'Dođe predsjednica, a ja zatvorim kafić. Da mi svita ne potroši vodu...'

Sva sreća da ih je predsjednica proljetos odlučila posjetiti. Kad se to pročulo, rupe uz novi put koji od kampanela (zvonika) vodi do središta Molata u čas su bile napunjene toliko iščekivanim sadnicama fafarikula i zatrpane pa molaćanske maškare u svoj testament ne mogu opet napisati da rupe stoje zato što otočani traže naftu. I Ist je profitirao od posjeta predsjednice, ali zahvaljujući gradonačelniku Božidaru Kalmeti koji je za posjeta upao u rupu na mulu. Da nije, tko zna koliko bi još godina Išćani čekali da se nekoliko metara mula – koji je ujedno i središnja i jedina plaža u jedinom mjestu na otoku – pokrpa. Doduše, uređen je dio oko “Božine rupe”, a i ostalo će valjda jednom doći na red. Ako su na sanaciju mogli čekati deset-petnaest godina, mogu Išćani još. Tako će stanovnici Molata i Ista, otoka koji administrativno pripadaju Gradu Zadru, sažeti što se u njihovim mjestima promijenilo otkako ih je lanjskog travnja posjetila predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, u vrijeme kad je svoj ured privremeno bila preselila u Zadar. Sve je drugo ostalo isto, izuzme li se tužna činjenica da je zbog prirodnog odljeva stanovnika sve manje i manje.

Ode kad mu se prispava

– Kad u Brguljama umre troje, kažemo da je selo ostalo bez deset posto stanovništva. Ovdi se pogrebno društvo zove “Jedan manje” – slikovito će Luce, ugostitelj s Molata, otoka koji je u svoja tri naselja – Molat, Brgulje i Zapuntel – po zadnjem popisu brojio 197 stanovnika, iako ih je u stvarnosti manje jer među žiteljima ima i onih koji na otoku stanuju samo na papiru, radi povlastica poput jeftinije otočne karte. Luce je Šibenčanin, no njegova žena je podrijetlom s Molata pa je logično da su se tu skrasili. Njihov kafić Luciana radi cijelu godinu i to je prvi objekt na koji ćete naići kad se iskrcate iz broda. Gazda radi cijeli dan, ali dođe kad se naspava, a ode kad mu se prispava. Luce u kući nema ni sat, ni telefon ni mobitel jer mu – ne trebaju. Nekoliko koraka dalje od ovog kafića na rivi kamena je kuća na kojoj se još dade pročitati izblijedjeli natpis “živila nedjelja”. Kad je predsjednica dolazila na Molat, Luce je zatvorio kafić, da mu svita ne potroši vodu. Upravo je opskrba pitkom vodom jedan od problema ovdašnjeg stanovništva jer otočka gusterna koju puni vodonosac – propušta.

– Ako ima kiše, ima i vode. Ovdi plaćamo slivne vode, a sve ode u gusternu. Isto je i sa strujom, računi stižu, a po dva dana je nema – dok se oko njegovih nogu vrzma razigrani pas Oly govori 27-godišnji Toni Španić kojeg na Molatu znaju jedino po nadimku Ljubo. S jednom boršom taj je mladić prije nekoliko godina na otok stigao iz Pule gdje je bio završio za automehaničara, vozača i cestovnog tehničara, trenirao veslanje i gdje su mu ostali roditelji... Za Molat Tonija vežu korijeni jer je njegov otac podrijetlom s otoka koji je i njega “povuka pa je sve drugo otišlo u zaborav”. Ovamo je još kao dječak rado dolazio i na Molatu se i zaljubio u Antonetu, kći otočkog pekara Josipa Gashija zvanog Joso. Danas su supružnici Antoneta i Toni najmlađi stanovnici Molata. Stalnog posla nemaju. U sezoni im je nešto lakše jer mogu koliko-toliko zaraditi. Toni je, na primjer, u sezoni i vatrogasac. Kad idu do Zadra, njih dvoje će kartu za katamaran ili trajekt izvan sezone platiti svatko po 18, a u sezoni 23 kune. Umirovljenici i stariji od 65 – kakvih je ovdje većina – imaju besplatan prijevoz. I to Tonija ljuti jer država ide na ruku “penzionerima koji imaju šoldi”, a mladima koje priželjkuju na otoku ne. Ako bi se Toni uspio zaposliti u Zadru ne bi, osim vikendom, mogao stanovati na otoku jer ne postoji linija kojom bi u danu stigao i na posao i kući. Kad postanu roditelji, Španići će se odseliti u grad jer ne žele da njihovo dijete bude samo u školi koja se bila otvorila upravo zbog pekarovih kćeri, a zatvorila kad su završile osnovnoškolsko obrazovanje.

