U ovim se putopisima skače s jednog kraja svijeta na drugi kao u filmovima o Jamesu Bondu, od Austrije do Nepala i od Šri Lanke do Norveške. U tom traženju zanimljivih točaka koje valja vidjeti, a bome i osjetiti, omirisati, poslikati i opisati, Damir Šantek kao da nam smanjuje svijet, svodi ga na neke važne akupunkturne točke kamo valja zabiti iglicu da bismo postigli zdravlje, sreću i smisao. Jer za tim valjda tragamo stalno i po Nepalu i po Šri Lanki, za zdravljem, srećom i smislom. Ovo su riječi koje je književnik Zoran Ferić napisao u predgovoru prve knjige zagrebačkog planinara i putopisca Damira Šanteka, nazvane "Gdje misli nestaju", koja je zapravo bogata, zanimljiva, uzbudljiva i, zbog velikog broja zadivljujućih fotografija, raskošna zbirka sastavljena od 34 putopisa, koju je prije tri mjeseca objavio Mozaik knjiga. Listajući je i čitajući sve ono što je Šantek doživio na svojim planinarskim putešestvijama, a što izaziva i divljenje, i napetost, tu i tamo čak i malo ljubomore, ali ponekad i jezu, doznat će se štošta o ljepotama, izazovima i tajnama brojnih manje dostupnih dijelova Srednje i Južne Amerike, Afrike, Azije i Europe. Jer noge su ga do sada nosile po planinama svih kontinenata, osim Australije. A među svim tim njegovim "svjetskim" pričama našlo se mjesta i za dvije naše, domaće, posvećene Dugom otoku i plitvičkom Medveđaku.
Kako ste se uopće odlučili ukoričiti svoje planinarske avanture?
Do toga je došlo slučajno. Sve su te priče više-manje objavljene u Hrvatskom planinaru i slovenskom Planinskom vesniku, čime su do sada živjele u časopisima. No bio sam pozvan na promociju knjige Alana Čaplara "Planinarski vodič po Hrvatskoj" i tom me prilikom direktor Mozaika knjiga pitao što radim. Kad sam mu rekao da pišem planinarske priče, zamolio me da mu ih pošaljem. Nakon što sam to učinio, on mi se vrlo brzo javio s viješću da bi te moje priče objavio u knjizi. I, eto, knjiga je sad tu. A zapravo ja sam planirao najprije objaviti knjigu o ronjenju, koju sam već pripremio, ali ova o planinarenju ispala je nekako izvan reda i plana.
Znači, uskoro slijedi i nova knjiga, ona o ronjenju?
Ona je već napisana i lektorirana. Fotografije su također već odabrane i pripremljene. I nadam se da će ta knjiga biti objavljena tijekom ove godine.
Penjete se i ronite. Pa što vas ipak više privlači – visine ili dubine? Gdje se osjećate više svojim?
Teško pitanje. Svojim se osjećam i ispod površine mora i u planinama. Naprosto, priroda je nešto što mi pruža regeneraciju, opuštanje, slobodu, ono nešto kamo se čovjek vraća tamo odakle je došao, pa bilo to u dubini mora ili na planini. Kako sam dugo radio kao menadžer na stresnim i odgovornim poslovima, upravo su ti bjegovi u prirodu omogućavali da taj posao mogu uopće obavljati, resetirati se i ostati normalan.
Knjigu ste posvetili supruzi napisavši: "U planinama se možete pročistiti i pomiriti s prošlošću, živjeti u sadašnjosti i sresti svoju sudbinu i budućnost". Imate i četvero djece, tri kćeri i sina. Može li se onda reći da ste vi jedna planinarska obitelj?
Suprugu sam sreo na planinama. Eto, bio je to taj susret sudbine i budućnosti. Djeca su, osobito ona mlađa, često s nama na planinama kako bi se i u njih razvio osjećaj za prirodu i slobodu kretanja. A na njima je da sami odluče hoće li im ti boravci u prirodi postati i navika, hoće li im to postati strast.
A kada ste vi u sebi otkrili tu strast prema planinarenju, isto u mlađoj dobi?
