Uvjete za odlazak u starosnu mirovinu ove će godine steći generacije žena i muškaraca rođenih sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća kad se u Hrvatskoj godišnje rađalo 88 tisuća djece.
Ako se ove godine, za usporedbu, rodi 37 tisuća djevojčica i dječaka, premijer Andrej Plenković i ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Nada Murganić imat će razloga za samohvalu kako su njihove demografske mjere dale rezultata. U vrijeme kad je najmlađa generacije hrvatskih umirovljenika došla na svijet – a to su žene rođene 1956. i muškarci rođeni 1953. godine – Hrvatska je na jednog umirovljenika imala pet zaposlenih radnika. Zaposlenost se od tada udvostručila, ali se broj umirovljenika – udeseterostručio! Danas jedna umirovljenička usta hrani jedan zaposleni.
Čestitke za konspirativnost
Je li itko od novopečenih umirovljenika rođenih sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća mogao sanjati da će ih za 62 ili 65 godina dočekati ovako surove brojke koje hrvatski sustav solidarnosti i njezinu socijalnu politiku stavljaju pred posve nove odnose?
Svakako nije! Hrvatska je u šezdesetak godina postala srednje razvijena ekonomija, no ipak ne dovoljno razvijena da svim svojim građanima osigura posao, pristojnu egzistenciju i spokojnu starost.
Što čeka djecu rođenu 2018. godine? Pod kakvim će se uvjetima oni obrazovati, raditi i odlaziti u mirovinu?
Vara se svatko tko misli da zna odgovor na to pitanje, a to tapkanje u mraku prva je činjenica s kojom treba otvoriti priču o najavljenoj mirovinskoj reformi, ako se taj prijedlog uopće može nazvati reformom. Na temelju povijesnih stopa gospodarskog rasta Europska komisija i domaći stručnjaci procjenjuju da će hrvatske mirovine pasti na četvrtinu ili trećinu plaće, broj umirovljenika povećavat će se u idućih petnaestak godina, stanovništvo stari, zaposlenost pada, a mladih koji bi trebali zaraditi za mirovine sve je manje. Povrh svega toga, dogodilo se i masovno iseljavanje.
Mladi hrvatski ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić mora dati odgovore na pitanja s jako puno nepoznanica, a on se odlučio na rješenje koje predstavlja neki oblik nacionalizacije privatne mirovinske štednje, što je i u jeku nogometne euforije izazvalo velike prijepore i nesigurnosti.
Hrvatska planira smanjivati javne izdatke za buduće mirovine oštrijim uvjetima za odlazak u mirovinu: produljenjem radnog vijeka, većim financijskim penalima za prijevremenu mirovinu, smanjivanjem beneficiranog staža, vraćanjem umirovljenika na tržište rada i prebacivanjem privatne mirovinske štednje u državni proračun!
Prvi su potezi bili očekivani i za njih je javnost godinama pripremana, no kao grom iz vedra neba odjeknuo je prijedlog da će se očekivani manjak mirovina iz kombiniranog sustava rješavati tako što će se građani vraćati u državni mirovinski sustav, a dosad skupljena štednja koristiti za pokrivanje manjkova koji su se godinama skupljali u njemu! Čak je i Damir Grbavac, šef jednog od privatnih mirovinskih fondova, čestitao ministru na konspirativnosti!
No, čestitke su na tome uglavnom stale jer se ispostavilo da je novac koji je skupljen u drugom mirovinskom stupu okosnica “reforme”, a štednja koja se kumulirala nepuna dva desetljeća usmjerila bi se u smanjenje javnog duga, financiranje povlaštenih mirovina koje nisu pokrivene doprinosima te isplatu 27 posto dodatka na mirovine.
Prvo je premijer Andrej Plenković, a kasnije i ministar Pavić, kazao da država mora naći rješenje za deficite u mirovinskom sustavu jer rupa od 17 milijardi kuna teži kao šest, odnosno osam Peljeških mostova, da bi kasnije ministar Pavić financijsku težinu mirovinske reforme usporedio s Agrokorom i njegovom nagodbom!