– Žena je bila trudna kad smo 1990. došli na otok, nakon što se raspisao natječaj da traže pekara. Ugovor je bio na pet godina, a ja sam osta već 27. Tu mi se rodilo pet kćeri. Na naš zahtjev škola se otvorila, al dugo je ta papirologija trajala pa su cure već bile pri kraju sa školovanjem kad smo uspjeli srediti da ovdje idu na nastavu – govori pekar Joso dok otvara bilježnicu u kojoj je evidencija narudžbi kruha. Josip Gashi peče kruh za Molat, Brgulje, Zapuntel i susjedni otok Ist. Za ta četiri naselja u utorak je imao narudžbu za 48 štruca kruha od po 350 grama, dvije ružice i jedan veliki kruh koji teži 650 grama. I to je sve, iako je kapacitet njegove peći za 96 komada kruha. Nekoć je, veli, usred zime pekao 160 štruca kruha. Pekara i Gashijev dom nalaze se tik uz samu plažu Jazi, malo ispod zgrade koja se obnavlja, a u kojoj je bilo sjedište zloglasnog koncentracijskog logora koji su uspostavili talijanski fašisti. Kroz to je stratište prošlo 20.000 ljudi, a skončalo ih je tisuću pa se na Molatu, na kojem je kmetstvo ukinuto tek 1937. godine, nalazi i groblje logoraša. Namjera je da se na ovom otoku, na kojem je jedini državni službenik poštar, napravi muzej antifašizma:

– Na toj su zgradi gdje je bio štab logora u deset godina već dva puta mijenjali krov, a ja sam još prošle sezone podnio zahtjev da ga i meni promijene. I ništa. Pekara i stan nisu moji i ne mogu ulagati. Da preživim zimu, moram samo vaditi iz džepova ono što mi je ostalo od sezone – jada se pekar kojemu je do mirovine još 13 godina. Tko će tada otočanima, ako ih uopće bude, peći kruh, Joso kaže da ga više i nije briga. Kao jedno od rješenja kako vratiti život na otok on predlaže da se na Molatu otvori starački dom jer tako ovdašnji umirovljenici ne bi morali u poznoj dobi odlaziti s otoka, a bilo bi tu posla i za mlade. Isto će kazati i Meri Baranić, predsjednica ovdašnjeg mjesnog odbora te članovi Henryka-Sylwia Tetzlaff-Mračić i Mirko i Duško Dujmov. Oni su umirovljenici, a u gradsko vijeće su ušli kao nezavisni kandidati, na listi SDP-a.

Možemo se pomirit da nema škole i mladih, al ne mogu shvatit da nema likara. Mi bi i s jednim penzionerom bili zadovoljni,

– Ma kakav dom za stare, pa ovdi su svi stari. Eno ga Šime u dućanu od devetog miseca nije proda ni jedan paket Alwaysa s krilcima – komentiraju gosti Lucina kafića. Problem otočana jesu i devastirani objekti nekadašnje jugoslavenske vojske koji se sada nalaze djelomično u vlasništvu grada, a dijelom u vlasništvu države, no izgleda da nitko ne zna što bi s njima. Već godinama se u medijima provlači program Arhipelogos koji je osmislilo zadarsko sveučilište, a podržali Harvard i Sorbonne. Da bi program koji ima istraživačku, znanstvenu i obrazovnu komponentu zaživio, iz fondova EU trebaju se povući sredstva koja će omogućiti da se preseljenjem akademske zajednice otok revitalizira. Dok nam pokazuju devastirani strop u zgradi seoskog Prosvjetnog doma iz 1926. godine, na čijem su hodniku razasute knjige iz ovdašnje knjižnice, jer nemaju kamo s njima, članovi mjesnog odbora Molat govore nam da su im ruke već otpale od kucanja na vrata nadležnih. Sve vrijeme ih šeću u krug i nikako da se dogovore tko je nadležan za postavljanje plutača kojima bi ogradili plažu da jahtaši ne mogu zaći među kupače. Iako je problema koji ih muče pregršt, najveći je – kazat će gotovo uglas – otočki liječnik Edi. Od ponedjeljka do petka on stanuje i radi na Istu, no utorkom i četvrtkom bi trebao biti u ordinaciji na Molatu. Naravno, ako mu vremenske prilike dozvole da se barkom može prebaciti s jednog otoka na drugi. Vikendom je otočki liječnik kod kuće s obitelji, u Zadru. Jedini vlasnik obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, 70-godišnji Karlo Merlle, boji se da ne pokupi gripu od svoje supruge Zoje pa uokolo hoda s maskom. Ako se razboli, o njegovih 70 koza alpina od čijeg mlijeka pravi sir nema se tko brinuti.

