Na Specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu danas su izrečene presude za počinjene ratne zločine u vukovarskom prigradskom naselju Sotin u prosincu 1991. godine. Odlukom Sudskog vijeća Dragan Mitrović osuđen je na 15 godina zatvora, a Žarko Milošević na devet godina. Preostala trojica, Dragan Lončar, Mirko Opačić i Miroslav Milinković, odlukom suda oslobođeni su optužbi.
Prva optužnica bila je podnesena protiv Željka Jokića i Gorana Pavića, koji već godinama žive izvan Srbije, a čiji su slučajevi izuzeti. Njima se sudilo zbog ubojstva 16 hrvatskih civila iz Sotina koje su 26. prosinca izveli iz svojih domova i potom dan poslije strijeljali na lokaciji Ciglana kod sela. I Tužiteljstvo za ratne zločine, kao i osuđeni, imaju pravo uložiti žalbu na ovu presudu Apelacijskom sudu u Beogradu. Milošević je u ovom slučaju bio svjedok suradnik i on je na osnovi dogovora s Tužiteljstvom dobio nižu kaznu zatvora. Milošević je progovorio o detaljima ubojstva 16 civila, a u travnju 2013. godine sproveden je u Sotin gdje je pokazao mjesto gdje su ubijeni civili.
Nakon što su strijeljali civile, pobacali su ih u kanal i tek nekoliko dana poslije zatrpali zemljom. Radi skrivanja zločina tijekom 1995. ili 1996. godine tijela su iz primarne grobnice ekshumirana i prebačena u mrcilište nekadašnje klaonice u Sotinu. U Sotinu je tijekom 1991. godine ubijeno ukupno 67 osoba, a na popisu nestalih i danas se nalazi 17 mještana. Obitelji stradalih mještana u Sotinu najavljuju kako očekuju skoro podizanje i druge optužnice za počinjene zločine.
>> 'Da nije bilo naše privatne istrage, suđenja za zločine u Sotinu ne bi bilo'
Srpska agresija na Hrvatsku U tijeku srpske agresije na Hrvatsku ratom i ratnim razaranjem bilo je obuhvaćeno 54% nacionalnog teritorija, na kojem je živjelo 36% hrvatskog stanovništva. Pod okupacijom se našlo 14.760 km2 ili 26% hrvatskog teritorija. U Domovinskom je ratu u razdoblju 1991.–1995. godine Hrvatska imala 13.583 poginulih i nestalih, a 37.180 osoba je ranjeno. Od toga broja ubijena su 7263 civila. Polovina ubijenih hrvatskih civila su žene i djeca (44% žene, 5% djeca). Gotovo polovina ubijenih civila (47%) bili su osobe starije od 60 godina. Sve to pokazuje da su primarni ciljevi uništavanja bili stambeni objekti zbog zastrašivanja i protjerivanja hrvatskog pučanstva. Teško je ranjeno 30.520 osoba,a među civilima je ranjeno 12% djece.Srušeno je 14 bolnica , 200.000 objekata,a s okupiranog teritorija protjerano je 260.000 Hrvata. U bivšim okupiranim naseljima neposredno nakon okupacije ostala je živjeti najviše desetina prijeratnog broja Hrvata, što znači da je taj prostor od strane agresora posvema etnički očišćen od hrvatskog stanovništva. S obzirom da je dio protjeranih Hrvata po odlasku u progonstvo privremeni smještaj našao u inozemstvu (Njemačka, Mađarska, Slovenija, Austrija...), ili se iz određenih razloga nije evidentirao u Uredu za prognanike i izbjeglice (neke procjene govore da je takvih osoba i do 10% ukupnog prognaničkog kontingenta), onda je sasvim nedvojbeno da je s bivših okupiranih područja Hrvatske bilo protjerano i znatno više od 90% prijeratnog hrvatskog stanovništva, čime je politika etničkoga čišćenja u Hrvatskoj doživjela svoj vrhunac.