Do 2048. riba bi mogla potpuno nestati iz mora

Zašto je cipal savršena i održiva alternativa prelovljenom brancinu, kako pripremiti Napoleonovu poslasticu – srdelu umotanu u listove vinove loze, zašto bi dagnje koje kupujemo trebale biti iz uzgoja i s certifikatom ASC, kako orada život počinje kao mužjak, a završava kao ženka... samo su neke od zanimljivih i poučnih činjenica vodiča Svjetske organizacije za zaštitu prirode (WWF) za proizvode iz ribarstva „Priče iza vašeg tanjura“, koji je jučer predstavljen u zagrebačkom hotelu Esplanade.

Hrvati 10, Talijani 25 kg

Iako se Hrvati baš i ne mogu pohvaliti količinom ribe na godišnjem meniju – pojedu, naime, i dvostruko manje od prosječnog Europljanina, a od Talijana i 15 kilograma manje – puno je važnije dolazi li ona iz održivog ulova i odgovornog uzgoja, ili uporno sudjelujemo u njezinu pretjeranom izlovljavanju zbog čega bi do 2048. mogla potpuno nestati iz mora.

– Ribolov je danas dosegao svoj maksimum. Maksimalno se iskorištava, prelovljava ili je već prelovljeno 93% ribljih stokova. To je golem problem i, ako ovako nastavimo, ostat ćemo vrlo brzo bez ribe u moru, ali i izvora prihoda koji nam ta riba pruža – ističe Danijel Kanski, savjetnik za ribarstvo WWF-a Adria.

Pričama iza našeg tanjura ljubiteljima ribe i proizvoda iz ribarstva pomaže se tako da u pripremi omiljenog jela pravilno odaberu. Legalan ulov nije uvijek i održiv, što je zapadna Europa odavno prepoznala i na proizvode ribarstva iz održivog ulova stavlja MSC certifikat (Marine Stewardship Council). U WWF-u taj proces certificiranja sada nastoje pokrenuti i na cijelom Mediteranu, uključujući i Jadran na kojem su riblji stokovi, pokazala su istraživanja, također u jako lošem stanju. Nevjerojatno, ali istinito, u mediteranskim zemljama godišnje se već konzumira 85% ribe iz uvoza. Zemlje EU zapravo su najveće uvoznice proizvoda iz ribarstva na svijetu, oko 5,94 milijuna tona u vrijednosti 20-ak milijardi eura, od čega više od 50% iz zemalja u razvoju.

Bez tune u ‘banani’

Neke zemlje u Europi, poput Islanda i Norveške, kojima je ribarstvo strateška grana, imaju dovoljno proizvoda za svoje potrebe. I Hrvatska bi se mogla naći među njima da nije izvoza i potrošnje sitne plave ribe u uzgoju tuna, pa smo prisiljeni uvoziti oko 50 posto proizvoda iz ribarstva. Čak i zemlje koje imaju najveće ribarske flote na Mediteranu poput Italije i Španjolske ovisne su o uvozu ribe.

– Samo kupnjom odgovarajuće ribe obnavljamo riblji fond i podržavamo ribare i njihove obitelji širom svijeta te tako čuvamo svjetska mora – tvrde u WWF-u.

Nažalost, nezakonit i nereguliran ribolov u svijetu uskoro bi mogao doseći 26 milijuna tona, odnosno oko 30% ukupnog svjetskog godišnjeg ulova. A od 49 država koje se smatraju u velikoj mjeri „ovisnima o ribi“, njih 46 zemlje su tropskoga pojasa. Svatko od nas može nešto učiniti za spas riba, a da se ne odrekne svojih omiljenih specijaliteta, vodimo li računa da naš svakodnevni odabir proizvoda iz ribarstva uvelike utječe na morske resurse i ljude direktno vezane uz ovu gospodarsku granu.

Stoga iz WWF-a savjetuju potrošačima da kupuju certificiranu ribu kada je to moguće i ne jedu nedoraslu ribu (srdela mora biti duga najmanje 11 cm), provjeravaju oznake i etikete te iskušaju različitu ribu i proizvode iz ribarstva, osobito iz zemalja u razvoju kojima more često predstavlja jedini izvor hrane i prihoda. Više korisnih savjeta i anegdota za sve koji vole ribu, vode računa o okolišu i žele naučiti prepoznati ribu iz održivog ulova ili odgovornog uzgoja te ukusnih recepata za pangasius iz Vijetnama, cipla na francuski, oslića alla chitarra, srdelu u vinovoj lozi, konfitirani bakalar sa sušenim rajčicama i marelicama... može se naći u online internetskom vodiču www.kojuribukupiti.org.