Kao i puno toga u mojem životu, i to je bio stjecaj nekih slučajnih situacija i okolnosti. Jedna vam se vrata zatvore, a druga otvore. Cijelo sam djetinjstvo i tijekom odrasle dobi trenirao nogomet. I u Ligi veterana dogodila mi se teža ozljeda koljena, popucali su mi križni ligamenti i hrskavice pa mi je bilo zabranjeno igrati nogomet. Tada sam mislio da je propao cijeli svijet, da je sve otišlo kvragu jer je to za mene bila velika tragedija. I onda sam, da bih ojačao koljeno, počeo voziti bicikl te sam prema savjetu liječnika krenuo i na planine. I tako je moja naklonost planinama počela rasti i dosegnula sve do ove strasti, pa čak i opsesije planinama.
U knjizi su objavljena 34 putopisa. Je li to neki suženi odabir i ima li materijala za još jednu "planinarsku" knjigu?
Da, ima još jako puno priča. No ovo su priče, barem sam ih ja tako doživljavao, u kojima sam uspio ispričati nešto više od čistog planinarenja. U kojima sam uspio dodati neku drugu dimenziju, nadopuniti ih i emocijama, strahovima, borbom s planinama i sa samim sobom te nekim drugim elementima koji nadograđuju cijelu priču, poput povijesnih i zemljopisnih detalja, pa onih vezanih za književnost, glazbu, strip, kazalište...
Planinarenje, osobito na visoke planine koje vi pohodite, osim užitka i ljepote, podrazumijeva i velike napore, rizične i opasne situacije te strah. Možete li izdvojiti nekoliko uspona koji su vam bili najesktremniji, možda i pomalo opasni pa ste, penjući se, iz samog sebe cijedili zadnje atome snage?
Sve to ovisi u kakvom ste psihofizičkom stanju. Nekad ćete neku planinu proći lako, a drugi ćete se put na njoj mučiti. Svaki je uspon neki osobni trenutak. No kad sam se u Indiji želio popeti na Stok Kangri, to je jedan "šesttisućnjak", cijelim sam putem imao neki loš osjećaj, neku poluvisinsku bolest i stalno sam bio bezvoljan. U svakom slučaju, nisam bio svoj. Digli smo se u dva sata noću, da bi se krenulo i stiglo na vrijeme vratiti. Krenuli smo rano s usponom i ja sam se vrlo brzo počeo mučiti, povraćati. Uhvatila me i strašna glavobolja. Na neki način dogodio mi se raspad cijelog sistema. Iako sam dosta dugo sam sebe gurao dalje i trpio, u jednom sam trenutku shvatio da se ipak neću moći popeti do vrha. Da ću, nastavim li, izmaltretirati i sebe i druge. I onda sam se s jednim vodičem vratio do baznog kampa. Kako mi ni dalje nije bilo ništa bolje, nisu mi pomagale ni tablete, spakirao sam svu opremu, stavio je na leđa i spustio se još 1500 metara niže da bih došao do neke normalne visine, gdje bi se efekti visinske bolesti ublažili i kroz neko vrijeme posve nestali. A drugo sam slično iskustvo imao dok sam bio u Dominikanskoj Republici. Na tamošnji najviši vrh Kariba penje se tri-četiri dana, no kako sam tamo bio s obitelji te sam htio i roniti, nastojao sam sve uskladiti tako da svi budu zadovoljni pa sam za taj uspon izdvojio samo dva dana. I u jednom sam se danu penjao na čak 2500 metara visinske razlike, a još sam se morao i spustiti nekih tisuću metara do mjesta gdje sam trebao spavati. Tako se nešto inače ne radi, ali eto, takva je bila situacija. Uglavnom, sve je to bilo zaista jako iscrpljujuće jer su tada bile i velike vrućine, što znači i veliki gubitak tekućine. Ta su mi dva uspona ostala u sjećanju kao jako naporna i iscrpljujuća.
Kada se planinari, uspon na vrh smatra se uspjehom kako bi se potom bacio pogled prema svemu onome što je ispod. No nekad se, iz raznih razloga, pa i onih razumnih, od toga cilja mora i odustati. Kako se vi nosite s tim odustajanjima, kada samome sebi kažete: "Dajem sve o sebe, ali dalje se ne može jer, ako nastavim, to bi moglo biti pogubno za zdravlje i život. Najbolje je odustati i vratiti se u podnožje"? Koliko su vam teški ti trenuci kada morate odvagnuti i donijeti takvu odluku?
