Prva godišnjica smrti bivšeg austrijskog potkancelara i ministra vanjskih poslova Aloisa Mocka obilježena je rekvijemom u crkvi sv. Ruperta u središtu Beča. Godinu dana prošlo je otkako je ovaj politički vizionar i veliki prijatelj Hrvatske umro u 83. godini u svom domu u Beču, nakon duge i teške bolesti. Austrijanci ga pamte kao „Mistera Europe“, a Hrvati kao zagovornika slobodne i suverene Hrvatske. To je bila i jedna od tema razgovora s njegovom suprugom, povjesničarkom dr. Edith Mock (80), s kojom smo razgovarali u kavani tik uz bečko groblje Döbling, gdje svakodnevno odlazi na grob svojeg pokojnog supruga.
Misa zadušnica bila je dobra prigoda da i Hrvati obnove svoje sjećanje na Aloisa Mocka, jednog od ključnih europskih političara u procesu stjecanja neovisnosti Hrvatske 1991.
Hvala Hrvatima što im je ostao u sjećanju kao veliki dobrotvor, pravedan i pošten čovjek humanitarnih načela. Njihova zahvalnost osjeća se na svakom koraku. Bilo je to jasno vidljivo i na službenom oproštaju od njega prije godinu dana na rekvijemu u bečkoj katedrali sv. Stjepana. Od njega su se tada oprostili bivši hrvatski ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić, ministrica kulture Nina Obuljen-Koržinek, veleposlanica Vesna Cvjetković i mnogi drugi bečki i ostali Hrvati. Jednako dirljiv bio je i nedavni telefonski poziv hrvatske veleposlanice Vesne Cvjetković, koja mi rekla da za prvu godišnjicu smrti mog supruga želi na njegov grob položiti cvijeće. Donijela je prekrasnu košaricu s plavim hortenzijama, a kako je na groblju već bilo crvenog i bijelog cvijeća, sada Aloisov grob krase boje hrvatske zastave. Mise zadušnice za moga supruga bit će svake godine tako dugo dok živim, jer želim da njegova dobra djela i dalje žive.
Na neraskidive veze dr. Mocka i Hrvatske i Hrvata upućuju i mnoga odlikovanja, nagrade, imenovanja ulica, trgova, biblioteka...
Moj je suprug doista bio veliki prijatelj Hrvatske, Slovenije, a potom i Bosne i Hercegovine i zalagao se za njihovu samostalnost. I sama sam bila nazočna dodjelama brojnih priznanja. Sjećam se zadovoljstva na njegovu licu kada je 1996. godine odlikovan Veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom za osobite zasluge u razvitku prijateljskih odnosa između Hrvatske i Austrije, te njegov veliki doprinos međunarodnom priznanju samostalne i nezavisne Hrvatske. Na prijedlog Austrijsko-hrvatskog društva u Beču i njegova osnivača Marijana Brajinovića i uskoj suradnji s podružnicama u Hrvatskoj, mom je suprugu dodijeljen i počasni doktorat Sveučilišta Zagreb 1993. godine. Proglašen je i počasnim građaninom mnogih hrvatskih gradova, Koprivnice, Osijeka, Splita i dan prije njegove smrti i Zagreba. Dobro pamtim sve te godine jer sam povjesničarka po struci. Bila sam prvo profesorica, potom i direktorica jedne od bečkih gimnazija, a od 1996. sam u mirovini jer je mom suprugu godinu prije dijagnosticirana Parkinsonova bolest. Sjećam se i svečanosti na otoku Braču, gdje je mom suprugu 2002. postavljeno brončano poprsje, tik uz poprsja papi Ivanu Pavlu II. i njemačkom ministru vanjskih poslova Hansu-Dietrichu Genscheru. Lijep je to čin zahvalnosti, ali meni se osobno ne sviđa, molim da me se krivo ne shvati – da se još živim ljudima postavljaju biste. I ono što mi se također nije svidjelo je to što je spomenik predsjedniku Tuđmanu postavljen zajedno s ovom trojkom. Ona je sigurno mnogo pridonijela međunarodnom priznanju Hrvatske, ali Franjo Tuđman, bez obzira na to tko i što o njemu misli, ipak je prvi hrvatski predsjednik i svoju je zemlju vodio u i nakon rata i njegov bi spomenik trebao posebno stajati. Nadam se da se nitko neće ljutiti, to je samo primjedba iz kuta gledanja jedne povjesničarke.
Jeste li osobno poznavali Tuđmana?
