Nakon što je zagrebačka Alfa objavila opsežni roman “Pridošlice” (na slovenskom “Prišleki”), zagrebačka Meandar Media objavila je i autobiografski roman čiji je autor poznati i priznati slovenski pisac Lojze Kovačič, rođen u Baselu 1928. godine, a umro u Ljubljani 2004., i to kao slovenski akademik. Oba je romana sa slovenskog preveo Božidar Brezinščak Bagola i hrvatskim čitateljima omogućio rijetki literarni užitak. “Kristalno vrijeme” ili na slovenskom “Kristalni čas”, roman koji ima 350 stranica, navodno je napisan za samo dva mjeseca 1990. godine.
Podijeljen je u sedam poglavlja, a završava datumom 14. lipnja 1990. i ubojito kratkom rečenicom “Zrelost je sve”. Svojom kvalitetom dokazuje visoke standarde slovenske književnosti i kulture, koji će s pravom biti okrunjena u Frankfurtu 2022. godine kada će Slovenija biti zemlja gost na najvećem sajmu knjiga u svijetu i dokazati da je jedina od svih zemalja bivše Jugoslavije svjesna važnosti kulture u cjelokupnom društvu. Iako je pomalo čudno da hrvatska publika tek sada upoznaje Kovačičeva vrhunska djela, za prijevode odlične literature nikada nije kasno. Odnosi se to i na “Kristalno vrijeme”, čudesnu knjigu prelijepih i zanosnih rečenica u kojoj autor iznimno otvoreno piše o vlastitom životu, počevši od rane mladosti koju je proveo u Švicarskoj, preko turbulentnih godina nakon Drugog svjetskog rata pa sve do godina muške zrelosti kada je doživio sasvim sigurno zakasnjelu literarnu satisfakciju.
Ali i piše alternativnu povijest Slovenije i Slovenaca u 20. stoljeću. Roman nije pisan kronološki niti je pokušaj uljepšavanja vlastitog života i vlastitih, ponekad i radikalnih i nasilničkih postupaka, koje Kovačič ne prešućuje. U “Kristalnom vremenu” Kovačič piše o velikim temama i malim istinama, ali s jednakom količinom artističkog poštenja i virtuoznosti. Kao i u svako dobro autobiografsko štivo, i ovdje su prošvercani esejistički odlomci i povijesne reminiscencije, baš kao i sublimirane putopisne poslastice sabijene u svoju srž. I dok se na početku romana još uvijek sramežljivo nazire slovenska nezavisnost i diskretno kritizira ekspresna sposobnost slovenske elite da se na brzinu preodjene u novije, kurentnije i pomodnije uniforme, kraj romana potpuno je uronjen u autorovu sentimentalnost i najdublju intimu koju mnogi ljudi skrivaju i od sebe samih. Čitavo sedmo poglavlje stoga je remek-djelo autoreferentne književnosti, rijetko dobro napisana i skicozno uobličena autobiografija istinski siromašnog i donekle nepoćudnog intelektualca koji u jednom trenutku svojega života živi skoro pa tri života s tri različite žene koje ga u isto vrijeme i privlače, ali i odbijaju, doduše s različitim stupnjem intenziteta.
Te tri žene su V., C. i D., a u jednoj kasnijoj fazi pridružuje im se i B., bez koje ove knjige ne bi ni bilo jer ga je ona pretipkavala i omogućila njegovo objavljivanje na izvorniku još 1990. godine. Tada je Kovačičeva autobiografija i okrunjena Kresnikovom nagradom, a autor je dobivao zasluženi status slovenskog klasika i jednog od najvažnijih pisaca ovog dijela Europe. Literarno umijeće kojim Kovačič opisuje žene koje su obilježile njegov život (a očito i stvaranje jer su mu bile i istinska inspiracija) doista je izvanserijsko, puno i strasti i strahova, ali i nevjerojatno lišeno malograđanskih obzira i licemjernih skanjivanja. I dok je sedmo poglavlje, što se sadržaja tiče, apsolutno najkompaktnije, i u drugim poglavljima Kovačič se bavi važnim dijelovima svoga života, napose odnosom s majkom Njemicom i ocem krznarom i njihovim obiteljima, prisjeća se svojih učenika koje je učio pisati zarađujući za život te susreta s raznim nakladnicima i urednicima, ali i razmišlja o Bogu kroz susrete s vjernicima i svećenicima. I u svim tim razmišljanjima Lojze Kovačič je uvjereni antidogmatik i čovjek koji nije ideološki opterećen te povijesti i povijesnom trenutku ne prilazi kao svetoj kravi o koju se ne smije ogriješiti. Očito, Lojze Kovačič bio je jedan od najslobodnijih ljudi koji su živjeli u naše vrijeme, a takva mu je i literatura.