Kada se za koji dan budu zbrajali minusu i plusevi koje je Hrvatska zaradila u prvih pet godina članstva u Europskoj uniji, sloboda kretanja radnika svakako će biti jedna od tema koja će izazvati najviše polemika. Pravo da rade na zajedničkom EU prostoru dosad je iskoristilo oko tristo tisuća hrvatskih građana, a njihov odlazak tek je ove godine donio prve značajnije posljedice za domaće tržište rada: manjak radne snage i pritisak na rast plaća.
Ako su poslodavci i država dobro odvagali svoje potrebe, da bi popunila slobodna radna mjesta, Hrvatska 2018. godine mora uvesti oko 35 tisuća radnika. Uvozno-izvozna bilanca radne snage ujedno otkriva poraznu sliku domaće ekonomije, a ta je da domaće tvrtke i institucije do ovoga ljeta ljudima koji su otišli nisu mogle ponuditi ni da budu pomoćni radnici. Na deset uglavnom mlađih i obrazovanih koji su otišli dolazi jedan kvalificirani ili polukvalificirani stranac, zbog čega će snažni migracijski tokovi biti gušći prema Bregani ili Maclju nego iz Bajakova ili Gradiške.
No, svejedno Hrvatska nije izolirani otok na koji nitko neće doći jer se uvijek može naći sredina u kojoj je lošije. Ni pola godine nakon što je hrabro digla kvotu stranih radnika na 30-ak tisuća, Vlada je misli ojačati za nekoliko tisuća jer navodno nema radnika. Kažemo navodno jer Vlada ne nudi argumente da su zainteresirani u lancu dobro planirali. Za početak pristojni uvjeti rada, smještaj i plaća koje se nitko neće sramiti prvi je preduvjet da se dođe do ljudi.
Puno se priča o obrazovnoj reformi pa bi bilo dobro upitati zašto matura i upisi na fakultete traju dva mjeseca – od sredine svibnja do sredine srpnja, jer i maturanti bi mogli raditi da je taj postupak kraći. Svuda se ljeti koristi i studentski rad, no kod nas su ispitni rokovi tako posloženi da mogu raditi smo oni koji zapravo ne studiraju. Posve tehnički, odobravanje radnih dozvola trebalo bi prebaciti u nadležnost zavoda za zapošljavanje jer oni imaju bolji uvid u ponudu radne snage nego što ga ima MUP.