Pa, ja mrzim odustati od bilo čega. Volio sam pobjeđivati i u nogometu. Naprosto, volim pobijediti u onome što sam si zadao, bilo da se radi o poslu ili o nečemu drugome. Moram priznati, to kod mene zna stvoriti i frustraciju jer je to borba sa samim sobom, sa svojom psihofizikom. Nekad je to pitanje fizike, nekad pitanje psihe, a nekad i jednog i drugog. Nakon svih tih dosadašnjih godina planinarenja osvijestio sam koliko je planinarenje i opasno, da se treba i vratiti. A ponekad je povratak daleko opasniji nego uspon. Kada ima snijega i leda i sklisko je, puno je lakše ići gore, nego se po takvom terenu spuštati. Usto, pri spuštanju ste već i umorni, iscrpljeni, pao vam je i adrenalin. I zato treba znati procijeniti, sam sa sobom odvagnuti treba li s nekim usponom nastaviti ili je bolje odustati. U takvim situacijama, kada imam takve dvojbe, ipak uvijek nastojim do kraja procijeniti je li moguće doći do kraja, postoji li ipak neka šansa da uspijem. U takvim trenucima svatko mora moći dobro procijeniti i donijeti najbolju odluku, ne samo zbog sebe nego i zbog drugih, jer na takvim mjestima nikada niste sami, pogotovo ako baš vi snosite odgovornost i za druge.
U knjizi pišete da ste tijekom nekih pothvata čuli da je dan prije umro ili poginuo netko od onih koji su prije vas išli istom stazom. Kada na tako teškim usponima, možda i u lošim vremenskim uvjetima, do vas stignu takve tragične vijesti, poljuljaju li vas one, pokolebaju i obeshrabre?
Naravno da nikada ne možete ostati hladni na tuđu nesreću koja se događa tu blizu vas ili se dogodila dan-dva ili tjedan dana prije. Kada se to i dogodi, vi cijelo vrijeme imate pred sobom sliku te nesreće. S druge strane, moramo biti svjesni da je danas visokogorsko planinarenje, alpinizam ili kako god to zvali postalo turistička atrakcija, što znači da masa ljudi u planine ide nepripremljena. I dobar dio tih koji nastradaju upravo su oni koji su za takve ekstremne situacije bili nepripremljeni. Dosta takvih plaća da bi ih se doslovno gore na vrh planine dovuklo. Imao sam to prilike puno puta vidjeti. I to je prestrašno. Kakva je sreća u tome da vas netko skoro pa na koljenima dovuče gore kako biste vi mogli reći da ste bili na vrhu?! To nije nikakav ljudski uspjeh, nikakav ljudski doseg. Kada čujem da je netko nastradao, to vas tjera na razmišljanje i noću i danju. Kako su to usponi koji traju i traju, imate vremena razmišljati, razrješavati razne situacije, procjenjivati, a nekada vam pak misli posve nestanu, ishlape. I od napora i od svega. Ali ako imaš cilj i znaš kako ćeš ga postići, ako je vrijeme koliko-toliko prihvatljivo da se negdje može popeti, ideš dalje.
Spominjete da je planinarenje postalo i turistički atraktivno pa ima onih koji za neki svoj trenutak užitka ili osjećaj uspjeha iskorištavaju druge ljude. A u knjizi pišete i o tragičnom događaju na Himalaji, kada je planinare i njihove nosače zahvatilo snježno nevrijeme pa su turističke agencije organizirale helikoptersku pomoć, no helikopteri su najprije spašavali turiste, one s novcem, dok su se mnogi nosači smrznuli jer za njih nije bilo mjesta u helikopterima. Koliko vas užasava to što neki ljudi životom moraju platiti nečiji užitak ili želju da se nečim pohvale?
Ta nesreća o kojoj pišem dogodila se dva tjedna prije nego što smo mi išli u Nepal. Prolazili smo tim područjem pa smo mogli vidjeti i ostatke opreme. Bilo je to prestrašno. I nama šerpe nose opremu, to je tamo normalno. Ali planinarska etika nalaže da svi uvijek moraju biti zajedno i da se tempo i cijela situacija na terenu određuju prema onome tko je posljednji. Ako je nas pet i jednom je loše, svi se vraćamo. Nas četvero ne penjemo se na vrh, tog jednog nećemo ostaviti. Postoji jedino mogućnost, ako su tu dva vodiča, da se dio ekipe vrati s jednim vodičem, dok drugi dio ekipe nastavi dalje s drugim vodičem. Ali ako ste jedna grupa s jednim vodičem, onda se svi zajedno vraćate. To je planinarska etika koja se oduvijek poštuje. No danas je planinarenje postalo i biznis, industrija. I zato se, nažalost, događaju i ovakve stvari da se helikopteri pošalju samo po turiste, dok za šerpe nema mjesta.
