao središtu turizma na Jadranu, a hotele i pansione otvaraju i u Poreču, Lovranu i Puli. Jedna od najpoznatijih i najvažnijih priča o zaslugama Čeha za razvoj turizma dogodila se u Baški gdje zahvaljujući naporima lokalnog Kupališnog društva prvi turisti dolaze 1908. godine. Među njima bile su dvije češke obitelji, 1909. čeških je gostiju bilo 38, a 1910. gotovo 1000. Bila je to zasluga praškog izdavača Emila Geistlicha koji je u češkim novinama promicao Bašku i opisivao njezine ljepote. Obećao je da će pomoći Kupališnom društvu pa je u Češkoj prodavao njegove dionice te je 1910. osnovana Kupališna zadruga Hrvatsko-češko morsko i klimatično kupalište Baška čime počinje uspon tog turističkog odredišta, posebno među češkim turistima. Geistlich se i sam uključio u turistički biznis te dao sagraditi hotel Baška.

Hotel smješten odmah na plaži građen je kao prizemnica iz koje se moglo „iz sobe ravno u more“, kako je glasio reklamni slogan. Geistlich je otvorio i Češki restauracijski paviljon s češkom kuhinjom i budějovičkim pivom, a kao kuharice angažirao je tri Pražanke. Češke kuharice doveo je i u restorane svojih konkurenata. Mjesni pekar naučio je peći češko pecivo, a brijač je kao pomoćnika uzeo Čeha da od njega nauči „češke manire“. Broj turista u Baškoj rastao je iz godine u godinu, sve do 1914. kada je zbog rata sezona završila ranije. Povratak turista uslijedit će tek 1921. nakon povlačenja talijanske okupacijske vojske. Razvoju turizma u Baški pridonijela je i liječnica Zdeňka Čermáková koja je došla kao apsolventica medicine na Geistlichov poziv kako bi se češkim turistima osigurala i liječnička skrb. Ondje je, međutim, uz kraći prekid ostala do smrti 1968. Ambulanta u Baški nosi njezino ime, dok je Geistlichu podignuto poprsje. U gradu Krku za razvoj turizma zaslužan je Čeh Jaromír Macháček koji je 1910. osnovao Dioničko društvo primorskih kupališta u gradu Krku.

Česi su zaslužni i za razvoj turizma na Rabu, o kojem je brošuru objavio novinar i slavist Adolf Černý s porukom da treba sačuvati slavenski karakter otoka. Temeljem toga 1909. Središnjica učiteljskih društava u Moravskoj odlučila je otvoriti svoje odmaralište i poslala onamo Marie Steyskalovu, ravnateljicu ženskog internata u Brnu, koja je unajmila jednu kuću i nekoliko stanova. Černy i Steyskalová nastojali su da se na Rabu osnuje češko kupalište, no plan se tada ipak nije ostvario. Steyskalová je međutim trajno zadužila Crikvenicu gdje je 1910. osnovala prvu češku dječju koloniju na Jadranu i stekla zasluge za početak lječilišnog turizma u tom gradu. Prva sredstva prikupila je prodajući školjke s Raba u Brnu. Nakon prvih boravaka češke djece u unajmljenim sobama, 17 je godina postupno građeno lječilište koje su svi zvali Češka kolonija. Sastojalo se od pet zgrada u neposrednoj blizini mora, okruženih šumom i vrtovima ružmarina. Imala je vlastiti mol, plažu, bazene, rendgen i sav komfor i opremu koju je za to vrijeme moderno lječilište moglo imati, pa čak i češku školu. U Kaštel Lukšiću je 1909. liječnik Jindřich Šoulavý kupio ljetnikovac obitelji Cambi i otvorio pansion s plažom koji je reklamirao kao cjelogodišnju klimatsku stanicu. Česi su se na Jadranu osjećali kao doma i nisu ih smatrali strancima kao druge turiste. No domaćinima je ipak bilo neobično da stranci dolaze u njihovo mjesto, kupaju se, sunčaju, ljenčare i uživaju pa su takav bezbrižan stil života u Dalmaciji prozvali „češki život“. Nisu znali da njihovi gosti ostatak godine marljivo rade da bi si priuštili ljetni odmor.

Negativni napisi

U to vrijeme bilježe se i negativni napisi o češkim turistima pa Franjo Horvat Kiš u knjizi Istarski puti 1919. bilježi: „U Medulinu ima mnogo Čeha na kupanju i svi žive od konzerve svake ruke. Ovaj ima gusku, onaj patku – u konzervi. Danas se slože pa jedu za ručak gusku kod ovoga, sjutra patku kod onoga. Jedna ovakva konzerva stane jedan forint i dvadeset novčića. Najedu se četiri osobe i još ostane za večeru...“ U nastavku Kiš citira lokalnog gostioničara: „Ima ih preko dvjesta ovdje ovih Čeha, ali svima nama od njih malo hasne. Ispije pivo to je sve. Objeduje pod smokvom u tratini. Ako dođe u gostionicu, još je na teret. Od ručka mu moraš ostatke čuvati za večeru, za njim čistiti i to zato da popije politru piva.“ Slično se pisalo i u Obzoru 1921: „Dosad su Česi, koji su dolazili na ljetni boravak, to prakticirali tako da su si u hotel nosili jelo i dali servirati samo vodu.“ Fama o Česima kao vjernim gostima, ali lošim potrošačima postoji i danas, no u Češkoj je jednako tako bilo antireklama za hrvatski Jadran, a najpoznatije su bile priče o češkoj učiteljici koju je pojeo morski pas. U jednim češkim novinama 1907. prenesena je vijest da je kraj Sućurja na Hvaru morski pas pojeo mjesnu učiteljicu i to je bilo dovoljno za nastanak legende, koja živi do danas, da turistima na Jadranu prijete opasne ribe koje posebno vole češke učiteljice. Bilo kako bilo, Česi su posjećivali sva ljetovališta na Jadranu, sve do Dubrovnika. O tome 1912. piše u časopisu Kluba čeških turista: „Svuda se srećeš ne samo s pojedincima, nego i s cijelim društvima zemljaka, zapinje ti za uho češki govor, negdje nalaziš cijele kolonije, a o porastu češke plime možeš se uvjeriti i na vlastite oči i uši. Svi koji su uočili ljepote slavenskog juga toliko su zadovoljni da postaju oduševljeni pioniri pokreta na jug.“ U Dalmaciju se iz Češke uglavnom putovalo preko Trsta do kojeg se dolazilo vlakom, a zatim se do pojedinih odredišta odlazilo parobrodima. Putovanje cestama nije se preporučivalo jer su bile loše. Izbijanjem Prvog svjetskog rata zaustavljen je i turizam, a nakon rata oporavak je išao polako, uz očekivanje da se vrate nekadašnji gosti, iako se Češka i Jadran više nisu nalazili u istoj državi, već u Čehoslovačkoj i Kraljevini SHS, odnosno Jugoslaviji. U početku su Česi odlazili na Baltik jer su odnosi čehoslovačke i njemačke valute bili povoljniji, a tek 1922. opet se vraćaju na Jadran. Te ih je godine bilo 25.000. Iz godine u godinu broj se povećavao poboljšanjem turističke ponude i usluga te boljom prometnom povezanošću. Turisti iz Čehoslovačke bili su na trećem mjestu, nakon Nijemaca i Austrijanaca, pa ih je 1936. bilo oko 68.000. U nekim mjestima bili su prvi, poput Crikvenice koja im je bila najbliža.

Među turistima su prevladavali pripadnici više srednje klase, kao i poznate osobe poput premijera Antonina Švehle i Františeka Udržala koji su ljetovali u Kuparima, dok su primjerice književnica Růžena Svobodová i književnici František Xaver Šalda i Jiří Wolker odlazili u Bašku. Dolazili su i skromniji ljudi, poput učitelja, studenata i izviđača. Tridesetih godina počinju dolasci autobusom u organizaciji putničke agencije Čedok, ali i osobnim automobilima. Uvedene su i zrakoplovne veze: prva zračna linija između Čehoslovačke i Jugoslavije bila je 1930. Prag – Zagreb, 1935. Prag – Brno – Bratislava – Zagreb – Sušak, i to amfibijskim zrakoplovom koji je u Sušak pristajao direktno u luku, a 1938. uvedena je i linija Prag – Dubrovnik, preko Brna, Zagreba i Sarajeva. Od 1936. Čedok organizira i posebne „jadranske vlakove“, iz Praga preko Brna i Bratislave kroz Mađarsku. Osim Jadrana, čehoslovački turisti obilazili su i Dinaru, Biokovo, Velebit, Plitvička jezera, slapove Krke, kao i Zagreb, Samobor i Daruvar.

Crikvenica na dobru glasu

Najviše Čeha dolazilo je u Primorje, gdje je bilo najviše čeških hotela, pansiona i sanatorija, gotovo trećina poduzeća. U Kraljevici su postojali pansion i hotel Praha. Crikvenica je bila na glasu i zbog lijepih plaža, dobrih hotela, sadržaja. Osim dječjeg sanatorija postojali su i pansioni Slavia i Morava koje je držao Albín Starešina, a František Koudelka hotel Bellevue. Marie Škodová je bila suvlasnica pansiona Vila Mir. Oni željni mira odlazili su u Selce gdje je Alois Beránek otvorio hotel Rokan.

U Baškoj je turizam obnovljen 1921. jer su do 1920. ondje bili talijanski vojnici koji su bili okupirali Krk. Geistlich je brzo obnovio hotel. Godine 1921. od 1069 gostiju iz Čehoslovačke ih je bilo 1010. Geistlich je 1922. umro pa je posao nastavila njegova supruga Anna. U Malinskoj je smještaj Česima nudio liječnik Ivan Majnarić čija je žena Libuše Zentelová bila Čehinja. Bračni par Kuchař vodio je pansion i restoran Paradis, a Josef Strnad pansion Praha. Na Rabu se u novim političkim prilikama situacija promijenila u korist češkog kapitala. Predratne učiteljske pansione na Rabu kupio je Albert Machař koji je sagradio i dva nova luksuzna hotela, Palace hotel Praha i Bristol koji su gostima nudili odmor u vrtovima sa suptropkskom vegetacijom, igralište za tenis, češku kuhinju i vina iz vlastitih vinograda. Česi su bili prvi turisti na Pagu gdje je 1925. ljetovala studentska kolonija smještena u jednoj školi jer nije bilo nikakvih smještajnih kapaciteta. U Kaštel Lukšiću se pansion Jindřicha Šoulavog proširio, kao i pansion Františeka Šilera kod Splita koji je sagradio zgradu u stilu rimskih palača. U Sutivanu na Braču Jindřich Šorm imao je hotel Praha, a Bohumil Šlachta hotel Vesna.

Hotel Praha bio je i u Dubrovniku gdje je bilo mnogo čeških poduzeća. U Gružu je Dragutin Poláček imao Grand hotel Petka, u gradu je u hotelu Central Bohuslav Hejda vodio češki restoran, a František Doubrava češku kavanu Sport. U većini hotela nudili su se češka kuhinja, časopisi i novine, a bila je i češka posluga. Najveće ljetovalište bili su Kupari koje je 1921. Jaroslav Fencl pretvorio u prvi turistički resort na Jadranu nakon što je prethodno zakupio uvale Kupari i Srebreno. Ondje su bila dva hotela s dvije depandanse, vlastitim vodovodom i elektranom. Osim iz Čehoslovačke, dolazili i turisti iz drugih zemalja, a održavali su se i kongresi i konferencije. Česi su otvarali pansione i u Mlinima i Cavtatu.

Povratak Čeha nakon rata

Drugi svjetski rat ponovno je zaustavio turizam. Početkom 1939. još su se slali turistički prospekti, Čedok je planirao turističke vlakove, no njemačkom okupacijom Češke sve je stalo jer je za putovanje osim viza trebala i dozvola Gestapa. Turisti iz Čehoslovačke na Jadran se vraćaju tek nakon normalizacije odnosa s Jugoslavijom 1955., u potpuno drukčijim društvenim, političkim i gospodarskim okolnostima. Zbog Željezne zavjese najčešće su putovali preko Mađarske pa im je umjesto sjevernog Jadrana novo omiljeno odredište postalo šire područje Makarske, a slabiji imovinski status mnoge je prisilio na ljetovanje u kampovima. S nešto manje od milijun noćenja 1966. turisti iz Čehoslovačke činili su manje od deset posto turističkog prometa, a zanimljivo je da se već 1969. dogodio nagli porast, na čak 2,2 milijuna noćenja. Zbog jačanja komunističke represije uslijedio je pad, da bi vrhunac bio 1985. s više od tri milijuna noćenja. Srpska agresija 1991. ponovno je zaustavila hrvatski turizam, ali već iduće godine Česi su se vratili i ostvarili oko 800.000 noćenja, a 1993. dvostruko više. Znatno se pojačao udio Čeha u ukupnim brojevima pa su tih ratnih godina ostvarivali čak 22 posto svih noćenja u Hrvatskoj. Krajem rata i povratkom drugih turista udio je ponovno pao, ali povećale su se realne brojke. U ratnim godinama Česi su, kao i u prvoj polovici 20. stoljeća, uglavnom ljetovali u Istri i na Kvarneru koji su bili relativno udaljeni od okupiranih područja.

Posljednjih dvadesetak godina Čeha ponovno ima posvuda te kao i nekada na „svom“ moru nisu samo gosti, nego i investiraju u nove kapacitete zahvaljujući kojima Hrvatska ostaje privlačna strancima čak i u ovo vrijeme dok je većina čovječanstva prisiljena na kućnu izolaciju.

VIDEO Vodeći hrvatski znanstvenici predviđaju kada bi mogla završiti pandemija