Jedni druge zarazimo

Molaćani tvrde da prođe i po 15 dana, a da liječnika na njihovu otoku ne bude, da ne odlazi u kućne posjete, da im naplaćuje lijekove koje donosi, da ih, ako su bolesni, ne pušta u ordinaciju, da ga ne zaraze. Spočitavaju mu i da ima preveliku plaću: – Doktor je iša u škole, i triba imat plaću. Što bi vi tili od njega, pa svi ste se prijavili doktoru u Zadar i idite tamo – odgovara Molaćanima mladić iz Brgulja.

– Možemo se pomirit da nema škole i mladih, al ne mogu shvatit da nema likara. Mi bi i s jednim penzionerom bili zadovoljni, neka nam dođe dotur Luiggi, ka iz Velog mista. Ima ih sigurno i među izbjeglicama. Dajte nam nekoga. Imamo i stan za doktora, no on se ljetos, ne znam kako, iznajmljiva. Mi ovdi živimo u tri sela i nemamo doktora, a na Istu je samo jedno selo i oni ga imaju. Naša je ambulanta bila dobro opremljena, od donacije koje smo dobili mi, a sad je sve otišlo na Ist. Bolesni moramo putovati brodom u Zadar i onda samo jedni druge zarazimo. Liti nam pomažu gosti doktori, kad je nešta hitno, moraš zvati Zadar da pošalju ili brod lučke kapetanije ili policijski. A onda se dogodi da se brod iza punte vraća natrag jer pacijent nema uza se OIB, ka šta je bilo Milki, ženi od 96 godin – žesti se Henryka-Sylwia Tetzlaff-Mračić, Poljakinja s Molata koja govori i da bi djeca otočana trebala imati jeftinije karte jer su oni ti koji obilaze svoje roditelje i održavaju imanja, no za njih karta do nešto manje od dva sata udaljenog Zadra u sezoni stoji 40 kuna. Zbog svih problema o kojima otočani govore, jesenas su se podužim pismom bili obratili i pučkoj pravobraniteljici Lori Vidović koja ih je zatim i posjetila: – Problemi s vodoopskrbom, (ne)dostupnost zdravstvene zaštite i socijalne usluge pomoći u kući, sigurnost u prometu, loša prometna povezanost, saniranje otpada – to je dio problema stanovnika Molata na kojima trenutačno radimo. To znači da o tim temama intenzivno razgovaramo s nadležnima – Gradom Zadrom, Zadarskom županijom, Ministarstvom zdravlja, Agencijom za linijski obalni promet, Hrvatskim vodama i drugima. Za sada sam zadovoljna razvojem, ali i svjesna da treba vremena kako bi se vidjeli konkretni pomaci, no bit ćemo uporni. Sve smo pokrenuli nakon što smo ja i moji suradnici razgovarali sa stanovnicima na Molatu. Informacije koje smo od njih dobili bile su izrazito korisne za rad na ovim problemima – kaže nam pučka pravobraniteljica Lora Vidović. I dok je Molaćanima doktor Edi popriličan trn u peti i htjeli bi pošto-poto svog doktora, Išćanima je likar svetinja.

