Demoni i sveci povijesnog revizionizma

Zrnce povijesne mudrosti nudi Blato na Korčuli, nekad najveće selo Kraljevine Jugoslavije s osam tisuća stanovnika, a danas ni pola od toga.

Sve ulice označavaju brojevima jer su još davno shvatili da je bolje imati brojeve, ma kako to nemaštovito bilo, nego mijenjati imena nakon svake promjene vlasti.
 Davanjem naziva ulicama uvijek se pokušavala prekrajati povijest – na početku modernizma, u Kraljevini SHS, NDH, socijalizmu, pa onda nakon nezavisnosti.

I mijenjaju se do novog povijesnog iskušenja kad se nekad omraženima dižu biste na trgovima koja su donedavno nosila druga imena. Povijesne lekcije i tako pamti tek jedna generacija, iduće ih iščitavaju na različit način u skladu s vlastitim vrijednosnim kriterijima.
Svi smo proizvod svog vremena, pa i povijest.

Uglavnom kada se pojavi nešto novo što propitkuje ustaljene stavove, olako se kategorizira kao povijesni revizionizam. Pa zar svaka povijesna knjiga, uz poštovanje znanstvenih standarda, ne bi po definiciji trebala biti revizionistička? Ipak, umjesto odbacivanja ili bespogovornog prihvaćanja mišljenja o prošlim događajima koja su često refleksija trenutačnih previranja, potrebno je imati ljudsku, povijesnu i znanstvenu mjeru.

Danas je ta kontekstualizacija sve teža jer brzina života zahtijeva polaritet u kojem su osobe ili demonizirane ili povijesno beatificirane iako sumnjam da postoji osoba, ako je zaista nešto vrijedno napravila, da joj se barem u nekom dijelu njena života ne može naći nedostatak. Kako je i Krleža pisao: “Da bi netko postao povijesna osoba, barem se dvaput treba rušiti njihovo poprsje. Ili mijenjati ime.”


U okviru liberalnih kampanja političke korektnosti sve više se preispituju povijesne osobe što je u načelu pozitivno, međutim, dovodi do, umjesto otvorenosti i razumijevanja, traženja argumenata podrške vlastitim suvremenim stavovima. Ova pojava pogađa i druge nacije, tako primjerice na američkom Princetonu traže da se eliminira ime Woodrowa Wilsona, na Oxfordu traže skidanje kipa Cecila Rhodesa, dok u Francuskoj popularnost Charlesa de Gaullea raste.

Kod nas je bavljenje prošlosti postalo oruđe za političke poene često potpomognuto anegdotalnim dokazima, ironično potičući opću amneziju na neke povijesne događaje i ono najtragičnije – onemogućava bavljenje sustavom vrijednosti u trenutnom vremenu. 
Razumjeti odluke u drugim sustavima, postupke u izvanrednim stanjima i političkim i društvenim kontekstima zahtijeva kritički stav, širinu i spoznaju da će se vjerovanja i vrijednosti uvijek mijenjati te da nije moguće imati trajne zaključke.

Iz tih propitivanja trebali bismo uzimati lekcije za sadašnjost valorizirajući naša dostignuća te cijeneći one koji su nas doveli do sloboda i privilegija koje imamo danas. 

Konferencija Hrvatska kakvu trebamo, 5 godina u EU