Jesu li na brdu Crnica, u Župi Međugorje kraj Čitluka (BiH), u vrijeme suncostaja, o Ivanjdanu, 24. lipnja 1981. godine, djevojčice Vicka i Mirjana, a potom još četvero djece (Marija, Ivanka, Ivan i Jakov), uistinu imali – kako oni opetovano ponavljaju – susret s Nadnaravnim (s Gospom), za mnoge u Crkvi i izvan nje još je velika nepoznanica. I danas traju prijepori jesu li kazivanja vidioca o tome da su vidjeli te da se i dalje viđaju s Gospom, primaju od nje poruke i prenose ih ljudima, autentična i utemeljena na istini? Mnogi su očekivali da će barem približan odgovor na ta pitanja naći u intervjuu apostolskoga vizitatora za Župu Međugorje, mons. Henryka Hosera, objavljenog 5. siječnja 2019. u Večernjemu listu. Međutim, ostali su razočarani. U tome intervjuu nema ništa novo ni spektakularno što već nismo znali. A znali smo da od Papina priznanja Gospinih ukazanja – barem do u neko dogledno vrijeme – nema i da neće biti ništa. Međutim, spomenuti intervju važan je zbog sljedećih stvari:
Prvo, Međugorje, iako bi to mnogi, čak i „navijački“, željeli, još nije priznato kao marijansko svetište. U tome smislu ne spominje ga ni mons. Hoser. Ono je i dalje hodočasničko odredište. U geografskome smislu, to je malo i lijepo zapadnohercegovačko mjesto koje je u danim povijesnim okolnostima postalo odredište mnogih zainteresiranih hodočasnika. O posebnosti osobnoga hodočasničkog iskustva govori na početku intervjua i sam mons. Hoser kojeg je papa Franjo 22. srpnja 2018. imenovao za apostolskog vizitatora u Župi sv. Jakova u Međugorju s vremenski neograničenim mandatom s ciljem da osigura “čvrstu i trajnu pratnju župne zajednice u Međugorju te vjernika koji onamo dolaze na hodočašće, čije potrebe iziskuju osobitu pozornost”. A sve kako bi utvrdio promiče li se u Međugorju “zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve”.
Drugo, svatko tko je barem jednom pohodio Međugorje mogao se uvjeriti da je molitveni prostor u crkvi i izvan nje uistinu mjesto molitve, kako one zajedničke tijekom crkvenih obreda tako i one individualne, osobne. U tome smislu Međugorje je mjesto u koje dolaze pojedinci kako bi tu, u molitvi, u neposrednom susretu s Nadnaravnim, pokušali riješiti neke svoje osobne probleme. Nitko od njih ne dolazi u Međugorje da bi tražio Gospinu pomoć za pobjedu na izborima ove ili one političke opcije, ovog ili onog političara.
Treće, postavljanjem mons. Hosera za apostolskoga vizitatora za Župu Međugorje, Svetoj Stolici uspjelo je ono što nije uspjelo mjesnome biskupu, mons. Ratku Periću: „na miran način“ preuzeti, odnosno (od)uzeti hercegovačkim franjevcima njihovu Župu Međugorje, čime su oni sada umjesto vlasnika duhovnih i materijalnih (novčanih) dobara župe postali neka vrsta duhovnih sluga, i to na „neodređeno vrijeme“, s kojima (kao dobrim slugama) mons. Hoser, po vlastitu priznanju, jako dobro surađuje. Međutim, on isto tako jako dobro surađuje i s mjesnim biskupom, mons. Perićem, rekavši da je „obostrano poslanje“ njih dvojice „komplementarno“, a to znači da obojica poštuju međusobne nadležnosti za određena područja. A tako zapravo i jest: mons. Hoser je upravitelj župe koja se teritorijalno nalazi na području Perićeve biskupije, ali nad kojom u crkvenome pogledu biskup Perić nema nadležnosti.
Međutim, biskup Perić će i dalje temeljem utvrđenih teoloških kriterija „nebeskih ‘privatnih’ ukazanja na zemlji“ tvrditi da u Međugorju nije bilo nikakvih ukazanja. Tomu se neće protiviti ni mons. Hoser. Jer, on je zadužen za pastoral. Stoga se nakon drugog dolaska i nije susreo s “vidiocima”. I taj susret, kako sam kaže, čeka neko buduće „Božje vrijeme!“
Četvrto, mons. Hoser na sva usta hvali dosadašnji pastoralni rad hercegovačkih fratara. Međutim, navodi da u Međugorju postoje problemi s nekim „novim zajednicama“ čija pozicija „još nije institucionalizirana“ odnosno „formalizirana“. No, pošto ima ovlasti, on će – obećava – njihov rad, nakon detaljnog upoznavanja, odobriti ili zabraniti. Osim toga, problemi postoje i s angažiranjem stalnih ispovjednika koji govore različite (svjetske) jezike kao i problemi sa svećenicima i redovnicima koji dolaze zajedno s hodočasnicima. Za njih priprema i odgovarajući pravilnik „ponašanja“. Mišljenja je da bi im trebalo ponuditi i odgovarajuću katehezu (vjersku poduku) u obliku kongresa, seminara, duhovnih obnova. U tu svrhu namjerava pozvati najbolje stručnjake iz cijeloga svijeta, jer su „duhovne obnove vrlo važan aspekt Međugorja“.
Peto, mons. Hoser je, čini mi se, „protestantski“ jako poduzetan župnik. Novac koji je skupljen u ovih godinu dana neće potrošiti nego će ga svrhovito uložiti u natkrivanje vanjskog oltara, za uređenje i natkrivanje prostora za liturgijsko slavlje te za gradnju „kapelice trajnoga klanjanja“, a sve to kako bi se vjerski obredi mogli obavljati bez obzira na vanjske klimatske uvjete.
Nakon svega, što možemo ipak očekivati? Mons. Hoser će, pretpostavljam, upravljati Župom Međugorje sve dok se ne donese odluka o nadnaravnosti međugorskoga događaja. O toj odluci ovisit će hoće li „međugorska Gospa“ - koja se prema kazivanjima ukazala djeci još prije 38 godina – biti zapamćena kao „poštanska službenica“ ili će uistinu biti „Kraljica mira“ koja će u Međugorju imati svoje svetište i mjesto ukazanja.
kako to pojrdince muci