Dok ministrica Blaženka Divjak govori o obrazovnim promjenama, ili o “Školi za život” kao učenju kritičkog razmišljanja i školi budućnosti u kojoj bi se trebala učiti i empatija, obrazovani (barem bi to trebali biti) administrativci u gradskim uredima, školama, pa i prostorima školske medicine odlučili su u praksi dvjema sedmogodišnjakinjama pokazati što je doista “Škola za život”. Ili pokazati im vlastito shvaćanje te škole.
Elenu i Tenu, prvašice iz dva različita grada kojima je nepovratno oduzet prvi dan škole, netko je prekrižio, na njih zaboravio. Nisu bile dovoljno glasne ni dovoljno vidljive. Za jednu od njih “netko” je procijenio da može izgubiti njezinu dokumentaciju o upisu, a za drugu se netko usudio u posljednji trenutak, uoči prvog dana škole, poslati dokumentaciju. Netko, zasad bezimen, situiran u svijetu gradskih ureda, možda netko podoban...
I dok su dvije djevojčice koje su se iskreno veselile važnom događaju u svojem životu ostale negdje u ćošku školskog hodnika s logičnim pitanjem: “Kada ćemo mi u školu?”, odgovorni iz gradskih ureda za obrazovanje imali su obraza, pritom utvrđujući gradivo vlastite si “Škole za život”, još i tvrditi: “Nismo pogriješili”.
Jedno je sigurno, neće pogriješiti njihovi šefovi odluče li ih (što je malo vjerojatno) pozvati na odgovornost (a moraju znati o kome je riječ). Zbog zaboravljivosti, a ne empatije. Zbog zanemarivanja zadatka, ne zbog činjenice da su i Elena i Tena djevojčice s posebnim potrebama ili uvriježenim rječnikom “djevojčice s teškoćama u razvoju”. Jer dodatnu teškoću tim su sedmogodišnjakinjama zadali neki njima dvjema nepoznati ljudi, sa znatno težim dijagnozama od njihovih, kada su im poželjeli pokazati tu tako uvriježenu “Školu za život” u našem sustavu. A pokazali su tek vlastitu glupost kojoj se i Elena i Tena na kraju tek mogu nasmijati kao da je riječ o likovima iz crtića. Jer nitko važniji od crtanog lika nije se ni pokušao poigrati njima!
POGLEDAJTE VIDEO: Majka male Elene potresnim je pismom digla javnost na noge: