'Crkva i zaštita životinja' bit će crno poglavlje u povijesti Crkve kao i 'Crkva i progon vještica'

Kad se saznalo da je mons. Vjekoslav Huzjak, biskup bjelovarsko-križevački, u petak 11. siječnja 2019. godine u lovu nenamjerno teško ozlijedio drugoga lovca, reakcije javnosti bile su žestoke i nepodijeljene. Svi su osuđivali mons. Huzjaka, ali ne toliko što je makar i nehotice ranio kolegu (to se inače lovcima često događa), nego zbog toga što je kao katolički svećenik i k tome još kao biskup, zadužen da bude „lovac na ljudske duše“ kako bi im pomogao ostvariti nebesko spasenje, postao „lovac na životinje“, na draga Božja stvorenja radi ubijanja, a ne radi njihove zaštite.

Rijetki su se, nažalost, bavili nesrećom ranjenoga lovca i pitali za njegovo zdravlje – važno je da nije životno ugrožen. Kod najvećeg dijela čitatelja vrijedila je postavka da je lov općenito, a posebno lov crkvenih ljudi, neki oblik „duševne bolesti“.

Imaju li životinje dušu?

Međutim, iako se čini bezazlenom, tema odnosa kršćanskih crkava i lova životinja, svejedno je li riječ o domaćim ili divljim, o onima koje su u vodi ili onima koje su na zemlji ili onima koje prelijeću prostranstva nebeska, bila je i ostala jedna od težih tema. Stječe se dojam da gotovo u svim kršćanskim crkvama nikome nije važna patnja životinja.

Ipak, bilo bi krivo pomisliti da je to zbog kršćanske bezosjećajnosti, iako i toga u ovome slučaju ne nedostaje. No, prije bi se moglo reći da je riječ o tome da se u crkvama još od prvih vremena shvaća da životinje nemaju duše, a time ni osjećaja, pa ih se stoga može i ubijati. A to neizravno stoji na prvim stranicama Biblije: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: ‘Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!’ I doda Bog: ‘Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu! A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što puze po zemlji u kojima je dah života – neka je za hranu sve zeleno bilje!” (Postanak 1, 27-30, u: Biblija, 1991.).

Također, u to da životinje nemaju duše i da su tu samo da bi se njima čovjek služio, možemo se uvjeriti čitajući djela sv. Augustina i sv. Tome Akvinskoga. Unatoč nastojanjima pape Franje koji, oslanjajući se na sv. Franju Asiškoga i njegove stavove o životinjama, kaže da nas Biblija uči „da ova predivna stvorenja snažno utječu na naše živote“ i da ćemo jednoga dana „vidjeti ponovno svoje izgubljene ljubimce, i sve životinje, u vječnom životu“ jer je raj za njega kao iskrenoga kršćanina „otvoren za sva Božja stvorenja“, postoje ipak pape koji misle sasvim drukčije. Tako nam papa Benedikt XVI. poručuje da „životinje nisu pozvane na vječni život“. Također, na mnogim mjestima nalazimo i izjavu pape Ivana Pavla II. „da životinje imaju dušu i da je čovjek, kao Božje stvorenje, jednak svim drugim bićima“, iako je 1985. u svome obraćanju biolozima rekao da su životinje stvorene na korist čovjeku, a to znači da ih se može koristiti i za eksperimente.

Ne čudi stoga da nakon takvih izjava mnogi ljubitelji i zaštitnici životinja napuštaju crkvu. Jer, poučeni primjerom mons. Huzjaka, to bi mogli učiniti i neki kod naših katolika kojima je na srcu ljubav prema životinjama. Naime, ne znam da je bilo tko od katoličkih svećenika održao propovijed o zaštiti životinja i njihovu neubijanju u lovu. Možda je i bilo sladunjavih priča o blagdanu sv. Franje, ali sve bi ostalo na tome. No, pođimo mi izvorima o crkvenome blagoslovu lova pa ćemo vidjeti da mons. Huzjak nije učinio ništa što bi bilo protivno nauku Katoličke crkve ili organizacije kojoj pripada.

Iako nigdje u evanđeljima nećemo moći pročitati ni jednu jedinu riječ da je Isus bio lovac i da je išao sa svojim učenicima u dnevni ili noćni lov na divlje životinje – istina išao je u ribolov (a zar i ribe nisu životinje!?) – ipak je Katolička crkva našla načina kako blagosloviti lov i ubijanje životinja. Legenda o sv. Hubertu koju nitko nikada nije provjeravao u njezinoj istinitosti, a koja je kao i mnoge druge postala osnova za osmišljavanje svijeta svojedobno se pripisivala svetom Euzebiju. Međutim, tu će legendu puno kasnije, u 15. stoljeću, Crkva prenijeti na sv. Huberta koji je, inače, prema predaji rođen 655., a umro 728. godine: kako to uobičajeno biva u legendama, i sv. Hubert u mladosti je živio raskalašenim i lagodnim životom koji mu je omogućavalo njegovo plemićko podrijetlo u čiji habitus je pripadao i lov na divlje životinje.

Lov je zapravo bio mogućnost za lijep provod s odabranim društvom, ali isto tako mogućnost kako se nekoga na zgodan način riješiti da vam ne smeta u životu. I tako jednoga dana, hodajući sam šumom, opazi on, kaže legenda, velikoga jelena za kojim je počeo trčati ne bi li ga ubio. No jelen se odjednom okrenu, Hubert na njegovu čelu među rogovima ugleda svjetleći križ iz kojeg ga je Isus upitao: „Huberte, zašto me loviš?“ Legenda dalje kaže da je Hubert sišao s konja i kleknuo ispred križa. Odlučio je da neće više loviti. Promijenio je svoj život, postao je najprije kršćanin, potom svećenik, a kasnije i biskup.

Život u skladu s prirodom

Pouka ove legende je sljedeća: čovjek bi trebao živjeti u skladu i u miru s prirodom, a time i sa životinjama, što znači da lov i iskreno i pravo kršćanstvo ne idu zajedno. Sveti Hubert stavljen je pred izbor: ubije li jelena, ubio je Isusa. Odlučio se za njegovo neubijanje. Iako bi primjer sv. Huberta trebao biti primjer mnogim kršćanima, a posebice crkvenim velikodostojnicima kako bi prestali ići u lov i ubijati nedužne životinje, ipak unatoč svemu tome Katolička crkva 3. studenoga slavi sv. Huberta kao zaštitnika lovaca, lovačkih pasa, šumara, mesara.

U svojoj poruci učenicima „Idite po cijelom svijetu i propovijedajte evanđelje svim stvorenjima“ (Mk 16.15) Isus zacijelo nije mislio na lov. A sv. Huberta je, prema riječima evangeličke teologinje Christe Blanke, trebalo proglasiti zaštitnikom divljači, a ne zaštitnikom lovaca, dok će, prema riječima teologa Ericha Grässersa sa Sveučilišta u Bonnu, tema „Crkva i zaštita životinja“ u 20. stoljeću biti isto tako jedno crno poglavlje u povijesti Crkve kao što je to tema o „Crkvi i progonu vještica“ u srednjemu vijeku.

Video: Kristina Stedul Fabac/PIXSELL, ilustracija