Četiri plaće za sedam dana u hotelu

Zamislili smo da smo hrvatska obitelj s natprosječnim primanjima koja si je ove godine odlučila priuštiti nešto bolje ljetovanje nego uobičajeno.

Prevruća potkrovlja

Supruga, dvoje djece (6 i 13 godina ili 13 i 14 godina) te muž nisu u našoj priči sanjali ni o kakvom ludom provodu, o hotelima s pet zvjezdica niti o bilo kakvoj ekstravagantnoj ponudi. Pucali su, istina, na četiri zvjezdice i razmišljali samo o tome kako se sedam ili četrnaest dana na hrvatskom Jadranu u potpunosti opustit, ne raditi ništa te ispuniti svoje temeljne životne potrebe - doručkovati, ručati, večerati te pri tome piti. Ove godine ih nisu zanimali tijesni privatni apartmani u prevrućim potkrovljima dodatno podgrijani kuhanjem za ručak ili večeru. I da – usudili su se sanjati o špici sezone, ne o nekom plivanju u prehladnom moru. Međutim...

Već prvi poziv u Family Hotel Diadoru otkrio im je da all inclusive ponuda u obiteljskoj sobi (doručak, ručak i večera uz besplatno piće) u drugoj polovini srpnja stoji 20.150 kuna za sedam noćenja ili 3,7 prosječnih hrvatskih plaća. I za natprosječnu hrvatsku obitelj previše! Da su u Diadori odluči provesti tri i pol tjedna radnik s prosječnom hrvatskom plaćom za to bi trebao raditi godinu dana.

U umaškom hotelu sa četiri zvjezdice, obitelj koja ima dvoje djece i ‘peh’ da se radi o trinaestogodišnjaku i četrnaestogodišnjaku (a ne o mlađoj djeci na koju hoteli daju ili 50 posto popusta ili ih čak primaju besplatno) dvotjedno ljetovanje stajalo bi oko 30.000 kuna.

U Dubrovniku ili na Malom Lošinju slični bi gušti stajali oko 40.000, a u Zadru bi se izdatak približio vrtoglavoj svoti od 50.000 kuna. Toliko - dovoljno da se kupi solidan polovni automobil ili obnovi namještaj i bijela tehnika kod kuće - samo uistinu rijetki mogu izbrojiti za godišnji odmor. Nakon informacija koje su nam ukazivale da za našu četveročlanu obitelj all inclusive ponuda u hotelima s četiri zvjezdice znači 20-30 tisuća kuna za sedam dana, odlučili smo da naša obitelj možda ipak ne treba ručati. Nazvali smo poznatu grupu Hotela Solaris kod Šibenika te doznali da za sedam polupansiona (doručak, večera, piće) u hotelu Niko treba potrošiti “samo” 13.307 kuna ili 2,4 prosječne hrvatske plaće.

U domaćim agencijama teško se mogu i sjetiti kad su uopće prodali četrnaestodnevni aranžman.

Tek na akciji pristupačni

- Naši ljudi, ako ne idu u jeftiniji privatni smještaj, uglavnom biraju hotele s tri zvjezdice. Većini su zanimljive cijene koje počinju s 1995 kuna za sedmodnevni odmor i završavaju na maksimalno 3995 kuna. Objekti sa četiri zvjezdice postaju opcija tek kad ponude neku osjetniju cjenovnu akciju, pa sedam polupansiona po osobi pojeftini sa četiri na, recimo, 3200 kuna.

I to sve vrijedi ili za ljude bez djece ili za obitelji koje imaju manju djecu, do 12 godina kada još za njih dobivaju osjetne popuste – kazuje Dalibor Čanaglić iz agencije Kompas. Statistika je lani zabilježila da su Hrvati od ukupno 5,4 milijuna noćenja ostvarenih na odmoru, u hotelima proveli svega 1,9 milijuna. Ponajmanje, naravno, u spomenutim visokokategornicima, kojih je iz sezone u sezonu na Jadranu sve više. Iako tristotinjak od 600 hrvatskih hotela još uvijek nosi cjenovno dostupnije tri zvjezdice, oko 150 ih već ima četiri zvjezdice. Otprilike toliko je u nas još uvijek i hotela s dvije zvjezdice, dok se s pet zvjezdica na pročelju može pohvaliti 4 posto, odnosno nešto manje od 30 hotela.

Zahvaljujući jeftinijem privatnom smještaju u kojem se još u sezoni može dobiti noćenje i po desetak eura oko 1,5 milijuna Hrvata ipak ode na more. Valja pripomenuti da svi spomenuti hoteli nemaju nikakvu bogatašku ponudu nego zapravo predstavljaju visoki standard odmora u kojem bi trebala uživati prosječna zapadnoeuropska obitelj. Moglo bi se reći da bi si tako nešto natprosječna hrvatska obitelj trebala moći priuštiti barem svakih četiri ili pet godina. Ali, na žalost, ne može.

Sedam polupansiona u rovinjskom Edenu za našu obitelj stoji 3570 eura. Do u euro se poklapa s cijenom Valamar LaCrome Dubrovnik hotela. Mnogi se, vjerujemo, sa žalom prisjećaju ere radničkih odmarališta kad su neka od njih nudila skoro isto kao današnji hoteli sa tri zvjezdice, ali gotovo besplatno.