Desnica se bavi nebitnim, SDP je tu reda radi, a Most i Živi zid žele vlast

Što nam donosi nova godina? Oni koji su rođeni uoči Domovinskog rata sada su tridesetogodišnjaci, kao i njihova država. Tridesetogodišnjaci za koje su stvaranje samostalne Hrvatske i Domovinski rat povijest, veliki događaji iz knjiga, medija, svjedočenja... Iz priča njihovih roditelja, koji sada imaju pedeset, šezdeset i više godina.
Što Hrvati postaju stariji, država im je sve običnija, a mlađim naraštajima toliko obična da se teško mogu uživjeti u naše strepnje za Hrvatsku na početku devedesetih ili ugušene nade iz Hrvatskog proljeća.

U usporedbi s nama to je njihova velika prednost.
Generacije prije njih čeznule su - i u tom čeznuću stradavale - da sagrade obiteljsku kuću, a oni su u toj kući, stalnoj i nesumnjivoj, rođeni. Ali njihova ljubav za Hrvatsku nije ništa manja od naše, većinu one oduševljene mase koja se radovala uspjesima nogometne reprezentacije u Rusiji i koja je igrače dočekala u Zagrebu činila je mladež rođena kad i ova država.
Možete li zamisliti da su ti ljudi nezadovoljnici s naslovnih stranica novina koji odlaze u inozemstvo i govore kako se nikad u ovu zemlju neće vratiti? Zacijelo i među njima ima mnogo onih koji će životnu sreću htjeti potražiti izvan domovine, no sigurno se zemlji ne bi osvećivali trajnim “zbogom”. Stoga bi možda malo trebalo promijeniti odnos prema onima koji kažu da odlaze zauvijek i reći im - ako baš tako hoćete, idite, sretno vam bilo.

Nitko nikoga ne može prisiliti da ostane u Hrvatskoj. Oni koji odlaze i s naslađivanjem naglašavaju kako se više nikad neće vratiti ne čine to kao razočarani patrioti - upitno je jesu li patrioti ikad bili. Dakako, ovakvo razmišljanje ne oslobađa odgovornosti vlast koja za sve ljude u Hrvatskoj, za mladež pogotovo, nije sposobna stvoriti uvjete za ostanak u zemlji.
Odlazak u inozemstvo ne bi smio biti iz nevolje i iz očaja nego osobni izbor. Ta su pitanja sudbonosna, kao što je bila sudbonosna obrana zemlje od agresora koji je prijetio opstanku Hrvatske. Ta obrana od neprijatelja bila je nužnost kao što je danas nužnost obrana od siromaštva, nezaposlenosti i iseljavanja koje te pogubnosti uzrokuju. Hrvatska na duži rok može nestati zbog odlazaka u inozemstvo i pada nataliteta kao što je mogla nestati u agresiji.

U toj opasnosti najgore je samozadovoljstvo vlasti, koje znači da ona, uvjerena kako je dobra, može nastaviti voditi Hrvatsku u propast i pričati kako je usrećuje. I na žalost, ništa joj ne prijeti, ni slijeva, ni zdesna, ni iznutra.
Umjesto da se bavi stvarnim nevoljama zemlje, a one su u gospodarstvu i u kolonijalnom položaju Hrvatske, desnica (Bruna Esih, Zlatko Hasanbegović) bavi su nebitnim temama i nema onog moćnog otpora vlasti i moćnih nauma za boljitak građana kojima se pridobivaju birači.

U usporedbi s markantnim Plenkovićem Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih, što god govorili, sa svojim mucanjem i mučenjem s riječima i svekolikom pojavom, djeluju kao nedorasli početnici i baš nimalo ne ostavljaju dojam da bi mogli voditi zemlju. Najjača lijeva stranka, SDP, osipa se zbog unutrašnjih sukoba a oporbene zadaće odrađuje reda radi, kao da je Hrvatska i ne zanima.
Živi zid nije slučajno dospio na drugo mjesto u anketama, on je jedina oporbena stranka koja postavlja bitna pitanja o Hrvatskoj i jedina koja vidi kamo je ova vlast vodi, no što može sa svojom isključivošću, radikalizmom i pogubnim zamislima o izlasku iz NATO-a i Europske unije?

Osim toga, kao i Most, u opiranju vlasti otkriva svoju opsjednutost željom da je se dokopa, pa kad bi se to dogodilo, pola bi Vlade sastavio od kadra iz nekog svog “Metkovića”. Na žalost, ni u ovoj godini a ni tako skoro neće biti ni traga političaru Tuđmanove snage kojom je jamčio da će ostvariti ono što je bio naumio i obećavao. Nekoliko sam puta napisao kako bi bilo dobro da Kolinda Grabar-Kitarović, koja je na Tuđmana najviše sličila, preuzme HDZ i izvršnu vlast u zemlji, ali sam se očito prevario.
Ona je izabrala puno manje nego što se činilo da može i nikad se više neće popeti do svojih vrhunaca s kojih je sišla do Plenkovića.
Tako u Hrvatskoj ove godine neće biti nove godine, sve će se prenijeti iz prošle. Plenković će imati totalnu i totalitarnu vlast, u oporbi se nema koga bojati a njega će se bojati i Kolinda, i Brkić, i Stier, i Kovač, i sve drugo HDZ-ovo kukavstvo. Tako će se i mladež koja ne prijeti da se nikad neće vratiti i koja voli ovu zemlju za nju stvaranu i branjenu, i 2019. i dalje iseljavati. Ostavljat će domovinu rođenu kad i ona.