Jedan jedini put bila sam u njegovu društvu. On je razgovarao s mojim suprugom, a ja sam bila pokraj s Tuđmanovom suprugom te sa suprugom Mate Granića. Nakon toga nas je neki čovjek iz protokola ostavio da kao tri bokca čekamo 15-ak minuta pred vratima. Baš i nije bila neka lijepa gesta prema ženama. To se u Austriji drukčije radi. Potom smo pozvane na jelo. Sjedila sam pokraj Tuđmana. Bio je izuzetno šarmantan i kao pravi džentlmen brinuo se o meni. Dobro se sjećam, jeli smo štrukle i on mi je rekao da je to hrvatski specijalitet od sira, ali da pazim jer je u sredini jako vruć. Jako mi se je svidjela ta njegova pažljivost.
Imate li još uvijek kontakt s hrvatskim političarima?
Moj suprug i ja jako smo cijenili Matu Granića, izuzetan je to političar i čovjek. No nakon smrti moga muža nismo se više vidjeli. Od hrvatskih političara upoznala sam i Ivu Sanadera. I to na Sinjskoj alci. Tada je bio državni tajnik. Odlično je govorio njemački i ispričao nam je kako je studirao i neko vrijeme živio u Tirolu. Moj suprug ga je izuzetno cijenio. Zadnji put sreli smo se na svečanoj proslavi Aloisova 70. rođendana gdje mu je kao tadašnji hrvatski premijer držao laudaciju u austrijskom parlamentu u Beču. Kasnije smo čuli za njegove nevolje. Nismo mogli vjerovati u sve ono što se o njemu pisalo i govorilo, pa smo mu i dok je bio u istražnom zatvoru u Salzburgu slali poruke ohrabrenja. Kasnije smo izgubili svaki kontakt s njime i ne znam što se sve zapravo dalje događalo i je li još u zatvoru ili na slobodi. U svakom slučaju, šaljem mu srdačne pozdrave. A što se tiče Sinjske alke, ona me je oduševila jer takvo što nikad do tada nisam nigdje vidjela. Tada sam naučila što je pogodak „u sridu“, ali i do tri brojiti na hrvatskom. Od hrvatskog, nažalost, znam samo jednu rečenicu: “Sve u redu, ko u Beču.” Što se ostalih poznatih Hrvata tiče, posebno me veseli da sam lani imala priliku upoznati veličanstvenog hrvatskog pisca Miru Gavrana kojem je u Beču uručena Europska nagrada Dr. Alois Mock 2017. za promicanje europske ideje. Gavran me je svojom simpatičnošću i poštenjem osvojio i nadam se da ćemo i dalje ostati u kontaktu.
Uvijek ističete kako ste vi i Alois bili jedan tim. Onda sigurno znate i mnogo toga zanimljivoga. Ispričajte nam neku od dogodovština.
Možda jednu anegdotu iz naše spavaće sobe u kojoj je 1991. donesena povijesna odluka. Dva dana nakon proglašenja neovisnosti u Sloveniji izbio je kratkotrajni rat u kojem su jedinice tadašnje JNA napale Sloveniju. I to upravo u vrijeme kada je Nizozemska, 1. srpnja 1991., preuzela predsjedanje Europskom unijom. Nakon što su jedinice JNA poražene u ratu sa Slovencima sukobi su prekinuti. Ali Slovenci i Srbi nisu se mogli dogovoriti o povlačenju JNA. Srbi su tražili da sa sobom uzmu i svu svoju ratnu opremu, na što Slovenci nisu pristajali. Kada je to moj suprug saznao, odmah je zvao svog nizozemskog kolegu Hansa van der Broeka s kojim je bio jako dobar. No, nije ga uspio dobiti jer je upravo bio u Washingtonu, u Bijeloj kući. Van der Broek se javio tek u dva sata noću. Telefon je bio pokraj mene na noćnom ormariću i dodala sam ga mužu, od kojeg je njegov nizozemski kolega tražio da mora nagovoriti slovenskog ministra vanjskih poslova Dimitrija Rupela, a on predsjednika Milana Kučana, da odobre Srbima da izađu iz Slovenije s ratnom opremom. Kada ih je Alois nazvao, oni su rekli kako to jedino dolazi u obzir ako im Amerikanci jamče da će im pomoći. Znajući i sam da to Amerikanci neće službeno učiniti, uvjeravao ih je da već sam nagovor SAD-a u tom smjeru znači da će ih zastupati, odnosno pomoći ako zatreba. I na kraju su i Rupel i Kučan popustili.
Mock je bio jedan od prvih europskih političara koji je prepoznao neizbježnost raspada bivše Jugoslavije. I vi ste jedna od svjedokinja tog vremena.