Mirovinski je sustav civilizacijsko dostignuće bez kojega je nemoguće funkcioniranje modernog društva, poučava profesor Vladimir Puljiz, a to dostignuće europske države godišnje stoji od 10 do 12 posto BDP-a. Hrvatski mirovinski sustav se sve do 2002. godine temeljio na Bismarckovu modelu solidarnosti uvedenom krajem 19. stoljeća po kojemu zaposleni solidarno financiraju mirovine sadašnjih umirovljenika, a redistribucija novca ide od bogatijih prema siromašnijim kategorijama umirovljenika.
Na granici siromaštva
No, odnosi su još zamršeniji, pa tako Predrag Bejaković s Instituta za javne financije podsjeća u svojim istupima da je temeljno obilježje mirovinskog sustava preraspodjela od onih koji umiru ranije na one koji žive dulje. Očekivano trajanje života povezano je s rodom i društvenim statusom: žene žive dulje od muškaraca, menadžeri žive dulje od radnika, bolje obrazovani i bolje plaćeni ljudi žive dulje od slabije obrazovanih i manje plaćenih. Bejaković uzroke krize vidi i u tome što građani uglavnom ne štede za mirovinu te imaju velika očekivanja od države, a javni mirovinski sustav zbog starenja stanovništva nužno zahtijeva velike transfere iz proračuna.
Individualna mirovinska štednja uvedena 2002. godine naglasak je stavila na osobnoj odgovornosti radnika za buduću starost, a još je 2007. godine profesor Puljiz uočio da je ta promjena “pomogla građanima da se počnu oslobađati sindroma ovisnosti o državi te ih je potaknula na individualne akcije u korist vlastite socijalne sigurnosti”.
Možda je to i razlog što svaki od dosadašnjih pokušaja zahvaćanja u mirovinsku štednju nailazi na velike otpore. Prvi prijedlog za demontiranje drugog stupa iznio je svojedobno Sanaderov potpredsjednik Vlade Damir Polančec na početku velike financijske krize, a slično kao Polančec razmišljale su vlasti i u svim drugim tranzicijskim državama koje su ušteđenim sredstvima smanjile javni dug. Sindikatima je takav potez bio prihvatljiv, pa i sada Jasna A. Petrović, šefica umirovljeničkog sindikata, zajedno sa šeficom Matice umirovljenika Višnjom Fortunom, daje punu podršku ministru Paviću u nadi da će dio od stotinjak milijardi kuna mirovinske štednje dospjeti i do sadašnjih umirovljenika.
– Matica i Sindikat umirovljenika Hrvatske mirovinsku reformu drže nužnom zbog sadašnjeg teškog položaja umirovljenika i njihova siromaštva. Mirovine u Hrvatskoj u odnosu na prosječnu plaću najniže su u Europskoj uniji pa je prioritet promjena formule za usklađivanje mirovina kako bi se zaustavilo daljnje osiromašivanje već osiromašenih umirovljenika – navode čelnice umirovljenika.
Sadašnja generacija umirovljenika koja s 36 ili 37 godina mirovinskog staža odlazi u mirovinu s 2600 kuna mjesečno teško da može imati razumijevanja za lošu perspektivu njihove djece ili unučadi.
Peđa Grbin, zastupnik SDP-a, i Silvano Hrelja, zastupnik HSU-a, vruć su krumpir prebacili u ruke Ustavnog suda, od kojega očekuju da stane na stranu osiguranika drugog mirovinskog stupa. Uskratu dodatka za drugi mirovinski stup njih dvojica vide kao neustavnu diskriminaciju prema dobi s obzirom na to da se dodatak uskraćuje samo ljudima koji su prije početka reforme bili mlađi od 40 godina. Hrelja i Grbin traže od Ustavnog suda da se 27 posto dodatka prizna barem na staž koji je ostvaren do 2002. godine, što bi bilo oko 13 posto na ukupan staž.