U priči nazvanoj "Annapurna trek" pišete: "Polako su me savladavali umor, nedostatak kisika i lagana bezvoljnost, dok su se glavom rojila klasična pitanja i misli: "Mili Bože, zar mi sve ovo stvarno treba? Kad i ako se vratim, neću nikad više u planine. Što fali Sljemenu? Da mi se konačno najesti čvaraka i luka i eksati hladan gemišt. Svi koje znam uživaju na moru, u toplini sunca, plaži..." I koliko vam je vremena potrebno da takva samopropitivanja ishlape, da na sve muke zaboravite i da vas tabani ipak opet zasvrbe te da ponovno navučete gojzerice i krenete u nove avanture?
To je uvijek vrlo brzo. Pitanje je samo koliko su taj umor i iscrpljenost trajali. Možda za dva-tri tjedna. Nikad to nije dulje od mjesec dana. Naprosto, to je način života, nešto što vam pruža životnu sreću, samoispunjenje, ljepotu. Ne morate vi ići na visoke planine, dovoljno je otići na Sljeme ili na Velebit ili na Biokovo. Mnogi misle da je lijepo ono što je daleko, a ljepota je uvijek i blizu nas. Samo si treba uzeti malo vremena i nekamo krenuti. Često ljudima treba netko drugi da ih nekamo odvede, izgubili su osjećaj da sami nešto istražuju. Taj poriv da sami nešto tražite kao da nestaje u današnjem vremenu.
Možete li izdvojiti dva-tri uspona koja su vam bila baš onako – najljepša?
Uh... Svaki idući uspon je najljepši jer o njemu ili ništa ne znaš ili, ako štošta i znaš, ipak iščekuješ što ćeš ti sam na njemu doživjeti. No Nepal i tamošnje veličanstvene planine i kultura tih krajeva, to je za mene nešto veličanstveno jer je drukčije od svega ostaloga. Zatim, Alpe. Zimski alpski usponi na bilo koji od vrhova, ne bih izdvajao nijedan konkretno. Ta hodanja u navezu po tim prekrasnim, bijelim padinama, pa te stijene koje vire iz snijega i ako je još i prekrasan dan... Eh, to je čudesno. A treće, to je naš veličanstveni Velebit, koji je zaista svima dostupan i svima može pružiti neizmjerno zadovoljstvo, i početnicima i iskusnim planinarima.
Ipak, u knjizi niste pisali o Velebitu, već ste dva "domaća" putopisa posvetili zanimljivostima Dugog otoka i plitvičkog Medveđaka. Kako to?
Postoje razlozi za to. Na Medveđak sam išao u vrijeme kada su k nama dolazili mnogi migranti pa sam prolazeći kroz šumu nailazio na mnoge odbačene stvari. Bio sam sam usred ničega i obuzeo me neki strah jer si sam, ne znaš kako bi ljudi na koje možeš naletjeti mogli reagirati, jesu li možda agresivni. Tada sam od straha bio pun adrenalina, hodao sam sve brže pokušavajući izaći iz te priče koja se vrtjela unutar mene samoga. Eto, to je bio razlog za tu priču. A Dugi otok je pak neka lijepa priča. Ima stijene, hridi, jezera, more... Prekrasan je. Na Velebitu još nisam doživio priču koju trebam ispričati. O Velebitu su do sada već mnogi pisali i teško je naći nešto novo što još nije rečeno.
Svjedočimo posljednicama klimatskih promjena koje nastaju djelovanjem čovjeka. Tijekom svih tih vaših planinarskih pohoda po cijelome svijetu koliko zamjećujete da se priroda devastira, uništava? Koliko vi sami uviđate taj poguban čovjekov utjecaj na prirodu?
Nije teško vidjeti utjecaj ljudi na prirodu, na planine. Sve ono loše što se u prirodi dogodilo, dogodilo se djelovanjem ljudske agresije. Radi iskorištavanja prirodnih resursa. Shvaćam da je nemoguće cijelu Zemlju ostaviti netaknutom, postoji potreba za širenjem, obradivim površinama kako bi se sve ljude nahranilo, ali opet ima toliko uzaludnog i besmislenog uništavanja prirode na mjestima gdje se to stvarno ne bi smjelo događati. To se najbolje može vidjeti ako na ista mjesta hodate godinama. Te su devastacije iz godine u godinu sve veće. Pogotovo na mjestima na kojima je koncentracija ljudi sve veća i veća. Mada, ima i izoliranih mjesta na kojima pak razne kompanije, da to nitko i ne vidi, mogu napraviti užase.
