Prisilno umirovljen, Andrija Štampar postao je označen i nepoželjan u zemlji, ali njegova međunarodna reputacija tim dekretom kralja Aleksandra nije bila poljuljana. Prilike su ga prisilile da se okrene svojim inozemnim kontaktima i daljnjoj suradnji s Ligom naroda. Kao njihov ekspert odlazi u niz europskih zemalja, u Ameriku i Kanadu, a potkraj te 1931. njegov prijatelj dr. Borčić, koji je tada već bio u Kini kao savjetnik u Ministarstvu narodnog zdravlja, javlja mu da su mu osigurana sredstva za boravak u toj zemlji. Prvom Štamparovu odlasku u Kinu, u kojoj su harale epidemije zaraznih bolesti, prethodila su spomenuta europska i američka putovanja. Gostovao je na prestižnim sveučilištima, održavao predavanja, a sve je to smetalo vlastima u zemlji. U SAD su slali pisma protiv Štampara pokušavajući ga onemogućiti u međunarodnom radu; Amerikancima su govorili kako je on socijalistički ekstremist koji je radio za svoj račun i samo na korist Hrvatske. Štamparova američka turneja time nije bila narušena, njegove međunarodne relacije dotad su već bile izgrađene te ga je struka iznimno cijenila. Upoznao je tada američki sustav obilazeći različite gradove, ustanove, institucije, škole, fakultete, a usporedno je pristao i na Borčićev poziv za rad u Kini. Prva kineska ekspedicija značila je obilazak i upoznavanje s tamošnjom situacijom, što je sve Štampar detaljno opisivao u svojem dnevniku.
Detaljni zapisi o zemljama
“Stara bolnica Tung Wah je sagrađena dobrotvornim prilozima kineskih dobrotvora i njome upravlja naročiti odbor. Ima 460 kreveta. U običnom razredu se plaća 50 centa na dan, u prvom tri $. Bolnica je smještena u gradu i posve je nehigijenska, ali kad sam ju posjetio, bila je čista i uredna. Kreveti su u obim bolnicama jednostavni, bez jastuka i posteljine i s tvrdim ležajem. Na moje pitanje kažu mi da Kinezi vole takve krevete i da ne bi bili zadovoljni mekanima. Istina, leže obučeni i valjda su zadovoljni. Nova bolnica ima 195 kreveta i moderno je građena. Posluga je kineska, a svuda vlada red i čistoća. Tu se liječe na starokineski način. Postoje u obje bolnice ambulatoriji za besplatno liječenje, a postoje i ambulatoriji za kinesko liječenje… Kasnije predvečer me odvedoše u provizornu zaraznu bolnicu izvan grada, koja je smještena u prijašnjoj policijskoj stanici. Zgrada ne odgovara zahtjevima jedne bolnice, a zarazne se bolesti lako mogu prenositi i u samoj bolnici. Pored te bolnice postoji i privatna kineska zarazna bolnica, koja ima više kreveta, ali među njima izgleda ni ne postoje naročite veze”, piše Štampar u svojem dnevniku o kineskim prilikama.
Jednako detaljno vodio je zapise o stanju u svakoj zemlji koju kao stručnjak, ekspert Lige naroda, posjetio, a njegov dnevnik s putovanja ukoričili su u knjigu Željko Dugac i Marko Pećina (navedeni je citat iz nje). Taj Štamparov dnevnik odnosi se na putovanja od 1931. do 1938. godine. Nakon Kine, posjećuje Tursku, Bugarsku, Španjolsku te se vraća u Zagreb, u kojem će ga pogoditi osobna tragedija.
Bolan rastanak s djecom
Nakon ginekološke operacije, najvjerojatnije od sepse, umrla mu je supruga Marija, s kojom je dobio petero djece – Slobodana, Ljerku, Borisa, Bosiljku i Zoru. Tako je Štampar ostao udovac s petero djece. U zemlji mu je bio zabranjen rad, a ponovni odlazak u Kinu radi organizacije tamošnje zdravstvene službe već je bio dogovoren. Odlazak na drugi kraj svijeta, sad kad su djeca ostala bez majke, teško mu je pao, ali nije imao izbora. Iz njegova dnevnika jasno je što je tada proživljavao. Odlazak na rad u Kinu ovako opisuje:
“Prebolan i prelomljen, vidim pred sobom tolike prijatelje koji su me došli vidjeti pred odlazak; među njima toliko dragih, koje više ne smatram samo prijateljima. Ne silazi mi s očiju lik mojeg dragog sina koji nemoćno pruža svoje drage ručice spram vagona, kao da hoće zaustaviti cijeli vlak zajedno sa mnom. On trči za vlakom koji polazi i nikakve ga opomene ne mogu u tome zaustaviti. Njegov lik mi ne silazi s očiju i njegove uzdignute ručice izgledaju mi kao protest što ih ostavljam. Pred očima su mi moje drage kćeri koje nikako nisu htjele ostaviti automobil i neprestano su ulazile u nj da me još jednom zagrle: one bi još i sada tako ulazile da me ne otrgoše od njih. Tamo daleko vidim grob zasut cvijećem i mojeg vječno usnulog druga.”
