Država dere harač, ali samu sebe ne želi mijenjati

Deri, deri, deri me! Ili, ode-ri me! Ukratko, tako se može opisati država koja dere harač na sve strane, a da samu sebe ne želi  mijenjati, reformirati. Naravno, mislim na državni aparat, na javni sektor, na politiku, na birokraciju... Taman posla da će se oni mijenjati. Ne, nego će se još samo širiti, povećavati, bujati, a mi ih moramo plaćati, zadovoljiti sve njihove apetite. Pišem to opet zato što se država okomila na turizam vjerojatno kao na jedinu gospodarsku granu koja donosi novac, koja raste, i koja nas godinama
izvlači iz još većeg gospodarskog ponora.

Nije bilo dovoljno ove godine povećati boravišnu pristojbu. Taman posla, zašto na tome stati. Treba derati gdje god se može.
Zato je birokracija posegnula za idućim oružjem, drastično povećala pristojbe za vezove u marinama. Jer, kao da je kod nas prejeftino u odnosu na okruženje. I onda, umjesto strategije povećanja, ujednačavanja usluga i cijena, država preko noći poveća pristojbe za nekoliko stotina posto. I što učini? Šokira strance, otjera ih dijelom iz naših marina – i nikome ništa.

Jedino su, kao čin milosti, najavili da će iduće godine nešto smanjiti. Oderi odmah, umjesto da se napravi neka strategija, pa da se iz godine u godinu poveća pristojba, ali i da se to čini i s podizanjem kvalitete usluga. I nitko ne bi mnogo gunđao niti baš primijetio. Ovako, šok i nevjerica, država se ponaša kao da je nije briga za reakcije, za posljedice, nego samo deri i oderi što prije i što više.

Međutim, zašto i na tome stati? Idemo dalje s deranjem. Od iduće godine na red dolaze privatni iznajmljivači koji su se previše
razmahali, previše ih se pojavilo na turističkom tržištu, previše su investirali, previše ljudi se bacilo u nekakve poduzetničke
vode, a država ih dosad premalo dere. I idemo i njih početi jače derati. Koga briga za sve druge troškove, za provizije, za PDV, za režije, i koliko na kraju iznajmljivačima ostane u džepu? Država traži i treba, a ti ili plati ili sve zatvori i odustani od posla.

Jer nema nikakve strategije, osim što je strategija vrlo jednostavna – zbog pritisaka moramo popuštati na jednoj strani, ali zato ćemo ići derati na drugim stranama. Zašto bi se država ili jedinice lokalne samouprave odrekle prihoda? Treba sve njih po uredima hraniti. Čast onima koji svoj posao rade i debelo zarade svoju plaću, ali jako dobro svi znamo koliko je onih koji ne rade ništa ili gotovo ništa, a godinama dobivaju plaću za koju uzimaju od nas!

Zamislite još to – kao privatni iznajmljivači dosad su premalo bili podvrgnuti haraču, previše su držani ispod poreznog kišobrana i sad je vrijeme da ih se odere. I što će se dogoditi? Kako nema strategije, kako nema sluha, kako se ne želi gledati šira slika, povećanje harača natjerat će ljude prema sivoj zoni. Gledat će što manje turista prijaviti ili uopće ne legalizirati svoj smje-
štaj, samo kako bi što manje platili državi.

Sve je to očekivano u Vladinoj reformi u kojoj nema ni natruha smanjivanja državnog sustava. Tko javno priča o rashodovnoj strani proračuna? Pa samo slu šamo i čitamo kako se dodatno zapošljava po ministarstvima, kako se razbacuju službenim automobilima, a premijer Plenković u dobroj maniri socijalističkog gospodara novcima poreznih obveznika sanira gubitaške javne firme. Jer zašto država već godinama sanira kutinsku Petrokemiju? Ili firma radi ili ne radi, ili je prodaj ili zatvori! Ista je stvar i s Croatijom  Airlines. Premijer se brzo ponudio štrajkašima za medijatora i sve im obećao, samo da ne bude štrajka. Tako da će porezni obveznici dodatno platiti gubitašku firmu jer je premijer tako obećao. Njemu to treba. Vladi to treba. Ali za tuđe novce. I onda mi govorimo o poduzetničkoj klimi u Hrvatskoj?

Čudimo se da nema toliko željenih investicija izvana, nego je sve nešto mizerno? I čudimo se kako se naši ljudi teško odlučuju na bilo kakvu poduzetničku ideju? Pa kako će se odlučiti ako te na svakom koraku država čeka s haračem, sa zakonodavstvom koje je nakaradno i s birokracijom od koje čovjek prijevremeno ostari i oboli. Stoga i ne čudi da je kod nas navala na radna mjesta u dr-
žavnom, javnom sektoru. Posao na teret proračuna siguran je, gotovo doživotan, nema mnogo briga, štite te svakakvi kolektivni
ugovori i sindikati – zaštićen si kao najugroženija životinja na svijetu. To nije samo deranje, to se zove ubijanje Hrvatske! Jer će baš zbog takve države i dalje bježati svi koji mogu. Nikakav PR tu ne pomaže!