Putinova završna igra: Nije se on slučajno usporedio s carom Petrom Velikim...

Čitati misli predsjedniku Vladimiru Putinu nije lagan zadatak, ali ponekad ruski vođa taj posao učini jednostavnim. Jučer je Putin odao počast caru Petru Velikom na 350. godišnjicu njegova rođenja, uspoređujući navodnu povijesnu težnju tadašnje i današnje Rusije za povratkom ruskih zemalja.

Svatko tko želi znati kakav je Putinov cilj u Ukrajini trebao bi pročitati transkript njegovog govora, koji je objavljen ovdje na engleskom jeziku, piše CNN.

Putinove riječi govore same za sebe: Ono što on želi u Ukrajini je povratak Rusije na svjetsku scenu kao imperijalne sile.

Mnogi promatrači brzo su uočili jednu od provokativnijih Putinovih rečenica, u kojoj se usporedio s Petrom Velikim, ruskim carem iz 17. stoljeća poznatim po modernizaciji društva i osnivanju Sankt Petersburga – Putinovog rodnog grada.

„Petar Veliki vodio je Veliki sjeverni rat 21 godinu,” govorio je opušteno i naizgled samozadovoljno Putin. „Na površini je izgledalo kao da ratuje sa Švedskom da joj nešto oduzme… Ali on ništa nije oduzimao, on je vraćao. Tako je tada bilo.”

Nije bilo važno što europske zemlje nisu priznale njegovo nasilno uzimanje teritorija, dodao je Putin.

„Kada je osnovao novi glavni grad, nijedna europska zemlja nije priznala taj teritorij kao dio Rusije, svi su ga priznavali kao dio Švedske,” rekao je. „Ipak, od davnina su tamo živjeli Slaveni zajedno s ugrofinskim narodima i taj teritorij bio je pod ruskom kontrolom. Isto je i na zapadu, u Narvi i njegovim prvim pohodima. Zašto bi išao tamo? Vraćao je i učvršćivao teritorij, upravo to je činio.”

Aludirajući izravno na vlastitu invaziju na Ukrajinu, Putin je dodao: „Jasno je da je nas dopao zadatak da vratimo i učvrstimo teritorij.”

Te izjave je brzo osudila Ukrajina, koja ih je prepoznala kao očito priznanje Putinovih imperijalističkih ambicija.

„Putinovo priznanje oduzimanja teritorija i uspoređivanje s Petrom Velikim dokazuju – nije postojao nikakav ‘sukob’, samo krvava okupacije pod izmišljenom izlikom genocida nad narodom,” napisao je savjetnik predsjednika Ukrajine, Mihajlo Podoljak na Twitteru. „Ne bismo trebali razgovarati o ‘spašavanju ugleda Rusije’, nego o njenoj neodgodivoj deimperijalizaciji.”

Mnogo toga se ovdje treba analizirati i u kontekstu povijesti i sadašnjosti. Podoljak je aludirao na razgovore u međunarodnim krugovima o ideji kako Putinu treba ponuditi način da deeskalira ili zaustavi borbe u Ukrajini, a da se time ne izloži sramoti. Francuski predsjednik Emmanuel Macron glavni je zagovornik te ideje, rekao je prošli vikend da svijet „ne smije poniziti Rusiju” u potrazi za diplomatskim rješenjem.

Takvi argumenti možda su se činili razumnijima prije 24. veljače. U tjednima prije invazije, Putin je iznio seriju optužbi kojima je želio opravdati rat, od NATO-ove ekspanzije na istok do činjenice da je Zapad opskrbljivao Ukrajinu vojnom pomoći.

Ali valja samo pažljivo pročitati transkript Putinovih izjava od četvrtka da bi se fasada racionalnog geopolitičkog pregovaranja raspala.

„Da bismo preuzeli neku vrstu vodeće pozicije – ne govorim čak ni u globalnom smislu, govorim o vodećim pozicijama na bilo kojem polju – svaka zemlja, svaki narod, svaka etnička skupina mora prvo osigurati vlastiti suverenitet,” rekao je Putin. „Jer ne postoji siva zona, prijelazno stanje: Ili je zemlja suverena ili je kolonija, bez obzira na to kako kolonije nazivali.”

Drugim riječima, postoje dvije vrste zemalja – suverene i pokorene. Iz Putinove imperijalističke perspektive, Ukrajina bi trebala pasti u drugu kategoriju.

Putin već dugo tvrdi da Ukrajinci nemaju legitiman nacionalni identitet i da je njihova zemlja, ukratko, marioneta Zapada. Jednostavnije rečeno, on misli da Ukrajinci nemaju slobodu odlučivanja i da su pokoren narod.

Pozivanje na Petra Velikog također daje do znanja da su Putinovi ciljevi temeljeni na nekom osjećaju povijesne sudbine. Putinov projekt imperijalističke obnove mogao bi se, barem teoretski, proširiti na druge teritorije koji su nekad pripadali Ruskom carstvu ili Sovjetskom savezu, a to bi trebalo biti ozbiljno upozorenje svim zemljama koje su nastale nakon raspada SSSR-a.

Ranije ovog tjedna, zamjenik stranke Ujedinjena Rusije bliske Kremlju podnio je prijedlog zakona u Dumi, donjem domu ruskog parlamenta, kojim se ukida sovjetska rezolucija kojom se priznaje neovisnost Litve. I možda je Litva danas članica NATO-a i Europske unije, ali u Putinovoj Rusiji je ovakva vrsta neokolonijalnog teatra najbolji način za iskazivanje odanosti predsjedniku.

Sve je to loš znak za budućnost Rusije. Ako se zemlja ne obračuna sa svojom imperijalističkom prošlošću, bilo pod sovjetskom ili carskom simbolikom, manje su šanse da će Rusija nakon Putina uspjeti napustiti tradiciju pokoravanja svojih susjeda ili da će postati uistinu demokratska zemlja.

Bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost, Zbigniew Brzezinski slavno je jednom ustvrdio da se Rusija može odreći svojih imperijalističkih navika samo ako odustane od svojih pretenzija na Ukrajinu.

„Ne mogu dovoljno jasno naglasiti da bez Ukrajine Rusija prestaje biti carstvo, ali s podređenom i pokorenom Ukrajinom, Rusija automatski postaje carstvo,” napisao je Brzezinski 1994.

Putin pak računa na nešto malo drugačije: Ako Rusija želi preživjeti, tvrdi on, ona mora ostati carstvo, bez obzira na cijenu koja će se platiti u ljudskim životima.