Anu Petrović zatekli smo uplakanu. Naime, netom prije doznala je da njezin Patrik, koji će uskoro napuniti 14 godina, ove školske godine neće imati asistenta u nastavi u đakovačkoj OŠ Vladimira Nazora.
– Srce mi puca od tuge! Tridesetak je učenika s poteškoćama, u šest razreda, a imat će, kako mi je rečeno, samo četiri asistenta – počinje ona.
Aljkavo i bijedno
Bila je među đakovačkim roditeljima koji su lani prosvjedovali kada je Ministarstvo obrazovanja srezalo naknade roditeljima za troškove prijevoza djece s posebnim potrebama. Plaćali bi samo prijevoz od kuće do škole i od škole do kuće, dakle u dva smjera.
– Roditelji bi, valjda, trebali stajati pet sati pred školom i čekati djecu, a ne nakon nastave doći po njih. Uspjeli smo se izboriti za četiri smjera, ali kasnije su izradili novi izračun kilometara, i to zračnom linijom. Meni su od Đakovačkih Selaca do Đakova izračunali četiri kilometra, a s obzirom na regulaciju prometa u gradu, vozim se sedam kilometara, što znači da prijeđem dnevno 12 više nego što mi plate – prikazuje i zaključuje: – Sve je to kod nas aljkavo, jadno i bijedno!
Ana Lončarić čelnica je Udruge obitelji djece s autizmom “Dar” koja okuplja, primarno, 40-ak mališana te odraslih iz Osijeka s tom dijagnozom.
– Moj sin ima 10 godina i autizam. S diskriminacijom se susrećemo u svim segmentima društva. Za bilo kakve pomake potrebne su godine, a svi mi imamo životni vijek. Nikada neću moći mirno umrijeti jer znam da nemam ništa riješeno za svoje dijete – rekla nam je Osječanka Ana Lončarić.
– Autistično dijete prime u vrtić pa ga po godinu dana ostave na prilagodbi od dva sata dnevno, umjesto da to traje mjesec, dva. Rijetka su djeca na cjelodnevnom boravku u vrtiću, većina je na poludnevnom pa i roditelji moraju raditi na pola radnog vremena, što se odražava na njihovu financijsku situaciju – navodi ona. Roditelji su nezadovoljni i propisanim terapijama koje se svode na pola sata logopeda i pola sata radnog terapeuta – tjedno.
– Ni zdravom djetetu to ne može koristiti – stava je naša sugovornica.
Njezin sin učenik je OŠ Ljudevita Gaja, jedne od tek dvije osječke škole s poluintegracijskim pristupom, uz OŠ Vladimira Becića. – Dio nastave, što može, sluša u razredu sa svima ostalima, a teže predmete u posebnom odjeljenju gdje mu je učiteljica defektolog. Takvih bih škola trebalo biti puno više – ističe.
Usto, diskiminirani su jer se djecu s autizmom, nastavlja ona, ne može upisati u sportske klubove, zakinuti su za društveni i kulturni život.
- Još je gore odraslima s autizmom, oni su potpuno isključeni iz svih sfera života nakon 21 godine i prepušteni su roditeljima na brigu, dok su živi – ističe.
Vladaju predrasude
Tri majke autistične djece, okupljene u građansku inicijativu, uspjele su pak izboriti gradnju Centra za autizam u Osijeku, koji još čeka opremanje i otvaranje u 2019.
– Ima pozitivnih primjera, zahvalni smo svim ustanovama, a posebice individualcima koji nam pomažu. No, puno toga treba mijenjati. Imam sina jedinca koji će naslijediti našu mirovinu i imovinu kad umremo. No, sve će mu to država uzeti, i još i njegovu invalidninu, i plaćat će ustanovu u kojoj će biti smješten – kaže.
Pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević gostovala je jučer u TV-studiju Večernjeg lista.
– Ured kontinuirano preporučuje donošenje pravilnika o pomoćnicima u nastavi. U našem društvu puno toga još treba napraviti za uključivanje djece s teškoćama u razvoju u obrazovni sustav. Razlog je često nedovoljna osviještenost i needuciranost za podršku toj djeci. Ne smije se dogoditi da dijete s teškoćama ne upiše u vrtić zbog kadrovskih nedostataka. Neprihvatljivo je, a tu se kriju i predrasude – kazala je.
Pogledajte i video gostovanja pravobraniteljice za djecu Helence Pirnat Dragičević u TV-studiju Večernjeg lista: