'Da se kod Vučića utvrdi poremećaj ličnosti, on prvo mora otići na pregled'

Proslavljeni režiser, dobitnik brojnih priznanja, veliki protivnik Aleksandra Vučića i njegovih vlasti. Čovjek kojeg možete uvijek vidjeti na prosvjedima. Nedvosmislenih stavova i, za razliku od nekih svojih kolega koji su stali pod kišobran najmoćnijeg političara u Srbiji, on to odbija učiniti. Ne samo da odbija nego sve jače prkosi i svojim preciznim udarima kroz javno djelovanje gađa u samu bit problema s kojima se danas suočava srbijansko društvo. Riječ je, naravno, o Goranu Markoviću, poznatom beogradskom filmskom i kazališnom redatelju, scenaristu, piscu i profesoru režije na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu.

Autor antologijskih filmova koji su obilježili generacije, kao što su "Specijalno vaspitanje", prvi film iz 1977. s kojim je postigao veliki uspjeh, zatim "Nacionalna klasa" "Variola vera", "Tito i ja", "Majstori, majstori", "Već viđeno", "Sabirni centar", "Kordon", "Turneja" itd. Bio je generacija čuvene praške škole. Veliki kritičar režima Sloboda Miloševića, koji ga je kao i onda Vučićev proglašavao izdajnikom. Dijete filmskih velikana Olivere i Rade Markovića. Tjednik "Vreme" ga je 2021. proglasio osobom godine. Zbog svojih kritičkih stavova prema aktualnoj srbijanskoj vlasti, onemogućen mu je rad kao filmskom redatelju, uskraćena mogućnost da dobije nacionalnu mirovinu. Lista političkih karikatura koje su sebi dale za pravo da javno blate ovog filmskog velikana je duga, ali ono što vlast posebno uzrujava jest Markovićeva ustrajnost i činjenica da uopće nije impresioniran onima koji ga napadaju.

"Slušao sam srce i nisam kalkulirao. To sada plaćam, ali nije mi žao", kako snažno odjekuju ove njegove riječi koje je izgovorio u intervjuu. Ovaj čestit i principijelan čovjek kaže da je zadovoljan zato što sada niti u prošlosti nije odstupio od svojih uvjerenja. Kao iz one čuvene scene u autobusu iz filma "Turneja", u kojoj se Gordan Kičić obračunava s Vojom Brajovićem, koji glumi umjetnika koji propagira ratnu srbijansku politiku i propagandu, koja govori o nebeskome narodu protiv kojeg je cijeli svijet, tako se i Marković obračunava sa svim mitovima i politikom vlastodržaca koji i danas stalno govore o tome da su svi protiv Srbije i koja uvelike podsjeća na onu od prije tridesetak godina. O svojoj borbi i kako izgleda srbijansko društvu nakon 12 godina vlasti Aleksandra Vučića, govori u razgovoru za Obzor.

Prije dvije i pol godine, kada smo radili intervju za Večernji list, rekli ste da ste svjesni kako više nikada neće snimiti film u zemlji u kojoj živite jer je na vlasti Aleksandar Vučić. Od travnja 2022. do sada nažalost po tom pitanju nije se ništa promijenilo. Iza sebe imate sjajne filmove i vjerujem da vam je intimno žao zbog toga što ste onemogućeni da radite nove, a opet nije vam žao zbog stavova koje zastupate. Neki vaše kolege nemaju tih problema jer su se priklonili režimu?

To je pitanje osobne odluke. Ili ćete između estetike i etike staviti znak jednakosti, ili se na moralna načela nećete obazirati. Ja sam jako zadovoljan što nisam nikada, ni u prošlosti a ni sada, nisam odstupio od svojih uvjerenja. To je moje najveće ostvarenje, filmovi su posljedica mog stava. Oni mogu biti bolji ili lošiji, ali jedno je sigurno: moj život bi se srušio kada bih počeo raditi kompromise i snimati nešto u što ne vjerujem.

VEZANI ČLANCI: 

Nedavno ste bili u Rijeci na poziv Rajka Grlića i tamo ste u riječkom Art kinu sudjelovali na okruglom stolu s temom Zaborava i zaboravljanja, a to se posebno odnosilo na umjetnike. Vi ste ogledni primjer jer vam je vlast Aleksandra Vučića zatvorila sva vrata?

