Iako političke elite, bježeći od odgovornosti, često problem iseljavanja minoriziraju frazama da se građani iseljavaju zbog slobode kretanja u EU, demantira ih sama činjenica da se ljudi najviše iseljavaju iz siromašnih slavonskih županija i Sisačko–moslavačke, a najmanje iz jadranskih županija, u kojima se u odnosu na ostatak države dobro živi, te iz sjeverozapadnih.
Dalmatinci neće pohrliti konobariti u Irsku kad komotno žive od turizma, za razliku od Slavonaca koji su prisiljeni u inozemstvu raditi i ispod svojih kvalifikacija jer u Slavoniji od ispodprosječnih plaća ili bez posla ne mogu preživjeti. Da je u pozadini velikog iseljavanja sloboda kretanja, želja za upoznavanjem novih zemalja, prvi bi iz države pohrlili Istrani, koji za sebe vole reći da su najliberalniji.
I imovina bezvrijedna
– To što se Slavonci najviše iseljavaju posljedica je fenomena besperspektivnosti u toj regiji, ratnog stradanja, neodgovarajuće obnove..., a sva su zapošljavanja u državom sektoru kod nas manje-više klijentelizirana, od lokalno-komunalne tvrtke pa do vrha. S druge strane, netko tko je vlasnik četverokrevetnog apartmana u primorju plaća paušal za porez 1200 kuna. Uz takve rentne dohotke i neodgovarajuće poreze, naravno da skupine koje imaju u vlasništvu nekretnine za iznajmljivanje ili građevinsko zemljište na moru profitiraju. Zaradite 200 eura autorskog honorara i vidjet ćete koliko ide na poreze, dok se na nekoliko tisuća eura zarade u turizmu plaća simbolika. Dobro je onima koji mogu živjeti od turizma i oni ne iseljavaju, dok je u Slavoniji, gdje nema jače gospodarske aktivnosti, i imovina bezvrijedna. Ako usporedite vrijednost kuća, stanova u Osijeku s vrijednošću u Zagrebu i na obali, očito je da jednom dijelu zemlje nekretnine jako puno vrijede, u drugom ništa, što je ozbiljan razlog za porez na nekretnine – ističe prof. socijalne politike Gojko Bežovan.
Dodaje da uz ugroženu Slavoniju ne treba zaboraviti ni Dalmatinsku zagoru, Liku, Sisačko-moslavačku županiju.
Sociolog Drago Čengić jednostavno kaže da odlazi iz zemlje onaj tko će manje izgubiti odlaskom , a svi koji imaju veći dohodak i ovdje komotnije žive, ne odlaze. Očito je, govori, da godinama postoji investicijski pritisak u određene dijelove zemlje i ta linija ide duljinom obale i čuvenom linijom jug – sjever od Istre, Primorsko-goranske županije, obuhvaćajući, Zagreb, Varaždin i u tim dijelovima zemlje ljudi generalno bolje žive i manje se iseljavaju.
– Ljudi u Slavoniji doživljavaju obiteljske šokove kad shvate da nemaju dugoročnu perspektivu, strukturalni problem Slavonije postoji otprije, nema ni većih urbanih centara koji bi usisavali veći dio radnika. Mladi ljudi žele normalno živjeti i vide da tu nema u srednjem roku neke budućnosti i očito se odlučuju prije otići u inozemstvo. Kad dvoje trebaju odlučiti hoće li sljedećih 10-20 godina raditi za malu plaću ili riskirati početne teškoće s prilagođavanjem u novoj sredini, ljudi zaključe da je toliko ljudi otišlo i snašlo se i da će se snaći i oni. Ljudi se manje iseljavaju iz Varaždinske, Međimurske županije koje su administrativno prije prihvatile strane ulagače, imaju veću potrebu za radnicima i obrtničku i industrijsku tradiciju, a time i bolju percepciju životnih šansi – kaže Čengić.
Slavonski demograf Dražen Živić napominje da se Slavonija, koja je imala najveće ratne materijalne gubitke i u kojoj su se od formalnog završetka rata posljedice vukle još do deset godina, nije vratila na početno stanje iz 1990., što je utjecalo i na iseljavanje.
Male plaće, ovrhe, depresija
– Naravno da ljudi koji žive u sređenim materijalnim prilikama u Istri, Dalmaciji ili na sjeverozapadu zemlje neće imati motivaciju za odlazak. Država je trebala pametnim politikama, poreznim olakšicama dati doprinos u ujednačavanju regionalne ravnoteže, da se pomogne onima koji kaskaju jer to utječe na iseljavanje. Kao što je nekad 50-ih, 60-ih Slavonija bila obećana zemlja, a Dalmacija odnosno Dalmatinska zagora prostor iz kojeg se bježalo glavom bez obzira, sad se situacija okrenula – govori Živić, dodajući da su korijenu iseljavanja male plaće, blokirani, nezdrava klima i depresivnost koja nije izmišljena nego su ljudi depresivni jer vide da nema perspektive.
Slavoniji koja može proizvesti sve treba vratiti nadu, pomoći joj da hrani “plavu” Hrvatsku, pa će i iseljavanja biti manje.
Što će se promijeniti uvođenjem eura i hoće li sve poskupjeti:
uvijek se odlazilo i tako bude. migracije su bile i budu. i mi smo 'došli' u hrvatsku, ne? dal iz poljske, irana, tunguzije ili somalije, svejedno. došli smo tu, gdje su živjeli neki drugi ljudi, i zanimljivo, nadjačali smo ih, bez žilet žice, interneta, fejsa, helikoptera, nisu se obranili i asimilirali smo ih. porez na nekretnine će doći, i naravno da će osnovica biti tržišna vrijednost nekretnine, sve ostalo bi bilo protuustavno. današnje skupe nekretnine na moru će se obiti o glavu baš dalmatincima. oni su rasprodali najvrednije što je bilo, ono što je ostalo morati će zaštiti od gradnje i betona, jer će izgubiti štih, ono po što turist dolaze. za okupati se na moru danas ne trebaš apartman iznajmiti, autom si za moru za 4 sata, gdje god da živio. a plaćati pokvarenu hranu u restoranu velikim novcima ne ide. bajke o plaćama koje se nude u turizmu su samo bajke. samo porez i kontrola naplate poreza, izdavanja računa, te kasnije praćenje što se kupuje i otkud ti novci, mogu normalizirati stanje. koja je to fora da ja imam 6 soba koje iznajmljujem 2.5 mjeseca, za njih platim godišnji paušal od nepune 4.000 kuna, a zaradim 35.000 eura, na koje ne platim nikakav porez? ajd vi budite obrtnik, pa imajte prihod od 200.000 kn, kolki ćete porez platiti, kolko od tog prihoda kroz plaću isplatiti sebi, državi...? da, teška diskriminacija i teško pogodovanje, kriminalno čak, dalmaciji, tj. jednoj grani, turizmu, koja u proračun ne pridonosi ništa. razuvjerite me.