Prijateljstvo preraslo u ljubav
Djecu je Štampar ostavio na čuvanje sestri i prijateljima, a među njima je bila i dr. Desanka Ristović, liječnica iz Zagreba s kojom je godinama surađivao te kojoj je za svojeg rada u Ministarstvu zdravlja bio nadređeni. No, za njihov odnos nije bilo važno to što joj je Andrija Štampar bio šef, nego to što je ona bila njegova vjerna učenica i sljedbenica ideje o javnom zdravlju i zdravstvenoj službi, koju je u Zagrebu i provodila vodeći Školsku polikliniku. Štampar je njezin rad pratio i nadgledao. Njihov isključivo profesionalni odnos produbljuje se njegovim javljanjem iz Kine – dr. Ristović ga je redovito u pismima izvještavala o zbivanjima u Zagrebu. Iz tih pisama možemo iščitati puno i o njegovu karakteru te borbama koje je vodio, ali i pratiti razvoj njihova odnosa, koji će na kraju, nakon što se vratio s putovanja, završiti brakom. Štamparova pisma budućoj supruzi pokazuju evoluciju tog odnosa – isključivo profesionalni odnos razvio se u prijateljstvo, potom u privrženost i snažne osjećaje.
Emotivno i detaljno piše o svemu te su ta pisma prožeta osjećajima tuge zbog rastanka od djece i odlaska na dalek put. S čežnjom je čekao pisma u kojima mu je dr. Ristović opisivala situaciju kod kuće, stanje djece i prilike u zemlji. S njom je čak razmatrao u kojem bi smjeru trebao krenuti, nastaviti sa svjetskim angažmanima ili ne jer od mirovine i ušteđevine mogli bi tek skromno živjeti, a rad mu i dalje u zemlji nije bio dopušten. Otvoreno i iskreno Štampar je govorio i o osjećajima koji su se razvili prema ženi u koju je imao potpuno povjerenje i kojoj je povjerio odgoj, školovanje, zdravlje i život svoje djece, o čemu ga je ona detaljno izvještavala. Osim dr. Borčića, u Kini je Štampar radio i uz profesora Juliusa Tandlera, profesora anatomije koji mu je predavao na studiju medicine u Beču. U svojem dnevniku piše kako je Tandlera dočekao na kolodvoru dok se ovaj vraćao iz Peipinga kako bi ga obavijestio o događajima u rodnoj mu Austriji. Tamo je zamalo bjesnio građanski rat, raspušten je parlament, a Tandler je nakon tih vijesti odlučio odmah se vratiti u svoju domovinu.
Transsibirska željeznica
“Kako sam s ljubavi i razumijevanjem tješio svojeg dragog učitelja! Bili smo iste sudbine, samo s tom razlikom, što je on to doživio na zapadu svojeg života, a ja u naponu mladosti. On nema što očekivati, a preda mnom su još godine nada, borbi i stradavanja. Rastali smo se kao dva velika prijatelja. On je pohitao preko Sibira da što prije bude u uzbudljivo doba kraj svoje porodice barem pod konac života, a ja sam ostao iza njega u velikoj zemlji da lutam, radim, da plačem i da se smijem. Zbogom, moj dragi učitelju, ostat će i iza tebe uspomena na tvoja dobra djela”, napisao je za Tandlera, koji je u posveti Štampara opisao kao svojeg učenika u Europi, suradnika u Americi i učitelja u Aziji.
Štampar u Kini ostaje sve do lipnja 1936. godine. Opisao je i putovanje Transsibirskom željeznicom od Mandžurije do Moskve. Sovjetski Savez (SSSR) mu je sljedeća postaja, a iz Kine odlazi sa zahvalama seljaka i kineske vlasti za svoj rad u toj zemlji. Tome ćemo posvetiti idući nastavak ove priče.
VIDEO Hrvati članovi inozemnih akademija
Koji zov profesije, ostaviti dječicu...imati profesionalni odnos s kolegicom i profesionalno se s njom oženiti i ostaviti profesionalna velika djela za povijest! Ta vrsta nebrige se i tako može opisati ako se hoće i kad se hoće! Kada se nekoga želi proglasiti pozitivnim sve mu se oprašta, a kada se nekog ocrni ništa ga ne opravdava! Fascinantno je da je neke stvari jedino jedan čovjek u svijetu shvatio! O Bože!