Ja nemam problem sa zaboravom. Moji filmovi ostaju, a ako i nestanu, oni su učinili ono što su učinili. Ne bojim se toga što će nove generacije možda slijegati ramenima na spomen mog imena. Njihovi preci su ponešto uzeli od onoga što sam stvarao i na neki način im to predali.

Jedan od vaših najpoznatijih filmova je "Nacionalna klasa". E sad, možemo reći da ste vi, nacionalna klasa, ostali bez nacionalne penzije. Maja Gojković, ministrica kulture, po vašim je riječima oduzimanje nacionalne mirovine objasnila riječima: "Ne može neko tko pljuje predsjednika dobiti tu penziju"?

Pa, dobro, to je u jednom autokratskom režimo očekivano. Bilo bi čudo da je netko smogao malo integriteta i riskirao svoje partijske pozicije zbog nekog tko je na suprotnoj strani. Toga kod nas nema. Ljudsko suosjećanje, solidarnost, pa i samopoštovanje odavno su izbačeni iz upotrebe.

Česta je pojava da političari sebe poistovjećuju s državom. Imamo mi takve slučajeve i u Hrvatskoj. Kako objašnjavate to stanje svijesti i, što je najgore, narodne mase uglavnom to prihvaćaju kao nešto normalno?

Ljudi su grogirani. Citirat ću Hannu Arendt: "Stalno laganje ne služi tome da ljudi počnu vjerovati u laži, već da prestanu vjerovati u bilo što." Ljudi su potpuno izgubili moć kritičkog rasuđivanja pa je tako moguće da mnogo njih vjeruje kako su u životu zahvaljujući dobroj volji jednog jedinog čovjeka. Kod nas masa penzionera iskreno vjeruje da im penzije osobno daje Aleksandar Vučić. Ako ne glasaju za njega, od čega će živjeti, pitaju se oni.

Režim Aleksandra Vučića proglasio vas je izdajnikom jednako kao što vas je optužio Slobodan Milošević 30 godina prije da ste izdajnik. Možete li usporediti ta dva režima ili je to za vas dio iste priče?

Ovo sada je mnogo gore jer se plima totalitarnih režima širi Europom. Tirani se međusobno druže, razmjenjuju iskustva i, naravno, pomažu. Prije izvjesnog vremena, u našoj skupštini je bjeloruski diktator Lukašenko izjavio kako oni u Bjelorusiji nemaju problema s opozicijom jer je jednostavno – nema. Naš će to uskoro ostvariti prevarama, ucjenama i krađom na izborima i sada nas može mirno terorizirati.

>>> VIDEO Vučić u Dubrovniku

Vi ste jedan od najpoznatijih, najboljih redatelja, dolazite iz poznate glumačke obitelji koja je puno toga dala za filmsku umjetnost i umjetnost uopće i zadnjih 30 godinama imamo situaciju da se razni ministri, premijeri, predsjednik obračunavaju s vama, oduzimaju vam pravo na rad i prozivaju vas da ste izdajnik. Što čovjek na kraju dana da pomisli?

Ja mislim: to je moj izbor. Mogao sam život provesti u miru, negdje u zavjetrini, ali sam izabrao profesiju koja je opasna. Slušao sam srce i nisam kalkulirao. To sada plaćam, ali mi nije žao. Na kraju krajeva, nekako moraš završiti. Možda je bolje da mi zabrane da radim nego da snimim nešto što je proizvod demencije, osobnog propadanja ili gubitka kriterija. Možda bih mogao još nešto učiniti, ali sudbina je ovako htjela. Tako se, na neki način, tješim.

Kako biste opisali Aleksandra Vučića. On uvijek ima pozu žrtve, svi su protiv njega, Hrvati, Albanci, Bošnjaci, Đilas, opozicija, vi, ovi-oni, svi, a sada ima ambiciju da bude nedodirljivi vladar svih Srba ne samo u Srbiji nego i u regiji, a tu ponajprije mislim da BIH i Crnu Goru?

Prije izvjesnog vremena sam na internetu upisao pojam "narcistički poremećaj ličnosti" i izašao mi je njegov fotorobot. To može ukucati svatko i provjeriti jesam li u pravu. Zatim sam jednog poznatog psihijatra upitao kako je moguće da se nitko iz struke nije pozabavio njegovim ponašanjem, a on mi je odgovorio: "Mora doći na pregled, bez toga nitko ne može donijeti dijagnozu."