Za planinarske pothvate poput vaših potrebne su dugotrajne pripreme, ponekad i po godinu dana. No postoji li neko mjesto na ovom planetu za koje se pripremate cijeli svoj život i uspon tamo tek vas očekuje?
Sva su se ta dosadašnja putovanja dogodila iz raznih razloga. Recimo, u Kolumbiju sam išao jer smo supruga i ja bili pozvani na svadbu pa smo napravili cijeli plan kako da tu situaciju iskoristimo kako bismo što više toga vidjeli. Stoga sam tamo išao i roniti i penjati se do onog poznatog "izgubljenog grada". I odlično smo se proveli. Da sam stotinu puta razmišljao kamo ići, sigurno ne bih izabrao Kolumbiju, ali kao što na početku rekoh, uvijek se dogodi da se neka "vrata" odjednom nenadano otvore pa onda kroz njih odlučiš proći. Znači, puno me mjesta još čeka, samo što ih sad još ne znam imenovati. Ali ono što znam jest da će sljedeće putovanje biti u Maroko. U travnju idem na Atlas. To nije najviša planina Afrike, ali jest toga dijela Afrike i Maroka. Tamo ima bezbroj staza i popet ću se na najviši vrh Atlasa od četiri tisuće metara. Obilazit ću i pustinjske krajolike. Upravo sad istražujem i slažem to putovanje i sve detalje. Jedini je problem što nemam tako puno dana na raspolaganju kako bih obišao sve što bih htio.
Zoran Ferić u predgovoru vaše knjige napisao je da je "planinarenje zapravo istraživanje, i to istraživanje prostora, ljudi i običaja, ali možda i ono najvažnije, istraživanje sebe". Pa što ste onda vi u planinama i svim tim avanturama naučili i spoznali o sebi?
Još spoznajem samog sebe. I iz dana u dan sve sam si zagonetniji. Dogodi se da o samom sebi nešto otkrijete, no to je kao neka pećina koja se odjednom stvori pred vama, a onda, kad u nju zavirite, vidite da ona tamo u dubini ima još niz soba pa se dvoumite u koju ići, onu desnu ili lijevu. Ipak, tijekom svih tih putovanja ono što sam otkrio jest da sve više prezirem tu našu zapadnjačku civilizaciju koja se toliko trudi biti nadmoćna, trudi se upravljati cijelim svijetom i pokazivati da su jedino ovaj način života i naša vjera ispravni i dobri, a da je sve ostalo loše. To nadmeno i bahato "tjeranje" svojih istina, to je ono što me i ljuti i žalosti. Kada obiđete i otkrijete one dijelove svijeta u kojima su ljudi daleko zadovoljniji i sretniji tisućitim dijelom onoga što mi ovdje imamo, onda shvatite koliko smo se mi na zapadu pogubili. Umjesto da uživamo u ljepoti prirode i čuvamo je, mi je uništavamo. Evo, tijekom boravka u Kolumbiji bili smo s tamošnjim Indijancima, koji svoje kuće grade od tankih drvaca i pokrivaju ih palminim lišćem, a mi za gradnju kuća rušimo najdeblja stabla. I kada želimo graditi prirodnim materijalima i na prirodan način, radimo kamenolome i razvaljujemo planine, rušimo ogromne šume. A kada tamo u Kolumbiji Indijanci rade kuće, onda nitko ne vidi da je bilo što uništeno ili slomljeno.
A koliko planine i boravak u prirodi čovjeka svedu na pravu mjeru pa osvijesti da nije on taj koji je nadmoćan, već da je u odnosu na prirodu i njezinu moć on prilično sićušan i često nemoćan?