Krajem osamdesetih, kada se otvoreno počelo govoriti o raspadu Jugoslavije, Alois je prvo mislio da je možda moguće zadržati Jugoslaviju u tadašnjim granicama. Predložio je imenovanje “vijeća mudraca” ne bi li se zemlje tadašnje Jugoslavije ipak uspjele dogovoriti o zajedničkom ostanku, što je tadašnji predsjednik Jugoslavije odbio. Dakle, nitko mu ne može predbacivati da nije sve pokušao. No, kada je kratko nakon toga situacija u Jugoslaviji postajala opasna i dramatična, rekao je da „ako jedan narod želi nekim drugim novim putem, onda se to mora poštovati“. On je znao što znači dati podršku narodu koji se bori za slobodu i suverenost. Svojim je protivnicima poručio: „Ako netko zove u pomoć, tada nitko od mene ne može zahtijevati da se oglušim na poziv. To nisam nikada učinio, ni prije, ni sada, niti ću to činiti u budućnosti.“ Alois je zaista bio čovjek koji nikada nikoga nije ostavio na cjedilu. Pa tako ni Hrvatsku. Sa svojim dobrim prijateljem Helmutom Kohlom dogovorio je da slobodnu i suverenu Hrvatsku prvo mora priznati Njemačka, kao jedna od velikih zemalja članica EU, a potom će to učiniti Austrija. Kohl je odmah dao upute ministru vanjskih poslova Genscheru i ubrzo se to i dogodilo. Na snagu je stupilo sredinom siječnja 1992. s priznanjem ostalih članica EU, među kojima je bila i Austrija. Moj je suprug jako cijenio Hrvatsku i želio joj je i u teškim trenucima pokazati, da nije sama. I za to su mu očito Hrvati neizmjerno zahvalni.
Čak toliko da su ga neki počeli svojatati, tvrdeći da je Hrvat?
Sve te špekulacije kako je pravi otac moga supruga bio Hrvat koji je radio u Austriji i kako ima polubrata u Hrvatskoj mogu sa sigurnošću opovrgnuti. Jer, prvo, Aloisova majka, koja je bila Čehinja, zvala se Mathilda, a ne Katarina, kako tvrde oni koji ga svojataju. Osim toga, Aloisovi roditelji su se vjenčali 1933. godine, a on se rodio 10. lipnja 1934. u Euratsfeldu u Donjoj Austriji, kao sin vlasnika mljekare, koji je samo dva tjedna prije Aloisova rođenja umro od srčanog udara vozeći se na motoru. Prema tome, te priče kako je Aloisova majka bila udovica bez djece i slično ne odgovaraju istini, što je lako provjeriti u crkvenim i ostalim knjigama. Aloisova majka se dvije godine nakon smrti svoga prvog muža udala za njegova najmlađeg brata koji je postao Aloisov očuh, a kasnije su imali i više zajedničke djece. Očuh je Aloisa volio kao vlastito dijete i bio na njega jako ponosan. Osim toga, svatko tko pogleda vjenčanu sliku roditelja moga supruga može jasno vidjeti da je Alois sličan svom ocu kao jaje jajetu. Za nas je to izmišljena priča. A onima koji misle drukčije mogu samo preporučiti da pročitaju monografiju Martina Eichtingera i Helmuta Wohnouta “Alois Mock – političar piše povijest“, prevedenu i na hrvatski.
Je li je Mock ikada požalio što je ušao u politiku?
Koliko ja znam, nije. Više je meni bilo žao jer sam svoj život s njim željela provesti u inozemstvu. No uvijek sam ga podržavala u njegovoj političkoj karijeri i bili smo sjajan tim. Mislim da je bio pravi čovjek na pravom mjestu. Još kao student prava pokazivao je interes za vanjsku politiku. Od 1961. do 1966. bio je savjetnik saveznog austrijskog kancelara Josefa Klausa, a od 1966. i njegov tajnik. Ministar obrazovanja postao je 1969., a deset godina poslije došao je na čelo Narodne stranke. Od 1987. do 1989. dvije je godine obnašao dužnost saveznog potkancelara Austrije, a uz to je bio i ministar vanjskih poslova. U političku mirovinu otišao je 1999. kada mu je Parkinsonova bolest, od koje je godinama bolovao, već jako uznapredovala. Do kraja života bio je počasni predsjednik svoje demokršćanske Narodne stranke.
Kada smo kod Narodne stranke, odnosno ÖVP-a, je li Mock znao da je čelnik te stranke postao Sebastian Kurz, njegov mladi stranački kolega, koji je u međuvremenu postao i kancelar?