Prije nekoliko mjeseci izjavili ste da je situacija u Srbiji nalik na onoj iz Münchena 1933. To ste spomenuli u odgovoru na pitanje o blokadi Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, u koji su bile upale organizirane grupe, a ti fantomski studenti na sebi su imali majice s likom Miroslava Ulemeka Legije. Tada ste bili na prosvjedima ispred fakulteta, a ove organizirane grupe usporedili ste sa zločinačkim SA odredima?

Pa, da, na to je sličilo. Paravojna horda koja preuzima akciju obračuna s neistomišljenicima. Jedino što su SA odredi imali žute uniforme, a ovi tipovi u Novom Sadu su bili u crnom.

Profesor i kolega Dinko Gruhonjić čije su izjave, možemo slobodno reći, namjerno izvučene iz konteksta bio je meta najgorih napada i uvreda vlasti?

To je stalna metoda vlasti: izmisliš bilo što ili nešto izvučeš iz konteksta, i onda to proglasiš za veliku opasnost. To opravdava svaku vrstu obračuna s ljudima koji, jednostavno, misle svojom glavom.

VEZANI ČLANCI: 

Zadnjih nekoliko mjeseci aktualna je tema litij i prosvjedi. No, ono što je mnoge razočaralo je ponašanje Europske unije, odnosno njezinih najvažnijih lidera, a znamo da je njemački kancelar došao u Srbiju i da je jako zainteresiran za tu priču oko litija?

Ja, koji sam oduvijek čeznuo da moja zemlja uđe u Europsku uniju, strašno sam se razočarao poslije posjeta Scholza. Egoizam i ponašanje prema nama kao prema koloniji, manje vrijednim ljudima bilo je jednostavno nevjerojatno! Prvi put u životu sam pomislio: ako je Europska unija takva, onda nam ona ni ne treba.

Više puta ste izjavili kako nećete dočekati da Srbija uđe u Europsku uniju?

Sada je to sigurno, ali uz malo, gorko iskustvo o kome sam maloprije govorio, možda mi to neće biti žao.

Politički odnosi između Hrvatske i Srbije već godinama su na najnižoj razini. Kako na to gledate?

To im treba, njima, političarima. Čim se stvar malo "unormali", pojave se novi incidenti, problemi. Ako nešto ne ide, potpali staru vatru nacionalne mržnje koja još uvijek tinja. Kada razgovarate s mladim ljudima, vidite da im nešto tako ne pada na pamet. Ne interesira ih ta stara, podla igra.

Bili ste praški student kada se dogodila sovjetska invazija na tadašnju Čehoslovačku 1968. Od početka 2022. u srcu Europe imamo krvavi rat u Ukrajini koji je započeo agresijom Rusije, istodobno u zadnjih godinu dana imamo katastrofalnu situaciju na Bliskom istoku, iz dana u dan nam dolaze dramatične vijesti iz Gaze. Je li vrijeme mira nepovratno iza nas, to je ono što mnogi ljudi često pomisle. Trebamo li se svi osjećati poraženo?

Sve više vjerujem da je treći svjetski rat odavno počeo i da se odvija "na parče", po raznim točkama. Izgleda da sukobi nisu potrebni samo našim vođama već i onim krupnijim igračima. Jer ti mali ratovi homogeniziraju nezadovoljnu masu i odvraćaju im pažnju od pravih, životnih problema.

Vratimo se opet na filmove. Koji ste zadnji dobar film pogledali?

"Zona interesa". To je film o činjenici da nam se užasne stvari događaju tu, na dohvat ruke a da ih uopće ne primjećujemo.

Objavili ste tri romana, a za dvije godine bit će točno 40 godina da ste postali kazališni redatelj. Autor ste jedanaest dramskih tekstova. Pa ne zvuči loše. Oni koji vas napadaju ne bi mogli napisati ni karticu teksta?

Ja sebe smatram storytellerom, što znači da se izražavam i filmom i pozorištem i kroz knjige. U mojoj glavi je sve to jedna stvar – priča. U stvari, prije će biti san, na koji priča jako liči.

>>> FOTO Ovo je jedan od simbola Beograda, no jeste li znali da ga je izradio poznati Hrvat