Literarna 1937. prošla je u znaku Jaše Dalmatina i njegovih sve češćih odjeka u javnosti. Početkom 1938. Ivana je ponovno na Sljemenu, otkuda moli kćer Zdenku da “ovakva pisma sa brigama” uništava, jer u obiteljskom arhivu to “poslije 50 godina grozno grdo figurira”.
U ožujku 1938. na Sušaku je kod kćeri Nade Ružić “na oporavku” – “vezana za sobu”. Sušačke Primorske novine 29. ožujka prenose izjavu iz beogradske Pravde, kojoj “uslijed prezaposlenosti i slabog zdravlja nije mogla odmah odgovoriti”. U njoj Ivana ističe da “tako malo sudjeluje u javnom društvenom životu književnika” da bi mogla “savjesno izreći sud o tako ustalasanom pitanju, kakovo je danas pitanje književnosti”.
“Kao čitač mogu, pak, sasvim sigurno reći da poštujem i da mi je mila svaka istinski etička i estetska radnja u kojoj pisac nastoji, usprkos današnjih strašnih prilika čovječanstva i usprkos svojih vlastitih, često nedoglednih patnji, da probije vedre vidike u život i budućnost. Vedro je pisanje, bez sumnje, vrlo često pravo herojsko djelo...”
Cvjetna bašča na Srebrnjaku
Početkom svibnja ponovno je na Srebrnjaku, pa nekoliko dana s bratom Željkom u Beogradu, a onda krajem svibnja piše da ne može pisati – “depresija je prejaka”. Opet Srebrnjak, gdje za unuka Vuka prevodi jednu englesku humoresku, pa nakratko Rimske Toplice. U međuvremenu u Umjetničkom paviljonu od 5. do 20. lipnja održana je Prva izložba dječje i omladinske knjige, koju je organizirala Knjižara Vasić, izdavač njezina Jaše. Kako prenose tadašnje novine, Ivana je izložbom bila zadovoljna:
“...Ivana Brlić-Mažuranić toliko se zainteresirala za ovu izložbu, da je, iako teško bolesna i već u sanatorijumu, ipak tri puta posjetila izložbu. Prvi put došla je u društvu svog brata g. dra Želimira Mažuranića, pretsjednika Senata, drugi puta u društvu gdje banice, a treći puta u društvu svoje unučadi. Sva ta omladinska literatura toliko je zainteresirala i privlačila ženu književnicu i pjesnikinju, da je odbacila misao na svoje fizičko stanje, skupila sve sile i pošla da se nadje u sredini u kojoj ona dominira.”
Ova vijest bila je napisana samo dan nakon Ivanine smrti. Upućeni bi rekli: “umrije 21. rujna u sanatoriju na Srebrnjaku u Zagrebu”, a prijatelji poput Franje Bučara: “21. rujna 1938., u rano jesenje jutro, u cvijetnoj bašči na Srebrnjaku, među cvijećem, što ga je toliko voljela, izdahnu zauvijek.” Oni još upućeniji dodali bi: svojom voljom... O čemu je riječ?
Otpratila znanicu na tramvaj
Posljednje svoje ljeto Ivana provodi u Brlićevcu pod paskom kćeri, a zapravo osamljena, bolesna i u oskudici. No dovoljan joj je razgovor “bar s jednim stranim inteligentnim čovjekom” pa da zaboravi svoj jad – “toliko je moja bolest vezana na intelektualni poticaj i saobraćaj”, dodaje. I dalje traga za rješenjem svoga “zadnjeg boravišta”. Prema Zdenkinim riječima, plan je da u Brodu bude “do prvog listopada, a poslije će biti ili u Slavonskom Brodu ili u Zagrebu”, pa traži ženu za ispomoć. Sredinom kolovoza Ivo joj dovodi dvojicu doktora – Richtera i Meixnera, koji potvrđuju raniju dijagnozu, tj. da Ivana boluje od ciklotimije, bolesti koja “u valovima” mijenja njezino duševno stanje, javlja dr. Richter Ivaninoj kćeri Nadi, odnosno bratu Željku u pismima od 18. kolovoza.
Otpremaju je u Zagreb, u sanatorij dr. Gottlieba na Srebrnjaku s terapijom koja uključuje i pripravak od vlastite krvi. Znajući što je čeka, pita brata Željka: “Može li se dostojnim opravdanjem poduzeti ovakovo nasilno podizanje sila? U koju svrhu? Da onda, u najboljem slučaju, proživim taj umjetno produljeni život u mom stanu u Brodu sama samcata sa najmljenom bolničarkom...”
U drugom pismu dodaje: “Moja ciela ‘bolest’ nije drugo nego: nitko me više netreba, ja sam tjelesno izcrpljena, a pošto me nitko netreba neimam korjena, – nemam volje ni vanjske ni nutarnje za oporavak”.
Sa Sljemena sredinom rujna 1938. Ivana javlja Zdenki: “Dobila sam tri injekcije, ali napredka neima za sada”: “Što ćemo, djeco, valjda će Bog dati izlaza, ja znam da bi jedini izlaz za mene bio (a prema tome i za vas) da se mogu uhvatiti posla i da nađem cilj kojemu sam još dorasla. Dragi Bog neka mi konačno otvori oči kako da to učinim!”
U nedjelju 18. rujna ponovno “pitanje mog stanovanja”, poziva kćer da pomogne Željku i Ivi te im pokaže “što je moguće, a što ne samnom”, jer “sve ide naopako, da sam dan na dan u blizini tog pitanja, sve vidim i shvaćam, al’ za odluku neimam snage... Držim da će moj brodski dom morati da me primi, ako se za oktobar ne nađe drugi smještaj...” Istoga dana Ivana je na adresu svoga vinograda unukama poslala ovu dopisnicu:
“Draga djeco! Srdačna hvala na kartici. Vijesti da se ne svađate i da se bavite zemljoradnjom vrlo su povoljne. Pomažete li sa grožđem, naime, pakovanjem? – Jučer bila Kata i Odžićka ovdje, danas gospojica Kazan. – Trebala bih svoj adresar (notes) iz pisaćeg stola u vinogradu. – Nastavite vašu pudarinu, ojačajte za nauke, budite dobre i na pomoć mami i teti Zdenki. Grli vas obadvije, Mama.“
Kata koju Ivana spominje brodska je prijateljica Ivanine kćeri Nede, i nju je Ivana (“jučer”) otpratila do tramvajskog stajališta! No u srijedu ujutro 21. rujna Ivana je bez pratnje izišla u bolnički vrt. Tragična smrt nastupila je oko osam sati. Istoga dana na obiteljskoj osmrtnici pisalo je:
Tužnim srcem javljamo prežalosnu vijest, da je naša draga i nezaboravna majka, sestra i baka gospođa IVANA BRLIĆ-MAŽURANIĆ, HRVATSKA SPISATELJICA I ČLAN JUGOSLAVENSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI U ZAGREBU, nakon duge i teške bolesti danas 21. rujna 1938. u 64. godini života blago u Gospodinu usnula. Tijelo nezaboravne pokojnice bit će prenešeno u petak dne 23. o. mj. u 3 i pol sata poslije podne iz mrtvačnice na Mirogoju i položeno u obiteljsku grobnicu. Zadušnice čitat će se u subotu dne 24. rujna u jutro u župnoj crkvi sv. Marka.
U Zagrebu, dne 21. rujna 1938.
U potpisu sestra i braća, djeca, unučad, zetovi, snaha i sva ostala rodbina.
Sutra: Odjeci Ivanine smrti