Čovjek je i manji od tog sićušnog što ste rekli. Kad ste u planinama, među visokim stijenama, ili u beskrajnom snijegu, ili u beskrajnoj pustinji, primjerice u Omanu ili negdje drugdje, tada shvatite da ste u toj pustinji manje važni od jednog drveta koje je tamo nekim čudom izraslo. A svi se mi želimo nametnuti i stvarati privid naše velike važnosti, veličine i velike snage jer nas ima puno. No puno smo toga smislili pa isto tako puno toga možemo i uništiti, zdrobiti i razvaliti. A kada ste tamo, u prirodi, ispod neke stijene, pa gledate gore, onda se samo možete nasmijati, zaklopiti oči i shvatiti da ste ispod tog neba tako sićušni. I da baš tako treba biti, da na toj mjeri sve treba i ostati. Upravo sad radim neki tekst o Venezueli i tamošnjim Indijancima s kojima sam bio, a koji žive toliko skromno i s mjerom, i dobro žive s tim jer žive održivo, da to fascinira. A mi smo tu mjeru održivosti davno prešli, još s industrijskom revolucijom.
Vi stalno odlazite u planine i na duga putovanja. Neki ljudi nisu takvi tipovi ili si tako nešto ne mogu priuštiti. Pa kako onda gledate na one koji "putuju" i "planinare" samo tako što čitaju knjige putopisa poput vaše?
Čovjek se rodi sa željom za istraživanjem sebe i svijeta ili se s tim ne rodi. Mnogi istražuju čitajući knjige. Ljudi su različiti, netko uživa kad krene u istraživanje nekih predjela, kada mu se tijelo u prirodi napuni kisikom, a netko je zatvoren u svoja četiri zida i unutar njih istražuje svijet kroz knjige ili filmove. Nažalost, najveći broj ljudi ne istražuje ništa. Jedino što istražuju jest Instagram, Facebook... Spali smo na svijet banalnosti. Mnoge ne zanimaju ni knjige ni kazalište ni glazba. Sve postaje površno, sve traje i mora biti svedeno na nekoliko sekundi. I zato je lijepo da još uvijek netko čita knjige, da za to ima i želje i volje i vremena.
Vaša je biografija vrlo zanimljiva i raznovrsna. Pjevali ste u brojnim rock-sastavima, pisali pjesme, kratke priče i tekstove za pjesme, bavili se fotografijom, crtali i objavljivali stripove, radili kao novinar u niz tiskanih medija, diplomirali na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, objavljivali stručne i znanstvene članke, bili menadžer u Hrvatskoj poštanskoj banci, Sberbanku, Volksbanku i Magmi, sad pišete putopise i predajete u srednjoj školi u Oroslavju. Uza sve to planinarite i ronite. Da vas netko pita: "Damire, dajte vi nama recite što ste od svega toga vi", što biste rekli, kako biste vi sami sebe definirali?
Ja sam sve to pomalo. I upravo me to veseli. Nisam od onih koji se vole začahuriti samo u jednoj stvari i misliti – tu se osjećam dobro i sigurno pa ću sad i dalje "veslati" samo u tom čamcu. Volim kada se nešto događa, kada mi se otvaraju nove spoznaje, novi vidici i nova pitanja na koja treba naći odgovore. Mislim da čovjek treba biti složeno biće s puno interesa kao što su djeca. Imam troje relativno male djece i njima su usta i oči stalno otvoreni, postavljaju tisuće pitanja, stalno nešto otkrivaju, gledaju, istražuju... To je ono što smo mi odrasli izgubili, a ja se trudim kroza sve te svoje razne interese zadovoljavati tu svoju znatiželju i tražiti odgovore na mnoga pitanja.
Pjevali ste i u rock-bendovima. Je li se ikada dogodilo da ste nakon nekog napornog uspona, onako umorni i znojni, u trenutku kada ste zakoračili na vrh i pred vama se otvorio divan vidik, umjesto da od tog pogleda zanijemite, vi iz svega glasa zapjevali?
Nisam, nikada. Ali istina je da ponekad kad stignete na vrh neke planine zanijemite od te divote koju ugledate. U takvim trenucima najčešće uzmem fotoaparat i kao dijete trčim dva metra lijevo, dva metra desno i škljocam misleći da ću tako uspjeti memorirati ono što vidim, ali onda u jednom trenutku stanem shvaćajući da fotoaparat to neće uspjeti memorirati onako vjerno pa sjednem i gledam u svim smjerovima. U tim trenucima imam neki strah da će to što vidim oko sebe nestati. A pjevanje? Dok hodam, znam pjevati. Pogotovo kada je vrijeme lijepo, kada sam veseo i kada uspon nije previše težak i naporan, onda volim pjevušiti. No na vrhu nisam nikada zapjevao.