Hrvatske su vlade dosad tvrdile da je naš mirovinski sustav održiv, a s njima se slagala i Europska komisija jer su računali da će država za desetak godina teret isplate mirovina početi dijeliti s privatnim fondovima. No, ta se održivost većinom temelji na niskim mirovinama jer je svaki treći hrvatski umirovljenik na granici siromaštva. Uglavnom su to ljudi koji su imali malo staža ili poljoprivredni osiguranici čije su uplate bile skromne te samci kojih je sve više.
Premda se Jasna Petrović i Višnja Fortuna, kao glasnogovornice sadašnjih 1,2 milijuna umirovljenika, nadaju povišicama za njih, predlagač novih mirovinskih rješenja ne kaže da bi tako stvarno i bilo. Oni u prvi plan izvlače “osam Peljeških mostova”, koliko godišnje država doplaćuje za isplatu i tih bijednih mirovina.
Postotni bod kao mamac
Zahvati u mirovinski sustav na kojima bi država navodno u dvadeset godina trebala osloboditi proračun 100 milijardi kuna dodatnog troška poklapaju se s očekivanim promjenama porezne politike. HDZ je obećao u kampanji da će smanjiti porez na dodanu vrijednost (PDV), a kad se gleda cjelina, teško se oteti dojmu da se planovi za porezno rasterećenje grade na pritjecanju novca iz drugog mirovinskog stupa. Najavljeno smanjenje PDV-a nije dobro odjeknulo u ekonomskim krugovima niti otamo stižu aplauzi premijeru Plenkoviću i njegovu ministru financija Zdravku Mariću, a bivša ravnateljica Ekonomskog instituta Sandra Švaljek savjetuje obojici da dvije milijarde kuna kojih bi se odrekao proračun usmjeri u isplatu zaštitnog dodatka za drugi stup.
Njezin kolega Danijel Nestić smatra da su dvije milijarde dovoljne za isplatu dodatka u idućih sedam-osam godina. Nestić kaže da je prenošenje zaštitnog dodatka proporcionalno uplatama i na drugi stup najjednostavniji i najčistiji način da se dođe do primjerenih mirovina.
– Moj izračun pokazuje da će udio mirovine u prosječnoj plaći nastaviti padati. Trenutačno osoba s prosječnom plaćom s 40 godina radnog staža prima mirovinu koja je malo viša od 50 posto prosječne plaće, a za 10 ili 20 godina taj će udio pasti na 42 ili 43 posto – tvrdi Nestić.
Još jedan ekonomist – Velimir Šonje iz Arhiv analitike, navodi da prijedlog koji se odnosi na povratak u prvi stup treba pažljivo preispitati jer u ovom slučaju nije jasno što je pravi javni interes.
– Ministarstvo je propustilo iznijeti jasnu kalkulaciju neto sadašnje vrijednosti društvenih troškova i koristi uz kvalitativnu ocjenu utjecaja ponuđenog rješenja na dugoročni koncept mirovinskog sustava. Prijedlog povećanja doprinosa za drugi stup za 1 postotni bod od 2022. godine više se doima kao mamac ili zaslađivač nego kao duboko osmišljen i analitički procijenjen potez koji bi trebao pomoći u postizanju krajnjeg cilja – rasterećenja budućih generacija – ističe Šonje.
I umirovljenici bježe iz Hrvatske: 'Idem u Italiju njegovati starce...'
Najavu povećanja izdvajanja u drugi stup od 2020., odnosno 2022. godine, prije svega treba tumačiti kao pokušaj Vlade da primiri mirovinske fondove i umanji kritike koje je pratila najava povratka obveznika u prvi mirovinski stup. Četiri obvezna mirovinska fonda i dalje bi, prema tom konceptu, godišnje od države, odnosno zaposlenih, dobivali između 5,5 i 6 milijardi kuna, koje bi ulagali u dionice i državne obveznice te pristojno živjeli od naknada za upravljanje i ostvarene dobiti. S vremenom bi toliko milijardi kuna, ako ne i više, povratnici vratili u proračun, tako da bi i jedni i drugi u tome mogli vidjeti svoju računicu.