Naravno. I strašno se obradovao jer je uvijek govorio da na mladima svijet ostaje. Kurz je jako cijenio mog supruga i uvijek nam se javljao. Bolje smo se upoznali kada je bio državni tajnik. A kao ministar vanjskih poslova Kurz je mene i supruga više puta pozivao u ministarstvo i već na cesti, ispred vrata, čekao na nas. Gesta koja dovoljno govori o ovom mladom, europski usmjerenom političaru. U čast moga supruga Kurz je u prosincu 2015. Mramornu dvoranu ministarstva vanjskih poslova preimenovao u dvoranu Dr. Aloisa Mocka. To je posljednji put bilo da je moj suprug bio tamo gdje je godinama donosio brojne značajne odluke. U siječnju 2017. Kurz je u Ministarstvu vanjskih poslova organizirao svečanost „40. godina ministra vanjskih poslova dr. Aloisa Mocka“, samo sam ja bila nazočna, moj suprug je već bio jako loše. Početkom lipnja iste godine je umro. Ono što mi donosi neki mir je da sam do posljednje sekunde njegova života bila s njime. Svaki mu dan idem na grob i razgovaram s njime. U ovih godinu dana svega pet dana nisam mogla do groblja. Kada sredim sve papire i zaostatke, za godinu ili dvije, otići ću u starački dom, tik uz groblje, kako bih mu bila još bliže.
Mock i njegov njemački prijatelj i kolega Kohl vatreno i upečatljivo su se zalagali za europski projekt zajedništva koji doživljava svoje redefiniranje. Ne mislite li da bi danas, kada je riječ o EU, Mock bio razočaran ponašanjem i stavovima nekih ključnih europskih političara?
To se ne bih usudila reći u njegovo ime. On je uvijek vjerovao u Europu, EU i zajedništvo. Pregovarajući o ulasku Austrije u EU, rekao je kako ne želi da njegova domovina bude drugorazredna europska zemlja. Sve je uvjeravao da su EU integracije zalog mira i stabilnosti. Kad su 1994. završili austrijski pregovori s EU, već tada su tadašnji kancelar Klaus i moj suprug javno isticali potrebu pripajanja „istočnog krila“ europskoj kući. No, važna im je bila i provedba unutarnje reforme EU, jer što je bilo više članica, sve teže je bilo odlučivati.
Pogotovo danas kod najezde izbjeglica i migranata na Europu.
Izbjeglice i migranti nisu ništa novo. Novo je da više ne dolaze iz susjedstva, nego iz posve drugih kulturnih krugova. Nekada smo humanitarnu pomoć pružali mađarskim antikomunističkim prosvjednicima i izbjeglicama, nakon raspada bivše Jugoslavije Slovencima, Hrvatima i Bošnjacima, a sada dolaze i s drugih kontinenata. Pregledavajući suprugove papire nakon smrti, našla sam jedan njegov stari govor o izbjeglicama u kojem kaže: „Uvijek se mora dobro razmisliti koliko je domaće stanovništvo uistinu spremno na integraciju stranaca u njihovu sredinu. Ljudima u nevolji, naravno, treba pomoći. Ali uvijek treba paziti da se ne pretjera. Jer širom Europe protestne su stranke u uzletu, pa onim tradicionalnima, kao što su socijaldemokrati i narodnjaci, ne preostaje ništa drugo nego da preuzmu njihove programe kako im ne bi preoteli birače.” I kancelarka Merkel je skupo platila svoju dobrodošlicu upućenu izbjeglicama. Možda će francuski predsjednik Macron stvar popraviti i donijeti malo svježeg vjetra u leđa EU i francusko-njemačkoj osovini o čijoj snazi mnogo toga ovisi u Europi i svijetu.
Mislite li na trenutačno teško narušen odnos između SAD-a i Europe?
Mišljenja sam da je posljednji trenutak da se Europa probudi i konačno osloni na samu sebe. Nakon svih Trumpovih poteza Europa je prisiljena utemeljiti svoje zajedničke europske obrambene postrojbe. Nadajmo se da će to osamostaljivanje Europe rezultirati poboljšanjem njezinih odnosa, kako prema SAD-u tako i prema Rusiji, koja trenutačno profitira od sukoba između Amerikanaca i Europljana.
U Tuđmanovo doba HDZ je stalno padao, a onda se ukazao Sanader:
A vidite, i oni pate od titula. Na nadgrobne spomenike stavljaju dipl.ing. , dr.