Svaka budala zna radit ljeti

– Glavno da ga imamo. Ja već 55 godina tu dolazim kod doktora – kaže 80-godišnja Vojka Sindičić ustajući se iz stolca u predvorju ordinacije. Složit će se s njom i Željan Domić, predsjednik mjesnog odbora Ista koji je vijećnikom postao s liste HDZ-a. Domić je inače Splićanin, na Ist je došao zbog ljubavi, a sad njegova supruga otočanka živi u Splitu, a on je na Istu. Sa svojih 600 mjeseci na leđima, Željan je jedan od mlađih stanovnika otoka. Osim što je “šef sela” on je i ugostitelj, majstor, a po potrebi i grobar. Dok se nije kandidirao na izborima, ovdje je na vlasti bio SDP: – Okrenuli smo u Ist u HDZ da bi dobili deset metara betona, da je na vlasti u Gradu SDP, mi bi se vratili – smije se. Njegov mjesni odbor na računu nema novca, a on sam ne zna ni postoji li uopće pa kad su ga iz predsjedničina protokola pitali hoće li joj otočani uručiti cvijeće, samo je odmahnuo rukom: – Ko ga je triba kupit? Da nisu ovdašnje žene iznile fritule i kolače, ne bi predsjednicu imali čime ni počastiti – izgovara Željan u trenutku dok žarulja iznad naših glava počinje “žmirkati”. Senko s druge strane otoka već mu javlja da je kod njih nestalo struje, što automatski znači da nema ni grijanja ni vode jer pumpe rade na struju. Dok prolazimo pokraj pristaništa na kojem se usidrio katamaran Dubravka koji jednom dnevno prometuje na relaciji Zadar – Molat – Brgulje – Zapuntel – Ist pa posada na posljednjoj stanici noćiva kako bi sutradan u šest istim putem nekoliko putnika odvezao do grada, na Ist s Ugljana stižu Mirko Pavin i Martin Stipanov, poslovođa i djelatnik Elektre otoci. Nekoć je na Istu bio zaposlenik Elektre koji se brinuo o održavanju, ovako samo jedan izlazak na teren djelatnika stoji oko 5000 kuna, u što su uračunati prijevoz i naknade. Dok smo u nekoliko koraka stigli do trgovine ovdašnje poljoprivredne zadruge, kvar je već bio otklonjen. Prije no što je vrata dućana došao otvoriti Ivica Babajko, jedan od petorice braće neženja, pred trgovinom su se skupile mačke. Svako jutro i svako poslijepodne Ivica za njih otvara limenku hrane. Za kišnog dana na otoku promet u blagajni za cijeli dan iznosio je 545 kuna. Izvan sezone na Istu radi i dobro opskrbljeni market Ida vlasnika Senka Matunića. Starijim sumještanima namirnice će isporučiti na kućni prag. U sezoni dućana ima još:

– Čekaš ljeto, a onda ti netko pokupi kajmak. Svaka budala zna raditi ljeti na moru – ljuti se Senko. Da se njega pita, oživljavanju otoka može se pomoći kroz poticaje, olakšice, plaćanje faktura, no ljudima nikako ne treba davati novac u ruke: Mi smo pokvaren narod, gledamo kako ćemo zajebat, a ne iskoristit novce za ono za što smo ih dobili. Nemojte davati lovu, ni meni ni nikome. Pa poticaji su uništili Slavoniju jer su trošili na aute umjesto na poljoprivredu. Za pronevjeru ljude uopće ne treba zatvarat nego im oduzimat imovinu. Što se tiče nas na otocima, malo nas je. Al neće nas bit više ako svako po ure nemamo brod, da može svak putovat kad ga je volja. To se ne isplati. I ne trebaju penzioneri putovat mukte. Oni primaju svoje penzije, a radnici plaće ne. Nije istina da je na otocima 30 posto skuplje nego na kopnu. Možda kunu-dvi, al ne više – u dahu izgovara. Promet u njegovu dućanu veći je no u onom poljoprivredne zadruge jer prodaje i cigarete. Zimi se društveni život Išćana odvija u buffetu poljoprivredne zadruge. Radno vrijeme je od 18 do 22, a netko je na papiru na vratima dopisao da je radno vrijeme – po potrebi. Mirko Pljakić ponekad otvori i ranije. Sjeća se on kako su nekoć ljudi stajali pred vratima gostionice, ne bi li ulovili mjesto za jednim od šest stolova gdje su šesteročlane ekipe na pariće igrale briškule i trešete. Kartaški stolovi danas su pusti pa je već veliki uspjeh ako ih za jedan stol sjedne četvero. Vinko Komač i Nikola Segarić ovog ponedjeljka za stolom su sjedili sami. Pričaju nam da su na Istu nekoć živjelo od ribarstva, a sad moraju u Zadar po ribu jer je na otoku samo jedan profesionalni ribar. Zemlju koju su njihovi stari krčili ne bi li uboli lozu opet je preotela šuma. Vinko i Nikola bili su pomorci, na strancu, baš kao i većina ovdašnjih muškaraca. Mogli su ostati negdje u svijetu, no vratili su se kući. Baš kao i Doktor, Išćanin s hrvatskim i američkim državljanstvom. U Hrvatskoj je bio jedan od donora predsjedničine kampanje jer “žena ne može bit korumpirana ka muški zato što muški trebaju lovu i za žene i za ljubavnice”. No, u Americi je Doktor ipak glasao za Trumpa:

