Vidljivost mladih vjernika crkveni je događaj godine

Premda je crkvena godina završila prije mjesec dana, tj. početkom došašća započelo je novo liturgijsko jednogodišnje razdoblje, kraj ove “civilne” godine prigoda je za sumiranje “rezultata” i u crkvenim zbivanjima. Crkva, naime, nije samostalna “galaksija”, kako bi neki željeli, nego je dio društva. Ne živi sama za sebe nekim svojim apstraktnim životom, nego je utjelovljena u stvarni život društva u kojemu postoji i kao stvarna i kao mistična stvarnost.
 Bilo je mnogo važnih događaja za Crkvu u ovoj 2017. godini.

Na Nebo su se preselili velikani duha, fra Bonaventura Duda i dr. Tomislav Ivančić. Razmjere plodova njihova rada teško je ukratko opisati, pa ćemo samo reći da su oni bili “katedrale u vremenu”, čiji se tornjevi dižu u nebesa i pogled za njima budi neopisivu čežnju prema Bogu, koju su slijedili toliki njihovi slušatelj i sumislitelji. Pisalo se i govorilo o bolesti kardinala Bozanića, kojega nekoliko mjeseci nije bilo u javnosti. No, vratio se.

U posjetu Crkvi i državi bio je drugi čovjek Katoličke crkve kardinal Pietro Parolin. Poruke koje je on donio sa sobom iščitavat će se u sljedećih nekoliko godina. A jedna od tih poruka, koja bi, zapravo, mogla biti i tzv. događaj godine je priznanje Katoličkoj crkvi, od strane kardinala Parolina, za rad u mješovitoj katoličko-pravoslavnoj komisiji o kardinalu Stepincu. 
Važno je, naime, da se ta komisija sastala, po naumu pape Franje. I to, kako se sada vidi, možda ne toliko kao bi pretresla iznova blaženikov život i otklonila sve sumnje oko kanonizacije i želje za njezinim zaustavljanje, nego više zato da katolički i pravoslavni biskupi i episkopi s ovih prostora sjednu za zajednički stol (i sjede tako cijelu jednu godinu, koliko je ona radila) i započnu razgovore koji bi mogli biti od sudbinske važnosti za susretanje na našim prostorima. A koje je papa Ivan Pavao II. sažeo u “metafori rijeka”, a kardinal Parolin na to podsjetio za boravka u Zagrebu.
No, to bi bili oni “službeno” vidljivi događaji godine.

Onaj “neslužbeni” dio bio je još vidljiviji, a radi se o vidljivu izlasku mladih na društvenu scenu. I to kroz razne događaje u kojima su javno slavili Boga, od Laudatova koncerta “Progledaj srcem” preko susreta mladih u Vukovaru, slavljeničkih koncerata Božje pobjede, Emanuela, Alana Hržice, sestara Husar… sve do “Isusa na brucošijadi” u zagrebačkoj Ciboni i prepunih splitskih Gripa.
 Te tisuće i tisuće mladih bude nadu. Oni će obnoviti lice ove zemlje. Oni su naša budućnost. Oni su generacija koja će tek stupiti na scenu nakon simboličkih 40 godina tumaranja hrvatsko-judejskom pustinjom i mrmljanja udbaško-komunističkih staraca, koji misle da će njihove mreže korupcije i nepotizma opstati vječno. Ti mladi su, dakle, crkveni događaj godine.

I ne samo ove, nego svih onih koje su pred nama.