U neobičnom hranidbenom lancu izgubio bi samo slovenski Triglav, koji je nedavno kupio RMOD, jedino mirovinsko osiguravajuće društvo registrirano za isplatu mirovina iz prvog i drugog stupa. Nakon vraćanja ljudi u prvi stup RMOD-u bi ostale samo isplate mirovina iz trećeg stupa jer Vlada procjenjuje da će se 97 od 100 osiguranika (a Nestić kaže i 99 od 100) vratiti u prvi stup. Otud i procjena Vlade da će u proračun do 2040. godine sjesti 87 milijardi kuna, tako da se sve na kraju vrti oko toga tko će raspolagati tim novcem.
Vlade biraju najlakši put
Kad bi država građanima doista htjela ponuditi izbor, onda bi u ponudu ubacila i mogućnost da se u trenutku odlaska u mirovinu sav novac koji su građani uštedjeli u drugom stupu isplati njima pa neka sami procijene što im donosi veći rizik. Prava mogućnost izbora, a ne ucjena, bila bi kad bi se biralo između ostanka u drugom stupu, prebacivanju u proračun ili isplati ušteđene svote građanima!
Plenkovićevi politički partneri, HNS prije svih, zasad su puni razumijevanja za prijedlog ministra Pavića, što i ne čudi jer se nadaju da bi i oni mogli politički i financijski profitirati u budućnosti. Ministar Marko Pavić danas trpi ozbiljne kritike i političke udarce na kojima će – ako ostane predloženo – značajnije profitirati Vlada i premijer koje ćemo birati na trećim budućim izborima.
Osiguranici drugog stupa u znatnijem će broju početi odlaziti u mirovinu za desetak godina pa će tada od njihove štednje u proračun sjedati nekoliko milijardi kuna!
Dosad je iz drugog stupa prebačeno u proračun oko 4,6 milijardi kuna, i to 1,6 milijardi kuna za 16 tisuća dobrovoljnih osiguranika drugog stupa (ljudi koji su na početku reforme bili stariji od 40 godina, ali su po svom izboru ušli u drugi stup) te tri milijarde kuna za policiju i djelatne vojne osobe, za koje je u startu rečeno da ne mogu dobiti mirovinu iz drugog stupa. Povratak prve skupine osiguranika omogućila je Vlada Jadranke Kosor, dok je 30 tisuća vojnika, policajaca i drugih zaposlenih čije se mirovine isplaćuju po posebnim propisima u prvi stup vratio SDP-ov ministar financija Slavko Linić.
Očito je taj oblik “reforme” političarima najlakši pa se na nj odvažio i premijer Plenković, jer se njime za neko vrijeme doista rješava problem smanjenih mirovina osiguranika drugog stupa koji će od iduće godine u većem broju odlaziti u mirovinu. Ako je vjerovati neimenovanim stručnjacima Ministarstva rada i mirovinskog sustava, prinosi drugog stupa nisu dovoljni da tu razliku pokriju idućih 20 godina, a pitanje je bi li to mogli i poslije. Jedini koji bi imali koristi od velike mirovinske reforme malobrojne su osobe koje zarađuju više od 18 tisuća kuna mjesečno, a to su menadžeri, političari, pokoji liječnik i bolje plaćeni sveučilišni profesor.
Što je alternativa? Nestić tvrdi da bi prenošenje dodatka na drugi stup u prvo vrijeme bio relativno mali trošak za proračun, no za desetak godina ta bi se obveza popela na 1,8 milijardi kuna godišnje. Moguće je da će reagirati i Ustavni sud, kojemu su se obratila dvojica saborskih zastupnika pa bi njihov pravorijek mogao olakšati i političku odluku.
>> Pogledajte konferenciju Silvana Hrelje i Peđe Grbina zbog neisplate dodatka od 27 posto svim umirovljenicima