– Je li to zato što je na Istu najviše Slovenaca? – pitamo ga.

– Ne, za Trumpa su glasali oni koji hoće raditi – uzvraća. U otočkoj gostionici konobar Mirko nam govori da je jedan od ovdašnjih problema i taj što svi moraju imati kabelsku, ako žele gledati televiziju: – Reka sam i predsjednici da moramo plaćati pretplatu HRT-u, a signala nemamo – kaže, dodavši da je on bio odbio plaćati račun pa mu je dug od 800 kuna ovrhom narastao na 10.000.

Dozvola za razvod – od Pape

– Spas za Ist je da se ovdi napravi zatvor. Kasarne imamo, a državi fali ćelija. Zaposlili bi se stražari, oni bi doveli žene i dicu, škola bi se opet otvorila – govori Zvonimir Starešinić, nekoć kapetan duge plovidbe, danas umirovljenik. I on je na Ist, u mjestašce u kojem je oko 120 stalnih stanovnika, došao sa Silbe zbog žene. Kažu da je prvi u županiji koji je uspio od pape dobiti crkveni razvod braka. I dok otočani promišljaju što bi bilo najbolje za njihova mala mista, pročelnica Upravnog odjela za razvitak otoka Grada Zadra, Andreja Baraba, kaže da je u ovogodišnjem planu rješavanje problematike međuotočne povezanosti. Ta tri otoka te Silba, Iž, Rava i Škarda administrativno pripadaju Zadru, s tim da na Škardi više nitko ne živi. Dok je bilo stanovnika, otok nije imao struje. Sada ju ima. Pročelnica podsjeća da od specijaliziranih brodica za hitni medicinski prijevoz s otoka, čije je uvođenje bio najavljivao bivši ministar zdravlja Dario Nakić, i dalje nema ništa. Baš kao što još uvijek nema ni uprave za otoke čije je osnivanje lani bila najavila ministrica regionalnog razvoja i fondova EU Gabrijela Žalac, a premijer Andrej Plenković precizirao da će se to dogoditi do konca lanjskog prosinca.

– Usta su političarima uvik puna obećanja, a do dan-danas od tog nema ništa. Vrime prolazi, a iz Zagreba se otoci ne vide. Tribalo bi upravu, kad je bude, preseliti na more – promišlja Denis Barić, predsjednik Otočnog sabora. Rješenje problema vidi u poreznim rasterećenjima, pa podsjeća da na 50 posto otoka u državama članicama Unije nema PDV-a, a ondje gdje postoji, upola je manji nego na kontinentu. – Europa je prepoznala da problem otoka postoji, a mi imamo samo obećanja – kaže Barić. Baš ovog tjedna na Malti je održana rasprava o budućnosti otoka. Nazočio joj je i potpredsjednik Međuskupine Europskog parlamenta za otoke Tonino Picula. Kazao je da je svaki problem koji muči zajednice na kopnu, na otocima dodatno naglašen, objasnivši to na primjeru trudnice koja treba s udaljenog otoka doći do bolnice na kopnu. Samo, na našim se malim otocima takav problem ne može dogoditi jer ni trudnica ni djece – nema. •

>> Hrvatski otoci izumiru - iznutra